Svi smo mi pomalo krivi

“Četvrti čovjek” novi je roman Marinka Koščeca, profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta i pisca koji se i ranije ogledao u onome što se u nas uvriježilo zvati romanom s ključem. Naime, u “Wonderlandu” je otključavao akademsku zajednicu, a u “Četvrtom čovjeku” isto radi Hrvatskoj demokratskoj zajednici: je li četvrti čovjek zapravo peti ortak Ivić Pašalić i je li u ovom alegoričnom romanu literarni Grintovec televizijski Gruntovec, kako su to neki kritičari primijetili, provjerite u knjizi. No, prije toga se o osnovnim stvarima o autoru i knjizi koju je izdala nakladnička kuća Algoritam možete obavijestiti u intervjuu koji slijedi.

Grintovec, mjesto iz vašeg alegorijskog romana, u početku – ponajprije zbog fiktivnog boksita i ambicioznih lokalnih političara – funkcionira kao Obrovac (najpoznatija promašena investicija u doba socijalizma), koji kasnije mutira ne toliko u naivni Gruntovec, kako se imenom sugerira, koliko u nekakav općehrvatski Horvatovec, u kojem caruju sva moguća tranzicijska zla. Kako ste sve to crno opisali, dobro smo i prošli, zar ne? Mislim, mogli smo lako završiti i u fašizmu?

Fašizam, želim vjerovati, pripada prošlosti. Istina, zombiji tu i tamo probauljaju, u zanosu izazvanom snagom naše nogometne reprezentacije i na koncertima pjevačâ koji vitlaju mačevima, ali takav me folklor, kao tema, nimalo ne zanima. Zapravo me silno iritiraju vraćanja ustašama, četnicima i komunistima; što se mene tiče, zaključnu točku stavili su Lucić i Dežulović, smjestivši sve to među brontosaure. Mahanje sablastima samo svjedoči o našoj nemoći da se nosimo sa sadašnjicom i da osmislimo put prema naprijed. Na primjer, isplivali su dokazi da korupcija prožima zadnju poru ovog društva, a dočekalo ih je uglavnom slijeganja ramenima, tipa “Pa, to smo znali cijelo vrijeme”. Ono istinski porazno je gubitak vjere da se uopće može funkcionirati drukčije, a to nije proizvod jedne vlade, ma kako zloćudna ona bila. Opisana mutacija starija je od ljudskog pamćenja, a stvorila je toleranciju za sve vrste opačine, rezignaciju i otupjelost. Na jednoj je strani sve ležernije prisvajanje dobara, s podrugljivim osmijehom, a na drugoj kućni fatalizam, autogeni trening “krize”, “stezanja remena”, “depresije”. U romanu mi je bilo važno pokazati da to nije nikakva tranzicijska novotarija nego društvena konstanta, povijesna tekovina ovog podneblja.

Savršena nepromočivost

To spominjemo jer je jedna druga literarna alegorija, ona Brechtova o Uiju, u realnosti završila krvavo. A ipak je ispred nas, kako nas uvjeravaju, arkadična Europska unija?

Ova je generacija već prolila svoju krv. Volio bih misliti da smo iz toga nešto naučili. Da se zahvaljujući tome dovoljno užasavamo nasilja. A Europska unija, uza sve svoje mane, za nas nema alternative. Ovako mali i zakržljali, možemo se jedino nadati da će nas netko usvojiti. Zar bismo se trebali, umjesto Europske, obratiti Azijskoj uniji? Ili Polineziji, s argumentom da imamo tisuću otoka? Moji romani obično donose najcrnji mogući scenarij, u nadi da će to “potrošiti” baš takav razvoj, odnosno zabetonirati ga u fikciji. Primjerice, prethodni, “Centimetar od sreće”, tematizira raspad Europske unije upravo u trenu kada joj se trebala pridružiti Hrvatska. “Četvrti čovjek” završava na još radikalniji, prilično živopisan način.

Mislite li da će knjigu čitati ili je na bilo koji način komentirati pripadnici nove nomenklature, koju također opisujete u romanu, prije svih novi političar u usponu Zoki, političar-developer Željko ili gradonačelnik Milan?

Ne znam hoće li je čitati, ali će je sasvim sigurno ignorirati. Ta je vještina u nas sveprisutna, a zamjetno je da su moćnici fantastično napredovali od prvih dana demokracije: tada su autore satira sudski progonili i tako od njih činili heroje-mučenike, a danas se, puno inteligentnije, prave da ne postoje. Jedna je stručnjakinja za komunikaciju nedavno hvalila Zorana Milanovića jer je bahatost zamijenio kamenim licem. Za očekivati je da će pokazati savršenu nepromočivost, odnosno neosjetljivost na podbadanja, dakle i disonantna mišljenja.

