Samo nas istina može izmiriti

Foto: Jovica Drobnjak

Život Vilima Karlovića najbolji je dokaz da je stvarnost nekad luđa od mašte: zagrebački dečko, jugoslavenski reprezentativac u full-kontaktu, nošen rodoljubljem i osjećajem dužnosti 1991. ostavlja trudnu suprugu i malog sina i odlazi u Vukovar, o kojem nije znao ništa. U toj je klaonici svjedočio najboljim i najgorim ljudskim osobinama. Kad je grad pao, promatrao je pijani četnički pir i sramotu nekad slavne armije. Preživio je Ovčaru, skladište Veleprometa i logor u Srbiji zahvaljujući čudnim okolnostima i spasiteljima, kojima se zahvalio kad je bio svjedok na suđenju za Ovčaru u Beogradu. Umirovljen je 2003. kao časnik HV-a, nakon čega osniva građevinsko poduzeće koje upada u probleme, pa je prisiljen posuditi novac od svog kuma, kamatara i lihvara koji, nezadovoljan vraćenim, prijeti Karlovićevoj obitelji, pa Vilim uzima stvar u svoje ruke i sam mu presuđuje u listopadu 2008.

Otac šestorice sinova sada na slobodi čeka pravomoćnost presude kojom je osuđen na 4,5 godine zatvora. U pritvoru, za trajanja istrage, počeo je pisati knjigu “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”, koja je sada u prodaji. Za “Novosti” smo razgovarali nakon promocije knjige.

U uvodu knjige pozivate čitatelje da je prihvate kao ljudi, tek potom kao Hrvati ili Srbi. Koji je tome razlog?

– Razlog su moje emocije, tragedije koje sam preživio. Čita li se jednostrano, može izazvati kontraefekt. Moj put je bio težak, ali neke stvari koje su mi napravili oni s druge strane, moji neprijatelji, dale su mi pravo na takav uvod. Zato je poruka knjige da čovjek prvo mora biti čovjek, a tek onda ono što je naslijedio i na što nije mogao utjecati. Jedni drugima možemo napraviti puno zla, ali i dobra, a to dobro koje sam doživio motiviralo me da odaberem ovakav pristup.

Bog ih je poslao

Jedan ste od rijetkih koji su preživjeli Ovčaru. Što se točno dogodilo?

– Na Ovčaru sam, kao i ostali, doveden iz vukovarske bolnice: i ja sam pretučen u špaliru na izlasku iz autobusa. Dok smo u redu čekali ulazak u hangar na batinanje, oko nas je bilo dosta vojnika koji su nas ispitivali tko smo i što smo. Do mene je došao jedan s nadimkom Štuka, vjerujem da to nije bilo slučajno, da ga je poslao dragi Bog: spomenuli smo Rumu, gdje je živio i moj obiteljski prijatelj kojeg je poznavao! Zamolio sam ga da me spasi, rekao je da je to nemoguće, no uskoro je, kad sam već bio u hangaru, došao s nekim kapetanom i izveo me van.

Otkrili ste kasnije da je čovjek koji vas je spasio pobio mnoge branitelje i civile, ne samo na Ovčari nego i na drugim vukovarskim lokacijama. Zašto je vas spasio?

– Doista vjerujem da ga je poslao dragi Bog! Što se tiče svega drugog što je napravio, pokušavam to gledati realno i pravično, to je za svaku osudu i on treba odgovarati. Nažalost, iako jedan od najvećih zločinaca, na beogradskom ga je suđenju Tužiteljstvo iskoristilo kao svjedoka-pokajnika i nije kažnjen. A lagao je, sada to sigurno znam, i lažno optužio druge. Bez obzira na to što me spasio, želim da za zločine odgovara.

Na Ovčari je ubijeno oko 260 branitelja i civila, spasilo vas se manje od desetero. Što se dalje događalo?

