Smrt fašizmu, sloboda apokalipsi

Svetislav Basara: “Mein Kampf” (Laguna, 2011)

Narator novog Basarinog romana, Kramberger, kaže da je kao mlađi želeo da napiše svoj “Mein Kampf”, knjigu o srpskom fašizmu, verujući – ako je nacizam nastao iz istoimenog izvornika – da će njegov antifašistički pamflet nacizam vratiti u “dubine kolektivno nesvesnog, odakle je i izronio”. Ipak, dodaje, uvideo je da je takva težnja nemoguća i apsurdna; fašizam je “zavladao svetom” jer se svi, uključujući i naratorove sapatnike, šlogirane bolesnike, “bore za lebensraum” (životni prostor). No, Kramberger ostaje “čvrst u odluci” da napiše svoj “Mein Kampf” za koji zna da “ne može promeniti ništa u društvenom smislu, ali možda može poslužiti za moju ličnu denacifikaciju”.

Ovaj metapoetički pasus Basarin je roman u malom. Tu je objašnjenje izbora naslova i cilj knjige, mistifikacija o knjizi koja tek treba da nastane iako je čitamo dovršenu pod željenim palimpsestnim naslovom i s kontra sadržajem, prevaziđena vera u purgativnu moć literature koju je zamenio projekat iskupljenja svoje savesti. Na drugom mestu, Kramberger, čiji lik upadljivo deli neke biografske crte s autorom romana (diplomatski i politički angažman, razočaranost u demokratske promene koje su se ispoljile kao “višepartijska diktatura” i “demokratski totalitarizam”), kaže da je želeo da “poput Nabokova” piše romane “koji nemaju nikakve veze ne samo s politikom nego ni sa tobožnjom realnošću. Ali takvi su romani u Srbiji već bili nemogući”.

Opijum za kukavice

Basarin “Mein Kampf” je otuda savremeni politički roman (ne antipolitički ni natpolitički), koji vezuje diskurs pamfleta i logiku apsurda, postupak amplifikacije (preterivanja), koji ga vezuje za Bernharda, ali i za Rablea, i lucidne opservacije. Za razliku od Albaharijevog, takođe ovogodišnjeg, romana “Kontrolni punkt”, koji spaja groteskno i tragično na politički nemušt način, koketirajući s aktuelnošću ali istovremeno i bežeći u banalni univerzalizam prokazivanja ratnog besmisla kao takvog, Basara u “Mein Kampfu” ide korak dalje od svog prethodnog romana “Početak bune protiv dahija” i koristi prava imena političkih i medijskih aktera, ličnim invektivama i aktuelnim komentarima vraćajući savremeni roman na pučke tribine antičke komedije. Ipak, i u ovom romanu pod posebnom sarkastičnom skrbi autora su “maskirani” likovi: Veliki Sotona (Dobrica Ćosić) i Gebels pravnih nauka (Vojislav Koštunica), dok su sve stranke u Srbiji, kao obeležje epohe, dobile prefiks “nacional” (recimo, Nacionalsocijalistička partija Srbije ili Nacionaldemokratska stranka).

Zanimljivo, oba su romana smeštena u kamerni prostor: Albaharijev u vojni objekat, Basarin u bolničku sobu. Bolnički sistem je inspirativna tema za pisce u Srbiji. Za Mirjanu Đurđević bolnica je mesto bizarnih nelogičnosti i kriminalistički mizanscen (“Čim preživim ovaj roman”), a za Sašu Ilića ilustracija opšte socijalne ruiniranosti (“Pad Kolumbije”). Basarin “Čarobni breg” predstavlja prebukirana soba polikliničkog odeljenja za neurologiju, koju sa naratorom, obolelim od discus hernie, dele bolesnik u završnoj fazi raka prostate, katatonični bolesnik urednih nalaza i sasvim zdrav pacijent, bivši računopolagač u ministarstvu inostranih poslova, koji je trajno sebi obezbedio bolnički smeštaj, ishranu i satelitsku televiziju. Već i ovaj casting, dopunjen medicinskom sestrom koja ubrizgava morfijum pogrešnim pacijentima a sanja o glumačkoj karijeri i podaje se adekvatnim mentorima, te upravnikom poliklinike, proverenim partijskim kadrom koji se na vreme prešaltovao iz bivšeg režima, ukazuje na burlesknu dramaturgiju “Mein Kampfa” u kojoj se mešaju politička i društvena satira sa teatrom apsurda.

Pokajte se i čitajte

Direrova grafika na naslovnoj strani, s četvoricom obesnih jahača u naletu, upućuje na temu apokalipse koju barem dvojica likova čekaju, dodajmo – uzalud, dok vode teološke razgovore. Teološki diskurs romana predstavlja motivacioni mehanizam koji Basara odavno i dosledno koristi. U poslednja dva romana “propovednička” dimenzija nije tako napadna i besprizivna kao ranije, kada se Basara otvoreno predstavljao kao narativni teolog čija je postmoderna poetika tek sredstvo da se konačno sruši koprena umetnosti i spozna istina, recimo o ljudskoj taštini i bliskoj konačnosti. Indoktrinirani dogmom o apsolutnoj autonomiji umetnosti, većina kritičara je ignorisala teološku preokupaciju Basarinih tekstova, da bi negodovali zbog političkog pamfletizma i smatrali ga štetnim viškom.

“Mein Kampf” je nesumnjivo duhovito i korisno polemičko štivo, ali i manje ambiciozno i slojevito, samim tim i manje burleskno od “Početka bune protiv dahija”. Takođe, ovo je literatura koja nije samo literatura niti želi da bude samo i pre svega literatura. Što treba pravilno razumeti i adekvatno (pro)ceniti.