Surfanje mimo valova
Goran Rem: “Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju” (DHK, Zagreb, 2011)
Osječki književni znanstvenik, kritičar i pjesnik Goran Rem, sudeći bar po obilju referenci rasutih širom njegova opusa, ima, uz Branka Maleša i Delimira Rešickog, među hrvatskim pjesnicima najsličniji glazbeni ukus mome. Riječ je o autorima uvelike uronjenima u pop-kulturu i iskustvo intermedijalnosti koje se, kada je riječ o domaćoj književnosti, prije svega poeziji, najupečatljivije realiziralo i najtrajnije okućilo drugom polovinom osamdesetih
na stranicama časopisa “Quorum”. Kvorumaški je “tekstualizam”, koji svoj specifikum ponajviše ima zahvaliti upravo spomenutoj intenzivnoj intermedijalnoj hibridizaciji, proizašao u najvećoj mjeri baš iz Maleševe kabanice: potonji je bio i ostao vjerojatno najuspješniji teorijski i praktični zagovornik “militantnoga” pjesničkog dekonstrukcionizma.
Sve ovo pričam jer je i posljednja Remova knjiga ogledni primjer skicirane poetike. U četiri ciklusa, koja strukturno i kronološki slijede četiri studijska albuma sisačkih surfera The Bambi Molesters – svakoj je “song” (mahom instrumentali) pridružena po jedna “poem”, ona donosi šezdesetak proznih fragmenata, kako je to u svojoj kritici formulirao Maleš, “iskidane sintakse registra i samo naslutljivog smisla”. Neke su od tih “poetskih proza” deskriptivnije (brbljava mast gitarskih dubljih rafala, laki i vodenasti pickupi, u njihovu opusu – brbljuština, zabavnjak za svatovske okolnosti), neke uglavnom asocijativno uvezane (proslava 30-godišnjice maturalne večeri, Đipsi frka s bowie noževima, to je Crikva, nadimak ljetu), a neke imaju primarno zvukovni drive, no sve se mogu manje-više podvesti pod gorenavedeni okvir.
Sam naslov knjige, promjeni mu li se neznatno modalitet, predstavlja izvrsnu parabolu problema koju imam s Removim sastavcima. Ako ga ne shvatimo kao evidenciju stanja, nego kao izraz posibiliteta, “uvjetnosti”, riječ je zapravo o problemu transkodiranja određenog tipa iskustva u neko drugo. U naslovnoj situaciji, riječ je o različitim umjetničkim medijima, a u potonjem o relaciji filozofija-literatura. Drugim riječima, iako u oba slučaja pristajemo na dozu metaforičkog – netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju a netko ne, tu na snagu stupa ono gnomsko “It’s not the arrow, it’s the Indian”. Isto vrijedi i za drugu apostrofiranu relaciju.
Remova, od strane kritike odavno detektirana poetička utemeljenja, dominantni postupci, kao i filozofijska tradicija iz koje su izvedeni, jasni su, dosljedni i u posljednjih četrdesetak godina manje-više kontinuirano prisutni unutar prije svega europskoga, pa tako i domaćega pjesničkog obzora. Pitanje je, dakle, uspijevaju li se spomenute tendencije transkodirati u umjetnički medij te adekvatno realizirati u odabranom polju i registru; u ovom slučaju onom pjesničkom. Za razliku od, na primjer, već spomenutih Maleša i Rešickog koji – prvi ortodoksno i ustrajno, a drugi najvećim dijelom – dijele slične teorijsko/filozofske, pa i svjetonazorske temelje, s Remom to uglavnom nije slučaj. Njegova daska samo sporadično, tek tu i tamo, očeše val.