Tu pripadamo, tamo propadaju

Put u Europu popločan je gramatičkim pogreškama: slogan “Tu pripadamo”, pod kojim je Ministarstvo vanjskih poslova prije pet mjeseci započelo udarni dio predreferendumske kampanje, kosi se s elementarnom logikom pod oštrim kutom tupe nepismenosti. Jer, kao što su već upozorili jezično senzibiliziraniji komentatori, Unija je, hoćeš-nećeš, ipak još uvijek “tamo”, a ne “tu”. Pa bi – u skladu s geopolitičkim okolnostima i osnovnoškolskim obrazovanjem – i slogan, valjda, trebao reći da pripadamo “tamo”. Ali jezični standard, zdrav razum, osjećaj za stvarnost – koga briga?

Višegodišnji parlamentarni konsenzus oko ciljne točke famozne tranzicije, koji je stranačku politiku pretvorio u oglašivačku industriju EU-a, nonšalantno nadilazi takve tričarije. Usputni propagandni atak na hrvatski jezik stoga nije samo zgodna metafora odustajanja od nacionalnog identiteta u ime eurointegracijskih fantazija, kao što bi to mogli protumačiti desno orijentirani eurofobi; on je koncizan i logičan završni retorički potez cjelokupne promidžbene strategije namijenjene uvjeravanju birača da je njihov izbor oko pripadanja EU-u već obavljen, da je “tamo” odavno “tu”.

Stvar nije samo evidentna na razini gotovo pa poslovične reklamne nepismenosti, nego je i legalno fundirana. U “Privremenom ugovoru između Hrvatske radiotelevizije i Vlade”, temeljnom dokumentu kojim je početkom ove godine postavljena programska politika navodno javne radiotelevizijske kuće, stoji i sljedeće: “Osobitu pažnju HRT će posvetiti upoznavanju najšire javnosti s efektima ulaska RH u EU…” Pa onda, malo dalje: “U očekivanju skorog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju HRT izdvaja poseban projekt…” Čak i u službenim državnim dokumentima, dakle, rezultat referenduma tretira se kao unaprijed poznat, demokratskoj proceduri usprkos; uostalom, kada je MVP, još prije pet godina, donio svoju “Komunikacijsku strategiju”, platformu za informiranje javnosti o EU-u, nedvosmisleno je ustvrdio kako pritom “polazi od činjenice (sic!) da će svi stanovnici Republike Hrvatske pristupiti Europskoj uniji”.

Moći i proročanstva

Natprirodne moći državne politike, sposobne da “tamo” pretvori u “tu” jednakom lakoćom kojom od budućnosti stvara neupitnu sadašnjost, ne čude pretjerano jer njena proročanstva ionako spadaju u onu kategoriju koja se na engleskom zove self-fulfilling prophecy. A dati samoostvarujuće proročanstvo i nije osobito teško kada raspolažete sredstvima njegova ostvarenja. U konkretnom slučaju, sredstvima poreznih obveznika i pretplatnika HRT-a: prvi su platili TV kampanju kojom ih vlast pedagoški usmjerava prema ispravnom odgovoru na referendumsko pitanje, a drugi potom neizravno financirali emitiranje, jer je Televizija u njihovo ime skupi medijski prostor velikodušno darovala Ministarstvu. Čak su i privatne televizije, suprotno vlastitom poslovnom interesu, smanjile cijenu plasiranja kampanje za čak 50 posto. Toliko, dakle, o demokraciji u javnom polju, toliko o konkurenciji u tržišnom natjecanju: ni sloboda raspravljanja i odlučivanja, a ni glorificirana sloboda tržišta, očito, nisu toliko značajne da ih se ne bi moglo zanemariti onda kada tako nalažu viši interesi ekonomskih i političkih elita.

