Sjećanje na Periklovo doba

Svi su sudionici raspada Jugoslavije koristili svaku priliku koju bi im netko pružio, da kažu svoju istinu i opravdaju svoje postupke. Samo je Ante Marković uporno šutio. Nije prihvatio čak ni sudjelovanje u velikoj BBC-jevoj televizijskoj dokumentarnoj seriji “Smrt Jugoslavije”, koja se prikazivala u cijelom svijetu. Zbunjeni autori, kojima su se rado odazvali i Milošević, i Tuđman, i Kučan, i Izetbegović, i svi ostali akteri krvavog balkanskog pira, očito nisu znali što da rade. Onda su se dosjetili jednog od najglupljih rješenja. Markovića su jednostavno prešutjeli. To je bilo isto kao da su postavili na scenu najpoznatiju Shakespeareovu dramu, ali bez glavnog lika. Bio je to doslovno Hamlet bez Hamleta.

U knjizi “Izvori jedne katastrofe” zadnjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Warrena Zimmermanna, koji je dramatične događaje promatrao s najboljeg mjesta u prvom redu, on ovako definira Markovića: “Posljednji i bespomoćni jugoslavenski premijer, iako poražen od ad hoc skupljenih nacionalista – od liberalnih Slovenaca do neokomunističkih Srba – ipak je otišao kao simbol svega što je toj zemlji trebalo: moderne i stabilne ekonomije, vladavine prava i etničke tolerancije. On je tretirao Jugoslaviju kao pacijenta s teškim rakom – nacionalizmom. Marković je napola herojska, napola tragična figura, nije uspio, ali se barem protiv raka borio umjesto da se privikne na njega.”

Zašto je šutio?

Sam Marković nije odgovarao čak ni na prizemne pokušaje pojedinih političara, da na njega prebace krivnju za neke od najdramatičnijih događaja onog vremena. Kad je objavljena Zimmermannova knjiga u kojoj je on, uz ostalo, napisao i notornu činjenicu da su se slovenski političari prvi latili oružja kako bi ostvarili svoje političke ciljeve, Milan Kučan se dosjetio (bilo je to negdje sredinom 1995.) da se brani prebacujući krivnju na Markovića. Riječ je bila o slovenskom nasilnom preuzimanju graničnih prijelaza, nakon čega je uslijedila intervencija JNA. U velikom intervjuu za “Delo” Kučan je tada rekao: “Moguće je da je do agresije na Sloveniju došlo s njegovom suglasnošću, ako ne čak i na njegov zahtjev. (…) Predsjednik Tuđman i ja imali smo 29. studenog 1990., u Zagrebu, razgovor s Markovićem. Ja sam mu, na prijedlog predsjednika Tuđmana, trebao izložiti našu zamisao o mirnom razdruživanju Jugoslavije i trebao sam ga pridobiti za taj koncept. On je tada u svijetu imao dobar ugled i da je on prihvatio stav da su Jugoslaviji odbrojeni dani i da se stavio na čelo procesa mirnog razdruživanja, mogao je također bitno animirati međunarodnu javnost…”

Čak ni čovjek koji je držao sve armijske konce u svojim rukama, general Veljko Kadijević, nije tvrdio da je Marković od njega zahtijevao intervenciju u Sloveniji. Sam Marković ispričao je ovom autoru, da je za intervenciju doznao upravo od Kučana, koji ga je probudio telefonom 27. lipnja 1991., u četiri sata i dvije minute ujutro, i u panici tražio pomoć. Može se, naravno, reći da svaki od njih ima svoju verziju i da Kučan može misliti kako je Marković tada glumio tvrdeći da nije znao što spremaju generali. Ali ono što znaju i Kučan i svi drugi, jeste da je Ante Marković odmah, još istog dana, poduzeo sve da zaustavi armiju i da se s tim ciljem uputio i na vrlo rizičan put u Ljubljanu.