– Spasilo nas se sedmero. Odvedeni smo u neko skladište, pa na Velepromet, odakle su stalno izvodili i ubijali ljude. Nekoliko pijanih četnika – jednog su zvali Belgija, drugog Čiča – došlo je i po mene. Odveli su me u neku kuću, gdje su se na meni nesmetano iživljavali, rezali me noževima, palili mi dijelove tijela, tukli me bez prestanka, prijetili klanjem… Govorili su da će me silovati i odrezati mi genitalije, na to ih je stalno poticala neka žena. A onda se opet umiješao dragi Bog i u tu rupu poslao moje spasitelje, Marka Ljuboju Mareta, koji je doveo Predraga Milojevića Kineza. Repetirali su puške na dvadesetak pijanih, nevjerojatnom mržnjom ispunjenih uniformiranih ljudi i izveli me van. Da nisu, siguran sam da bih uskoro bio ubijen.

Nakon višemjesečne torture u srpskim logorima, 1992. vraćate se u Zagreb, da biste za nekoliko godina bili pozvani u Beograd da svjedočite na suđenju za Ovčaru. Kako ste se osjećali kao svjedok obrane?

– Godinama sam imao strašnu želju upoznati Mareta i Kineza. Nijednom nisam dvojio trebam li otići u Beograd, znao sam da sam bio častan vojnik i nisam se bojao prelaska granice. Na suđenju sam opisao kako su me Mare i Kinez spasili, ali i shvatio da ih najteže tereti Spasoje Petković Štuka, moj prvi spasitelj! Žao mi je što se nisam smio suočiti s njim, jer je on negirao da me spasio: htio se prikazati osobom bez ovlasti, a to bi mu srušilo priču. Sretan sam što je moje svjedočenje dijelom oslobodilo Mareta, a nesretan što nisam uspio spasiti Kineza.

Pravi krivci nisu kažnjeni

Razočarani ste što se na tom suđenju nije sudilo nikome iz JNA, a mislite da su osuđeni neki koji su nevini?

– Najjednostavnije, to je suđenje prevara! No, nije lako to objasniti, čovjek mora imati neko predznanje, znati kako je funkcionirala JNA, kako KOS i tajne službe Jugoslavije, pa Srbije. Ništa se tamo nije dogodilo slučajno i suđenje nije samo prevara, nego nastavak zločina, jer pravi krivci nisu kažnjeni. Prema brojnim dokumentima i svjedocima, četnici i paravojne postrojbe bili su pod komandom JNA. Od 21 optužene osobe, većina je sudjelovala u zločinu, ali nije samo Kinez osuđen nevin. Brojne greške u postupku nisu bile slučajne: primjerice, Kinez je terećen da je ubijao određenim oružjem, a na Ovčari nije nađen nijedan metak tog kalibra. Ni vještak iz Hrvatske, koji je istraživao Ovčaru, nije prihvaćen na beogradskom suđenju.

U čemu je, vezano uz Ovčaru, odgovornost JNA?

– JNA nas je odvela iz bolnice, organizirala autobuse i pratnju, prevezla nas do vojarne, pa na Ovčaru, gdje je puno vojnika JNA osiguravalo prostor. Vojnici JNA su nas batinali, a oficiri su u hangaru vodili ispitivanja. Bilo je, naravno, puno teritorijalaca i četnika, ali u organizacijskom je smislu glavnu ulogu odigrala JNA, oni i četnici bili su jedna vojska. I Štuka, moj spasilac i zločinac, bio je vojnik JNA. JNA je odgovorna za Ovčaru, tu nema dileme.

Što mislite zašto Srbija još štiti vrh JNA odgovoran za Vukovar?

– Zato što ne želi priznati agresiju na Hrvatsku, to bi povuklo ratnu odštetu, kažnjavanje zločinaca i puno toga na što nije spremna. Mnogi se ne slažu s jednom od glavnih poruka moje knjige, a to je oprost: moramo oprostiti jedni drugima. Ali, dok se istina krije, ostaju repovi. Možda sam utopist, ali se nadam da će doći dan kad će se naša dva naroda pomiriti na osnovi istine o onome što je bilo.

Koliko vas pogađa izostanak optužnice za Vukovar od strane Haškog tužiteljstva?

– Iskreno, nemam o tome punu sliku, ne mislim da je Sud antihrvatski ili antisrpski, ali očito ima neke interese, meni nedokučive. Ako je interes da se krivnja raspodijeli, to nije dobro, jer ne odgovara činjenicama. Mislim da se nije vodio načelima pravde no, ponavljam, nemam dovoljno podataka o radu Suda.