Kao svaka alegorija i vaša je poučna, pa zato i pogodna za adaptaciju za teatar ili film. Bi li to bio dobar nastavak djela ili je još rano govoriti o tome?

Odgovor na to pitanje, naravno, mogu dati jedino oni koji se bave adaptacijama. Ali sigurno je da od svih mojih romana ovaj ima najviše “žive”, scenične građe, pa i zbivanja. Namjerno sam se suzdržavao od refleksivnih poniranja i esejiziranja, u korist bržeg i slikovitijeg razvijanja priče. U toj se mjeri može govoriti o određenom pomaku u fakturi teksta, ali je u njemu niz motiva kojima se upravo opsesivno vraćam.

Jedan vaš prethodni roman, “Wonderland”, također je čitaocima nudio igru prepoznavanja sa stvarnim likovima ali, za razliku od nacionalnog romanesknog igrališta u recentnom romanu, u njemu je pozornica uža, ona fakultetska. Je li bilo kakvih krivih ili uvrijeđenih čitanja “Wonderlanda”?

Sa stajališta mojih namjera, krivo je bilo svako identificiranje pojedinačnih osoba. Nastojao sam, kombinirajući i karikaturistički pretjerujući, stvoriti kolektivan portret jedne mikroskredine, u koju je upisan i širi društveni kontekst. No kada se tekst nađe u optjecaju, čitatelj ne mari za autorove namjere nego ga čita kako hoće. U ovom se slučaju pokazalo kako će lako učeni čitatelj zaboraviti svoje meta-jezike, teorijske odmake i uvjerenost u autonomiju književnog djela kad se osjeti prozvanim, odnosno kada mu je ugrožen integritet. A meni, uz ostalo, pisanje služi upravo za propitivanje i dekonstruiranje integritetâ, za pomicanje granica, ništa ne smije biti nedodirljivo.

Više od istine

Čini se da ste u romanu morali stizati događaje, da vas ne preteknu. Kako ste se nosili s tim svojevrsnim novinarskim deadlineom?

Najzabavnije je pri pisanju ovog romana bilo graditi priču u korespondenciji s preokretima na političkoj sceni. Ali u konačnici nije važno koliko ona prati stvarni razvoj, jer cilj joj nije bio vjerno preslikati zbilju, nego pokazati više od istine. Drugim riječima, dograditi je tako da se razotkrije koliko apsurda skriva. Recimo, moj lik Ivo izlazi vrlo brzo i lako iz zatvora, a tada raste gotovo do svetosti, ukratko postaje blizanac Zlatka Suca.

Grintovečka storija, odnosno priča o “hrvatskom snu”, kao da zaziva svoj nastavak. Dakle, hoćete li dati sliku mjesta i u ovim novim, tzv. socijaldemokratskim vremenima, nakon što se likovi, naravno, izvuku iz govana koja su ih zatrpala u završnoj epizodi romana?

Vjerujmo ljudima koje smo izabrali, barem dok nas ne razočaraju. Što nam, uostalom, preostaje? Moram vjerovati da nam je dosta propadanja, da će se akumulirana frustracija preokrenuti u nešto pozitivno. Uostalom, sada će nas izvana motriti još više nego prije. Tko zna, možda nam se posreći, pa u ovim vremenima neće biti posve normalno i neupitno da se netko enormno obogati od državne plaće. Niti da se medijskim prostorom razlijeva verbalno divljaštvo i primitivizam. Niti da najviše državne funkcije obnašaju likovi iz pastoralnih romana. I tko zna, možda se u glave novih upravljača zaleti kakva strateška misao, dugoročna vizija, kao i zanteresiranost za ono do čega mi je najviše stalo, umjetnost i znanost. Ili sam odveć naivan?

Tko je zapravo četvrti čovjek, osim što je pripovjedač? Nekakav tranzicijski svatković, svojevrsni đavolov šegrt ili…?

Ako pogledate naslovnicu romana, na kojoj su tri majmuna, shvatit ćete što mislim o njemu. Pritom treba uzeti u obzir da je riječ o ja-pripovjedaču, koji sudjeluje u događanjima. On svjedoči, često osuđuje što vidi, pa i ironizira, ali se ne odmiče. Gnuša se kriminala, ali čuva stražu, skuplja mrvice koje mu bace. Mislim da je jasna aluzija na opću odgovornost za stanje u zemlji. Svi smo mi pomalo krivi, godinama to promatramo i sliježemo ramenima.

Za kraj, je li vaša politička opcija pobijedila na izborima i što očekujete od pobjednika?

Za početak, da raskrsti s modelom obiteljskog poduzetništva u upravljanju javnim dobrima. Dan nakon izbornog poraza, iz vrha HDZ-a čulo se žaljenje što za stranku nisu glasali ni svi članovi obitelji. A prikupili su 570.000 glasova. Za početak, želim si državu koja nije organizirana kao velika sretna obitelj takve vrste.