Socijalizam po mjeri trećeputaša

Foto: Sandro Lendler

Na otvorenju izložbe “Socijalizam i modernost” u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u petak, 2. prosinca skupilo se zaista puno finog i dobronamjernog svijeta. I nikakve opasnosti po sigurnost pojedinaca ili nedajbože sistema – ako je netko strahovao – tamo nije bilo… Čak je i državna tajnica u Ministarstvu kulture Nina Obuljen u mikrofon ljubazno pojasnila kako je zapravo riječ o našoj, dakle, “ne tako davnoj povijesti”, premda se socijalizam u svakom smislu, kronološkom ili ideološkom, emocionalnom ili filozofskom, te večeri činio udaljen eonima.

Te večeri nije se moglo temeljito razgledati izložbu, već je nametljiviji bio sam kontekst, kako i biva na svečanostima otvaranja značajnih manifestacija: specifičan izbor poznatih lica, grupice koje se više zadržavaju pred ovim artefaktom, a manje pred onim, pa blicevi fotoaparata… Zanimljivo je bilo vidjeti, recimo, generalnog direktora EPH-a Stipu Oreškovića, nekadašnjeg socijalističkog vunderkinda, kako s izvjesnom blagošću promatra kompleks posvećen medijima.

I tako, nije bilo druge, valjalo nam je doći sljedećeg dana. Nipošto preksutrašnjeg, u nedjelju, jer je tada MSU zakupila Kukuriku koalicija za svoj “izborni stožer”, pa je s velikog displeja na ulazu, jasno, maknut naslov izložbe. Dosta im je bilo i ono grozno podmetanje ćiriličnih plakata.

Nova pravednost

U subotu, pak, bilo je to valjda najmirnije mjesto u gradu. I tako će zacijelo ostati sve do zatvaranja izložbe 5. veljače. Da ne bude zabune: to je veoma zgodna, simpatična manifestacija i svakom bismo preporučili da je posjeti, uz neke opaske koje ćemo ovdje iznijeti. Izloženo je puno zanimljivih stvari, i očito je da su dosta napora uložili njezini autori – Ljiljana Kolešnik, Tvrtko Jakovina, Sandra Križić Roban, Dejan Kršić i Dean Duda (redoslijedom iz popratnog kataloga).

Stoga, i budući da je red izvijestiti ponešto o onome što se konkretno dade vidjeti, navedimo da su tamo u prvom redu izloženi razni industrijski predmeti iz svakodnevne upotrebe; kako pokućstvo, tako i same zgrade, posredstvom urbanističkih planova epohalnih cjelina poput Novog Zagreba, pa i film Zvonimira Berkovića “Moj stan”. Tema ekspanzije grada od polovine stoljeća, te integralne organizacije gradskog življenja uopće, nastavljena je spomenutim medijskim aspektom, i dalje raznim pop-kulturnim momentima. U ono, ponešto bezazlenije doba konzumerizma, reklame za robu široke potrošnje, kao i samu tu robu, češće su dizajnirali vrhunski umjetnici, stavljeni u funkciju općedruštvenog napretka, mada nije zgorega pripomenuti kako je ovdje naveliko apostrofirana, reklo bi se i kultna “Cockta”, ipak u osnovi smeće bar onoliko koliko je to i npr. “Coca-Cola”. No, “Cockta” je piće socijalističke mladosti, a “Coca-Cola” imperijalističke, ili one kolonizirane, ali još neosviještene.

Kreatori izložbe nas obavještavaju i dijelom nam prenose zanos kojim se sudjelovalo u izgradnji onodobne – kako to reći, a da svi danas razumiju – nove pravednosti… A nju je trebalo i artikulirati, jer inače ne bi bilo emancipacije. Sa svoje strane, izložba “Socijalizam i modernost” pripovijedanjem, onim konceptualnim, staje već negdje na pola puta. Prezasićena je umjetničkim radovima, slikama i skulpturama, akcijama i konceptima autora koji ionako predstavljaju okosnicu Muzeja suvremene umjetnosti uopće, tako da jednom svojom bitnom facetom ova izložba funkcionira kao nehotični pokušaj nadinterpretacije ukupnog njegovog fundusa, odnosno prostora i vremena koji su ga oblikovali.