Šešelj s Ovčarom nema veze

Razočarani ste i odnosom Hrvatske prema Vukovaru, pravosuđem koje nije ni pokušalo procesuirati sve zločine?

– Što se tiče Ovčare, ni naše pravosuđe nije napravilo dovoljno. Neki su ljudi optuženi, ali Ovčara je s hrvatske strane trebala biti puno temeljitije istražena i naša je vanjska politika trebala utjecati na proces u Beogradu.

Jedan od kontroverznijih dijelova vaše knjige nekoliko je pozitivnih rečenica o Vojislavu Šešelju?

– Nedavno me jedna gospođa prozvala zbog toga. Istraživao sam gotovo dvije godine i kad vidite tko je sve osuđen u Beogradu – Milan Lančužanin, Predrag Milojević… – jasno je da je glavna namjera bila optužiti Šešelja i njegove. Tu su veliku ulogu imale tajne službe. Ja ga ne aboliram od zločina, on je jedan od najvećih hrvatskih neprijatelja, no za Ovčaru je kriv vrh JNA, Šešelj s tim nema veze, što ne znači da nije zločinac.

Kako su vaši suborci i rodbina ubijenih na Ovčari primili vaše svjedočenje u korist obrane?

– Nisam doživio javnu osudu, možda mi to što sam prošao i preživio daje za pravo da se nekih stvari ne bojim. Nemam problem s tim tko sam i što sam i kakav sam bio. Očekivao sam reakcije, ali to treba primati individualno. Tko je bio u redu, bio je, a tko nije, neka odgovara, to je moja osnovna poruka. Kad sam ulazio u sudnicu, bilo je nelagode, s galerije te gleda rodbina ubijenih, a ti si svjedok obrane. Bilo mi je teško, htio sam im mahnuti… Nadao sam se da će me shvatiti, Mare i Kinez su me spasili riskirajući svoj život i moja je dužnost bila da kažem istinu. Osim toga, nijedan Srbin ne smije nevin biti osuđen: dok je takvih, pravi će krivci biti na slobodi.

Ostali ste u HV-u do kraja rata i godinama poslije, do umirovljenja. Tada ste upali u ralje kamatara i počinili ubojstvo, zbog čega ćete u zatvor. Zašto o tome niste više pisali?

– Presuda još nije pravomoćna, pa nije primjereno pisati o svemu tome. Nisam to htio ni iz pijeteta prema obitelji ubijenoga. Sutkinju je zanimalo jesam li potražio pomoć kad sam došao do zida; rekao sam da sam znao da je pokojni imao nekih problema sa zakonom koji se nisu rješavali. Borio sam se dugo s tim, plaćao sam i plaćao i nisam kontaktirao policiju, jer sam mislio da mi neće htjeti pomoći. Nakon prijetnji obitelji, više nisam mogao, došao je trenutak kad više nije bilo povratka. Više od toga vam ne mogu reći.

Šest posto branitelja Vukovara bilo je srpske nacionalnosti

Imate li kakvu poruku za mlade ljude u Vukovaru, danas duboko podijeljenom gradu kojeg se vlast sjeti jednom godišnje, kad njime prodefiliraju političari?

– Moja knjiga završava idejom oprosta. Šest posto branitelja Vukovara bilo je srpske nacionalnosti, dakle ljudi nikad nisu razmišljali isto. Grad je danas podijeljen između Hrvata i Srba, koji se moraju suočiti sa svojom prošlošću, ali je teško naći način da to nikoga ne pogodi. Dok Hrvati na dan pada grada slave svoje žrtve, Srbi se ne osjećaju ugodno; je li to radi nekog osjećaja krivnje ili zato što se optužuje cijela zajednica, teško mi je dokučiti. Bilo bi mi žao da Hrvatska prestane obilježavati taj dan, mislim da se to radi dostojanstveno. A mladima i svima poručujem da ih vodi srce i neka postupaju po osjećajima. Za to je potrebna vjera i da dragi Bog otvori ljudska srca, da jedni u drugima vidimo prvo ljude.