Naličje ove oglašivačke priče o instrumentalizaciji javnih i privatnih institucija u ime neupitnoga “nacionalnog projekta” promatramo ovih dana, kada je kampanja za pristup Uniji privremeno uklonjena iz medijskog polja. Ne zbog toga što je netko konačno zaključio da krši postulate argumentirane rasprave i pravo na jednak pristup javnoj sferi, nego zato što njenu funkciju ionako uspješno ispunjava druga kampanja: ona predizborna. I dok se medijski apologeti aktualnog oblika predstavničke demokracije uglavnom trude dokazati kako među najsnažnijim kandidiranim političkim opcijama ipak nisu “svi isti” – što uglavnom čine u formi otvorenih ljubavnih pisama budućoj vlasti – dotle neuvjerljivo fraziranje vodećih stranaka o “ponosnom ulasku” onamo “gdje nam je oduvijek mjesto” jasnije nego ikada pokazuje groteskne posljedice unifikacije stranačke politike i suspenzije demokratske rasprave. Jer slučaj je, eto, htio da baš uoči dugoočekivanog prisajedinjenja predorgazmičko zadovoljstvo pomuti nezgodna činjenica sasvim suicidalnog ustrajavanja vodećih europskih institucija na ekonomskoj politici štednje, evidentno usmjerenoj prema istraživanju dubine duplog dna recesije. U takvim okolnostima, dok bankari preuzimaju države mimo boljih demokratskih običaja, a političari pišu scenarije raspada eurozone i asimetrične reorganizacije Unije, ovdašnji kandidati pretvaraju kampanju u pokaznu vježbu političkog autizma, nesposobni, nakon višegodišnjega nekritičkog diviniziranja euro-asocijacije, reći bilo što suvislo o političkom trenutku koji bi nam vrlo brzo trebao i službeno određivati sudbinu: Marinko Čulić je u prošlom broju “Novosti” cijelu stvar nazvao – sasvim precizno i bez ikakvog pretjerivanja – “kretenizmom periferije”. Znatno više nego glasna retorička razmimoilaženja i svjetonazorske razlike, u ovoj je predizbornoj kampanji, tako, važno ono oko čega se svi – uz iznimku tek ponekog marginalca – prešutno slažu.

Trosmisleni HDZ

Na pozadini složnog svođenja vanjske politike na fatalističko drhtanje pred svakodnevnim turbulencijama svjetskih tržišta, marketinški vatromet predizbornih pozicioniranja onda ne može ne djelovati upečatljivo. To što ga prate uobičajeni komentari analitičara o “nikada dosadnijoj kampanji” više je refleks iznevjerenih nada, dvadesetak godina ranije uzaludno uloženih u ovakav oblik parlamentarno-kapitalističke kastracije demokracije, nego što bi bilo vjeran odraz stanja stvari. Upravo suprotno: kampanja je itekako zanimljiva, poruke armirane promišljenim strategijama, kandidati pažljivo profilirani, a ciljne skupine precizno targetirane. Da bi se to uočilo, treba samo prethodno odustati od naivne pretpostavke da predizborna promocija ima neke veze s odlučivanjem o ključnim pitanjima državne politike. Jer, rezultati ovih izbora nisu unaprijed poznati zato što tako govore sve ankete, nego stoga što bi bilo koji pobjednik ionako provodio manje-više jednaku fiskalnu i monetarnu politiku, podređenu eurointegracijskim imperativima. I zato se ne treba čuditi kada vidimo da ugledniji marketinški stručnjaci, za razliku od akademski verificiranih posvuduša i opinion-fakera, kampanju uglavnom hvale: oni u njoj ne traže zadovoljavajuću artikulaciju volje i interesa birača, nego mehanizme zavođenja, podilaženja i prešućivanja; čistu formu, koja je odavno postala jedini sadržaj ovdašnje politike.

Evo kako, recimo, vladajuća stranka uspješno provodi damage control nakon političkog i moralnog debakla u korupcijskim aferama: fingirajući hrabro suočavanje s nedavnom kriminalnom prošlošću, tu prošlost neutralizira poistovjetivši je s problemima ekonomske krize i, istodobno, odriče je se povratkom svijetlim tuđmanovskim tradicijama. Ova komplicirana strategija završava elegantnom i jednostavnom reklamnom piruetom: “Najbolji kad je najteže”. Slogan je barem trosmislen. S jedne strane, podsjeća na “državotvornu” ulogu stranke za vrijeme rata. S druge, tim simboličkim kapitalom plaća povjerenje birača u HDZ-ovu sposobnost da se nosi s aktualnom gospodarskom krizom. Konačno, s treće, mobilizira vlastito glasačko tijelo pozivom na vjernost stranci u trenucima kada joj je pomoć najpotrebnija, ostavivši pritom namjerno nedorečenom pravu prirodu kriznih okolnosti. Jer “Najbolji kad je najteže” može značiti i da je HDZ pravi izbor za borbu protiv gospodarskog kraha i da će se znati snaći usprkos svim korupcijskim aferama, a ta je neodređenost najučinkovitija gesta kojom se sjena Remetinca može ako ne povući iz prvog plana, onda barem predstaviti kao samo jedan u nizu tekućih problema. Središnji televizijski spot, zamišljen kao sudbonosno obraćanje naciji predsjednice Jadranke Kosor, odgovarajućom ikonografijom – zatamnjeni ured, masivni stol, pero, tintarnica – i ozbiljno intoniranim govorom potom sasvim konzekventno elaborira to uvjerljivo sučeljavanje s problemima kroz njihovo neprimjetno izbjegavanje.

