“U” kao Uskok

Kapa dolje, Malešu! Šef Hajduka navodno je samo glumio troglodita dok je, zapravo, bio agent provocateur Uskoka. Možda je zato nekoć nosio i ono “U” na kapi, koje ga je obilježilo u nastavku karijere. Ipak, potez koji je izveo na raskrinkavanju nogometne mafije zaslužuje čestitke lišene ironije. Suci su mu tražili 93.000 eura da bi sudili pošteno – pa koliko bi mu, za ime boga, tražili za namještaljku?!

Nakon politike, javnih poduzeća, bankarskog sustava i dijela visokog obrazovanja koji se odnosi na promet i ekonomiju, dobili smo čvrste (skoro nepotrebne) dokaze da nam je još jedna sfera života dibidus kriminalna – a to je nogomet. Što učiniti u društvu u kojemu je skoro sve ovako postavljeno ne bi možda mogao odgonetnuti ni premudri Salamon, a zdrav razum vapi samo za jednom riječju koju je skoro nepristojno izgovoriti. Represija. U konačnici, država nije ništa drugo nego instrument sile, pa bi bilo vrijeme da se takvom i pokaže, naravno, kad je o ovim barabama i kabadahijama riječ.

Nažalost, kao najozbiljnija alternativa Markoviću, Mamiću i ostatku družine pojavljuje se – vidimo to u Dveniku tri – Igor Štimac, koji opet pokušava uhvatiti Kairosa za čuperak. “Mogu samo čestitati Hrvoju Malešu na tako odvažnom koraku, kojim se želi suočiti s problemima hrvatskog nogometa i izvaditi ih ispod tepiha, pod kojim stoje kroz cijelu vladavinu Vlatka Markovića”, kaže Štimac i pripovijeda tako zlatousto da vam se odmah nameće zaključak kako bi naspram Markovića bio po prilici jednak dobitak kao Sanader naspram Pašalića, Caussidière umjesto Dantona, Louis Blanc namjesto Robespierrea, ili sinovac umjesto strica, kako bi rekao stari nogometni maher Karl Marx.

NEDJELJOM U DVA

Stankovićeva emisija završila je pet minuta prije dva, ali da je završena 55 minuta prije, gledateljstvo ne bi bilo sadržajno prikraćeno. Stanković je Milanku Opačić pitao sve što ju je trebao pitati, ali je ona izgledala kao karmelićanka – zavjet šutnje bilo je nemoguće probiti. Kakva će biti nova Vlada, što će činiti, gdje će rezati, gdje neće, to nakon ovog nastupa nismo mogli ni naslutiti. Ipak, mi okorjeli kremljolozi mogli smo, iz njenih odgovora na sve teme koje se čine traumatičnim naspram Milanovića, izvesti jedan nedvosmislen zaključak. Milanka Opačić ne usudi se izreći ništa što ne bi bilo po volji sve nasmiješenijem Zoranu Milanoviću. U SDP se opet vratio “demokratski centralizam”. Ništa se tamo neće moći mrdnuti bez šefova blagoslova, a je li to dobro ili ne, vidjet ćemo najkasnije za šest mjeseci. Kina i Koreja pokazuju da se ekonomska efikasnost može postići i bez truloliberalnih, frakcionaških ili drugih sektaških zanovijetanja.

DNEVNIK HRT-a

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu 10. prosinca 1961., onog istog nadnevka na koji će Franjo Tuđman, 38 godina kasnije, napustiti ovaj svijet. HRT sjetit će se, začudo, obojice, prvoga koji je na taj dan postao besmrtan da bi kasnije umro, i drugoga koji nas je uvjeravao da bi i on dobio Nobela samo da nije Hrvat, ali da je unatoč tome zaslužio besmrtnost napisavši Državu i Zakone, baš poput Platona.

