Smežurani elitni klub

Politika isključivanja, koja u posljednje vrijeme dominira Europskom unijom, najnovijim planom mjera za spas eurozone izgleda da dostiže svoj vrhunac. Naime, Merkozy (kako se odnedavno naziva osovina Merkel – Sarkozy, odnosno savez Berlina i Pariza) predlaže da se eurozona suzi na jezgro nekoliko najrazvijenijih država Europske unije, ostale bi zemlje trebale iz nje biti isključene, dok bi države poput Hrvatske – koje željno iščekuju ulazak u zonu – zaglavile u limbu nekovrsne vječne tranzicije.

Europski suživot

Inače, ekskluzija prati EU praktički od njenog početka. Iako bi, formalno gledajući, stvar trebala izgledati dijametralno suprotno, odnosno povijest EU-a trebala bi biti svojevrsna povijest uključivanja, zapravo se radi o permanentnoj tendenciji isključivanja. Primjerice, sve veći kontingent europskog stanovništva danas, za razliku od onog u nekada regulatornim državama, biva podvrgnut isključivanjima iz različitih sistema, iz sistema zaposlenja, sistema obrazovanja, sistema socijalne zaštite, da spomenemo samo područja s najakutnijim problemima.

Kao što se sjećamo, monetarnoj diferencijaciji koja se upravo najavljuje prethodio je deklarativni oproštaj s još jednom vrijednošću Europske unije. Ne tako davno, s manje-više istih adresa stiglo nam je priopćenje da je i drugi globalno-integracijski postupak u krizi. Naime, rečeno je da je doba multikulturalnosti iza nas, da je taj projekt propao i da od kulturne inkluzije više nema ništa. Strogo gledajući, taj je projekt u krizi već duže vrijeme i to na oba nivoa, na globalnom i na nacionalno-državnom. S jedne strane, globalna Tvrđava Europa rigidnim useljeničkim zakonima na svojim granicama na cjedilu ostavlja nemalu neeuropsku zajednicu useljenika koja se sklanja pred lokalnim autokracijama, i na taj način potkopava vlastite vrijednosti na kojima bi trebala počivati, prvenstveno one vezane uz ljudska prava. S druge strane, Drugi ili stranci izazov su i za klasične nacionalne države.

Temelj za odnose novonastalih manjinskih grupa i većinske kulture – a isto bi zapravo trebalo vrijediti i za odnose u EU-u – trebao bi se nalaziti u onom što Jürgen Habermas naziva ustavnim patriotizmom, odnosno u svjesnom razdvajanju većinske nacionalne kulture od opće političke kulture, jer se samo tako može od manjinske grupacije očekivati opće-kulturna identifikacija. “Ne uspije li to, zajedništvo tone u subkulture koje se međusobno ograđuju”, kaže Habermas. U hrvatskom slučaju taj se proces eufemistički naziva suživot i zapravo je ovdje instaliran od samih početaka kao jedini poželjni okvir.

Ima i nešto dobro

Četvrta tendencija u Europskoj uniji odnosi se na u posljednje vrijeme vrlo primjetno isključivanje demokratskih procedura i u starim članicama Unije. Glavni vinovnik tog poremećaja upravo je sam centar, dakle europska politička elita koja na ovaj ili onaj način suspendira klasične demokratske postupke i nadomješta ih oktroiranim rješenjima u pojedinim zemljama. Najsvježiji su primjeri Italija i Grčka, na čelo čijih je vlada Bruxelles postavio one premijere koji prije toga nisu prošli baš nikakvu demokratsko-legitimacijsku provjeru.

Gornje, ukratko opisane euro-dezintegrativne procese, koji se odvijaju paralelno, ne poriču, barem retorički, ni sami glavni akteri. Naime, omiljena im je formula o Europi s dvije brzine. Veća brzina rezervirana je za samo središte Unije, dok je sporija ona brzina u kojoj bi trebale voziti drugorazredne zemlje. Sve je to de facto priznanje stanja nejednakosti među samim članicama Unije.

Ipak, ima to i svojih pozitivnih posljedica. Među ostalim, polje djelovanja ostaje slobodno za različite lijeve antisistemske politike, bilo da je riječ o mediteranskom otporu bogatom europskom sjeveru kroz borbe atenskih demonstranata ili španjolskih indignadosa, preko sada već stalne studentske opozicije marševima protiv školarina, do alterglobalističkih akcija kakva je bila ona od 15. oktobra. Ovaj pritisak odozdo možda je i najvažnija posljedica smežurane europske mainstream politike, koju karakteriziraju zatvaranje i skrutnjavanje.

Buđenje “hipnotisane gomile”

Najmanje su dvije posljedice ovakve situacije. Najprije, cijeli taj EU-kompleks prestaje biti rezervna legitimacijska baza za vladajuće politike, bilo u novim članicama, bilo kod pristupnih zemalja, posebno u trenutku kad pojedina vlast iz ovih ili onih razloga upadne u krizu bilo koje vrste. U kontekstu proizvodnje pristanka zanimljivo je i svojevrsno unaprijed ukalkulirano korumpiranje stanovništva koje se, recimo, redovito prakticira u nas, a vjerojatno je tako bilo i kod ostalih zemalja pristupnica. Tako političke elite neprestance ponavljaju da nas u prve dvije godine članstva u EU-u očekuju sigurne tri i pol milijarde eura europske pomoći, ne bi li takvim koruptivnim obećanjima najprije izmanipulirale referendum, a onda i (pot)kupile budući socijalni mir i novu lojalnost.

Drugo, na velika se vrata vraća politika u punom smislu te riječi. Naime, nakon perioda pukog funkcionalnog administriranja, bilo u verziji istočnoeuropskog partijskog direktivizma, bilo u verziji državnog intervencionizma zapadnoeuropskih društava blagostanja – a koje trenutačno vrhuni u briselskom birokratizmu koje se uspijeva baviti čak i takvim trivijalnostima kao što je propisana duljina krastavaca – danas se o bitnim uvjetima dobrog života živo diskutira od kairskog trga Tahrir (ako i južni Mediteran u širem smislu shvatimo kao dio europskog političkog kruga, a trebalo bi) do Berlina i Londona. Ako se ranije i moglo govoriti o građanima kao velikoj “hipnotisanoj gomili”, kako pjeva Cane iz Partibrejkersa, koja “ne ide nikud i ne radi ništa”, danas je ona dehipnotizirana i repolitizirana – već bi sutra mogla ići “svuda i raditi sve”.