Plan zezanja pa rezanja

Kampanja Kukuriku koalicije logičan je antipod nepodnošljivoj težini postojanja vladajućih: dinamična, lepršava, razigrana, otprilike kao da prodaje novu mobilnu tarifu urbanim omladincima, a ne predstavlja deklarativno ozbiljan politički program. Na tom fonu nastale su već i prve poruke s plakata, loše rimovane stupidarije koje se u osnovi mogu svesti na parolu: predizborno zezanje, onda bolno rezanje. S tim da je drugi dio, jasno, uglavnom prešućen. TV spot donio je logičan nastavak priče: ako smo kod HDZ-a gledali mračni interijer, ovdje zora osvjetljava prirodne ljepote i budi radni narod; ako nam se tamo direktno i dramatično obraćala glava stranke, ovdje šestoro suradnica i suradnika živahno raspravlja u prozračnom uredu; ako Jadranka Kosor perom potpisuje uredbe i ukaze, ovi se služe laptopima; ako smo se tamo vraćali korijenima, ovdje gledamo u budućnost i “imamo plan”. Rampa koja dijeli HDZ od njegovih glasača u kampanji Kukurikua ne postoji: insistira se na interakciji, komunikaciji, suradnji. Odatle značajnija uloga web-oglašavanja: beneri na portalima zamišljeni su kao kanalizator “glasa naroda”, pa u njih možemo upisati vlastita pitanja i prijedloge i poslati ih budućoj vlasti. Središnji politički program, Plan 21, korigira se onda u skladu s tim intervencijama, a na stranici koalicije transparentne su sve izmjene: oni nas, eto, slušaju i uvažavaju.

Retorika Plana 21 pritom, pošto je hadezeovsko paranoično zazivanje “crvene opasnosti” očito promašilo metu, bez krzmanja priziva “sukob rada i kapitala”, radnici su tu “izvrgnuti najgrubljem obliku neoliberalnoga kapitalizma”, a kao rješenje nudi se fantazmagorija o mirnoj kohabitaciji radnika i kapitalista na obostranu korist i zadovoljstvo. Koalicija je, dakle, vješto napipala pomake dominantnoga javnog diskursa, koji se u recesijskim godinama sramežljivo vratio sricanju osnova marksističke terminologije, ali je i dalje sputan ideologijom statusa quo, pa ne uspijeva iz njih povući i konzekventne zaključke.

Između dviju najjačih grupacija, manji se igrači domišljato bore za prepoznatljivost sasvim razložnom taktikom poistovjećivanja desnoga i navodno lijevoga bloka. HSLS je to učinio najočitije, crveno-plavim plakatima na kojima je i jednima i drugima pripisao antipoduzetnički duh tromog etatizma, ponudivši kao alternativu vlastitu varijaciju neoliberalne politike. Očekivani je efekt ovakvog pozicioniranja stvaranje dojma iskrenosti: ono o čemu drugi prepredeno šute – bolni rezovi, smanjenje javnog sektora, otpuštanja – haeselesovci, eto, otvoreno najavljuju. Što, naravno, i nije naročito riskantno kada se ne obraćate široj populaciji, ali zbog toga nije i manje marketinški opravdano.

Pjesnički doprinos laburista

A na fronti zaštite radničkih prava, posve jednaka strategija iz dijametralno suprotne pozicije: Lesarova stranka daje pjesnički doprinos infantilizaciji kampanje sloganom “Nismo isti – mi smo laburisti”. I tako dalje, i tako dalje: od HSS-ovih trezvenih poziva na povratak tradicionalnim vrijednostima, pa sve do ciljano neartikulirane eskapade Siniše Vuce, kandidati su odlično prepoznali svoje mjesto u reklamnoj simulaciji demokracije, marketinški ga timovi vješto predstavili, pa možemo, sve u svemu, zadovoljno ustvrditi kako smo pratili pomno osmišljenu, profesionalno izvedenu i uspješno zaokruženu kampanju.

Problemi, doduše, nastaju ako od predizbornih konfrontacija očekujete nešto više od loše sklepanog distiha ili dopadljive pozadinske glazbe TV spota: primjerice, elementarno političko predstavljanje golemog broja birača koji ipak čuju i vide vijesti i izvan skučenoga perceptivnog polja kandidata. Pa razumiju da njihova manje-više zajednička politika, svedena na slogan “Tu pripadamo”, ne zna što bi započela s činjenicom da oni tamo propadaju. No dobro: vjerojatno je uputnije ne zamarati se time, nego uživati u bogatoj, marketinški diverzificiranoj ponudi šarene jednoličnosti političkih opcija, barem dok traje. Jer, gledajući prema Italiji i Grčkoj, nije sasvim neizvjesno da ćemo neke buduće vlade dobivati i bez ove sitne, proceduralne formalnosti navodno demokratskih izbora. Ma koliko šutjeli o tome, kako bi rekao slogan. I ma koliko šutjeli o “tamo”.