No, oba sjećanja bila su prožeta nekom nelagodom. Ivu Andrića HRT je komemorirao s jedva prikrivenom odbojnošću koju bismo, slijedeći Freuda, mogli nazvati i “nelagodom u kulturi”. Neka gospoda u kratkom prilogu umuju o dotičnome. Među njima se nemuštošću izdvaja stanoviti Ante Stamać, u krugovima zagrebačke boemije poznat po stihu “Nisam Homer, nisam Dante, ja sam pjesnik Stamać Ante”. Ljuljajući se pred mikrofonom, crvena nosa, nalik na učitelja Papriku iz Ćopićeve proze, Pjesnik nešto prtlja, smatra i ukazuje, u smislu da je dotični bio solidan pisac, da je pisao na hrvatskom jeziku, i na, hm, stanka, nelagoda, nekim drugim jezicima. Na kojima to, da prostiš, ako uopće postoje, to nam pjesnik Ante ne pripovijeda, jer mu je vjerojatno odvratan i sam spomen na njih, kao i činjenica da Andriću ti jezici nisu bili tako mrski kao njemu, koji interkulturalnost, multikulturalnost, kao i sve strane kulture izuzev kulture vinske mušice prezire, pa nam ne preostaje nego zaključiti da je čovjek zalutao u prilog o Piscu, iako je zapravo trebao biti u prilogu o Generalu.

HRT, NOĆ IZBORA

Na jednom od drugih jezika na kojima je pisao ovaj premudri bosanski Hrvat, kojega je Krleža posprdno a zavidno zvao “fra Ivo, Gospođica”, ostale su zabilježene riječi kojih se, nažalost, nitko nije sjetio pročitati na HRT-u, u noći stranačkog poraza. A lijepo opisuju vrijeme i konstelacije koje su tu i slične stranke u regionu gurnule ka vrhu i okolnosti koje su ih spustile na dno.

“Treba”, kaže Andrić u “Gospođici”, “da naiđu dani kao što su ovi pa da se pravo vidi šta sve živi u ovoj varoši koja je prosuta kao šaka zrnja delom po strmim padinama okolnih brda, delom u ravnici oko reke. Treba da se desi ovako nešto kao što se juče desilo, ili možda i neki manje krupan događaj, pa da razgoliti sve što se krije u ovim ljudima koji inače rabotaju ili dangube, rasipaju ili sirotuju po strmim i krivudavim mahalama koje liče na vododerine. Kao svaka orijentalska varoš, Sarajevo ima svoju fakir-fukaru, što u ovom slučaju znači svoju rulju, koja živi desetinama godina povučena, raštrkana i prividno pripitomljena, ali koja se u ovakvim prilikama, po zakonima neke neznane društvene hemije, odjednom sjedini i bukne kao pritajen vulkan, rigajući oganj i blato najnižih strasti i nezdravih prohteva. Tu masu lumpenproletarijata i sitnog, gladnog građanstva sačinjavaju ljudi različni po svojim verovanjima, navikama i načinu odevanja, ali jednaki po unutarnjoj urođenoj i podmukloj surovosti i divljini i niskosti svojih nagona. Pripadnici triju glavnih vera, oni se mrze međusobno, od rođenja pa do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svet koji zamišljaju kao svoju pobedu i slavu a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarno fizičkoj odvratnosti prema susedu druge vere, često im i ceo vek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti, ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari, i razum i zakon budu suspendovani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog besa.

Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gde opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama a opscenim pokretima…”

DNEVNIK NOVE TV

Čujem od nekih iz stranke da smo pobijedili na izborima, šegači se Luka Bebić na grobu prvog hrvatskog predsjednika, pa sam, veli, pomislio da će predsjednik Josipović pozvati nekoga od njih da im dadne mandat…

Bebić se otvoreno i neumoljivo sprda na račun Šeksa i Jadranke Kosor. Bebić dobiva nagradu HHO-a kao zaslužnik na polju ljudskih prava, Bebić je simpatičan, piše haiku, mašta o tome kako će Hrvatska izvoziti kravate u Kinu, pa ako prodamo kravatu samo svakom stotom Kinezu, eto posla stoljeća…

Vrag će ga znati što se to zbiva s našim čovjekom i političarom kad ga napusti zloduh politike. Andrija Hebrang pokazao se kao hrvatski Groucho Marx kad je shvatio da gubi predsjedničke izbore, Luka Bebić postaje okorjeli vicmaher, Josip Manolić šeretski u stožeru Kukuriku koalicije, u noći izbora, provaljuje kako je on “uvijek uz pobjednike”. Šteta. Izgubili smo niz dobrih ljudi humorista, a zauzvrat dobili seriju očajnih političara.