Teorijski patchwork

“Socijalizam i modernost” utoliko, tj. u tako omeđenom prostoru, nastoji razriješiti i pojedine unutarnje, dijalektičke i artističke konflikte društva opsjednutog npr. industrijalizacijom, ali ne poseže za dostatnim repertoarom sredstava koji bi doveli do potpunijeg rezultata. Odgovor bi možda trebalo iskati u poredbi s današnjim kontekstom i njegovim kauzalitetima, primjerice u tome što se uslijed veoma jasnih razloga odnedavno u Hrvatskoj ne proizvodi više gotovo ništa, a tada se proizvodilo sve. No, sva je prilika da bi se time zaplesalo nadomak određenih ideoloških F.A.Q. – to je, pak, u katalogu naglašeno da ne dolazi u obzir.

Ova izložba je ustvari, nasuprot niskim strastima, sva navodno u znanosti, proistekavši direktno iz nje. Međutim, katalog iz kojeg su vađeni dijelovi teksta za manje ili više uspješne izložbene panoe, u cjelini djeluje kao ne baš skladan teorijski patchwork; vjerojatno zbog deseteroručnog pisanja istog. Nije pravilo, ali se čini da je ovdje proradila ona stara akušerska da je uza stotinu babica – kilavo dijete. Evo, recimo, jedne ilustracije toga gdje i kako probija bruh; druga stranica, na temu državne unutarnje politike. “Ranković je smijenjen, ali tržišnost i slobode nisu postale apsolutne, već samo veće”, glasi nalaz s povijesne distance, “(…) Stoga je elemenata smijenjenog i srušenog staljinizma ostajalo puno i u tome je grču država funkcionirala”.

Čak je i notorni TV-kalendar Obrada Kosovca precizniji od ovako smušenog rasturanja lončića, ali i diskretniji u ideološkom zastranjenju… Pa, zar je rast tržišnosti i sloboda (ovdje se misli na ljudske, valjda, ne tržišne) upravo proporcionalan? Zar apsolutna tržišnost nije apsolutna nesloboda, osim slobode tržišta? Zar je i djelomična regulacija tržišta problem, a kamoli problem ranga staljinističke nedemokratičnosti i neslobode u ljudskopravnom smislu? Zar je socijalizam uopće socijalizam bez te regulacije? Zar ni te modernosti o kojoj je riječ na izložbi, kao ultimativno pozitivne vrijednosti, uopće ne bi bilo bez proboja tržišta, dakle, kapitalizma; ili je ne bi bilo bez socijalizma?

Prešućeni Događaj

Nećemo odoka dijeliti autore izložbe, budući da su se potpisali kao tim, no dalo bi se, na osnovu prepoznavanja minulog im rada ponaosob, izvesti zaključak čiji su koji pasaži. Ukupno, može se kazati kako napadna dezideologiziranost projekta dospijeva u funkciju suprotne ideologije, sve nastojeći pripitomiti istočni grijeh zadugo hibernirajućeg društva. A već da u tim sentimentalnim evokacijama ima nešto manje prezentacije u odnosu na interpretaciju, ne bi Stipe Orešković sjetno pogledom milovao izloženog fićeka i rolšue, nego bi mu bilo jako neugodno, ili bi sam bio eksponat.

Umjesto takve subverzije, forsirano normaliziranje jednoga bezočno oklevetanog sistema i društvenog uređenja namijenjeno je prvenstveno udobrovoljavanju nadurenih klajnbirgerskih slojeva na širokom i, posve antirankovićevski, slobodnom tržištu. A ukoliko nema subverzije kad pričamo danas o socijalizmu, dok mu je živi kapitalizam glavni i već sasvim dovoljan protuargument, nismo ni trebali graditi onoliki MSU… Bauk komunizma kruži njegovim dvoranama, nažalost, i muzej podrhtava od strepnje, namjesto da on sam to izazove.

No, čuveni Treći put umjerene i umirene ljevice ionako je odavno postao klasičan i univerzalan prosede za razne potrebe trženja, pa što ne i sjećanjem. Ispričavamo se, nostalgični smo i uvjerljivo impotentni za historijsku primjenu vlastitoga skupog, a raskošnog iskustva. Da nije tako, možda bismo s vremenom došli i do zaključka da je tome nesretnom socijalizmu također nešto prethodilo, neki društveni događaj. Pa da na svjetlu halogenki osvane iz podrumskog depoa i zaboravljeni naš Muzej revolucije. Inače, on je prošle nedjelje, tokom izborne večeri, na minus jedan etaži iznajmljenog Meštovićeva paviljona u Zagrebu, čamio pod nogama HDZ-ovaca.