Ta je otrcana optužba, međutim, poslužila samo kao uvod u mnogo težu inkriminaciju – da je Marković bio (jedini) čovjek koji je mogao mirno razdružiti Jugoslaviju. Pošto je on to odbio, ispada da nisu krivi ni Kučan, ni Milošević, ni Tuđman, niti drugi akteri koji su provodili svoju politiku ne obazirući se na posljedice i strašnu cijenu koju je za to trebalo platiti. Nisu krivi oni koji su odbili da podrže Markovića, već je kriv on što se nije priključio njima. Što nije pristupio trojnom paktu Beograda, Ljubljane i Zagreba. Što je tvrdio da se Jugoslavija ne može rastaviti na nacionalne države bez krvi i strašnih patnji, da se o Bosni ne može odlučivati bez Bošnjaka i da se mora izabrati put na kojem će se platiti najmanja cijena. Nije se pokolebao čak ni kad mu je Tuđman, na spomenutom sastanku (kako priča Kučan), rekao: “Ali vi ste Hrvat!” Sam bi Marković rekao da se on osjeća pripadnikom svih koji su tada u Jugoslaviji patili.

Zašto je Marković šutio? Odgovor je vrlo jednostavan. On je osjećao da ne spade u to društvo. Tadašnje jugoslavenske političare s kojima se susretao, Zimmermann je opisao podsjećajući na jednu anegdotu o slavnoj pjevačici Josephini Baker. Na nekoj priredbi ona je trebala nastupiti poslije jedne grupe patuljaka. Dok su se smjenjivali na pozornici, nestalo je struje. U tom trenutku, ona je viknula: “Upalite to prokleto svjetlo, upala sam do guzice u patuljke!” Markovićeve emocije bile su nešto drukčije. Ljudi s kojima je tada morao dolaziti u kontakt, a koji su odlučivali o životima i sudbinama milijuna, doslovno su mu se gadili.

Zaustavili ga nacionalisti

Marković, zapravo, nikad nije pripadao u krug političara, niti je bio na nekadašnjim partijskim kadrovskim spiskovima s kojih su se regrutirali rukovodioci. Poslije studija zaposlio se u “Radi Končaru” kao još jedan mladi inženjer, a do dužnosti generalnog direktora dogurao je isključivo vlastitim radom i sposobnošću. Pod njegovim vodstvom “Končar” je postao svjetska tvrtka visoke tehnologije, sa 25.000 zaposlenih u četiri jugoslavenske republike, 4,5 tisuće inženjera i godišnjim izvozom od četvrt milijarde dolara. U godini 1982., kad je inozemni dug gušio hrvatsku privredu, pa su nastupile i nestašice, političari su kapitulirali i pozvali ga da preuzme hrvatsku vladu. Isti se scenarij ponovio 1989., kad je preuzeo saveznu vladu u trenutku goleme inflacije, inozemne zaduženosti i potrošenih deviznih rezervi. Nakon samo pola godine zaustavio je hiperinflaciju, dinar je prvi put u povijesti postao konvertibilan, inozemni dug je prepolovljen, a devizne su rezerve povećane za deset puta. Za razliku od današnjih ekonomskih mudraca, on nije nudio bolne reforme. Zahvaljujući njegovim reformama rasle su i plaće i mirovine. Zaustavili su ga nacionalisti koji su razbili zemlju, ali njegovo vrijeme u uredu premijera ostalo je zapamćeno kao Periklovo doba.

To sam mu rekao prije dvadesetak dana kad je, kao i svakog vikenda, došao iz Sarajeva gdje je imao tvrtku, kući u Zagreb. “Jesi li svjestan da se u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, iz vremena zajedničkog života spominju samo dva imena, Titovo i tvoje. Ne misliš li da je vrijeme da progovoriš? Mogli bismo konačno napraviti knjigu razgovora…” Odgovorio mi je da će još razmisliti, ali da ja i tako znam jako mnogo. Kad sam ga upozorio da ne razmišlja predugo, nasmijao se i rekao: “Dobro, vidjet ćemo se i nastaviti ovaj razgovor koji i tako vodimo već 20 godina…” Ni on ni ja nismo slutili da je to bio kraj.