Unija čačka treći stalež

Budući da su izvori zajmova presahnuli, Calonne, zatim njegov nasljednik Brienne, natjerani u bankrot, nastoje riješiti financijsku krizu uvodeći opću poresku jednakost. Zbog sebičnosti povlaštenih njihov pokušaj reforme nije uspio – tako povjesničar Albert Soboul opisuje stanje u Francuskoj, godine 1788. Kao što je dobro poznato, samo godinu dana poslije pala je Bastilla. Osim te činjenice, kao i imena premijera s kraja vladavine Louisa XVI, sve ostalo kao da je prepisano iz današnjih novina. U prvom redu, ista je tvrdoglavost kojom se brani postojeće stanje. Štoviše, poriču se i same činjenice, pa je u Americi, kako kaže jedan autor, postala tabu čak i riječ – problem. Umjesto toga treba reći challenge, dakle – izazov.

Guranje glave u pijesak, naravno, ne mijenja ništa, jer na kraju ipak ostaje pitanje kako društvo odgovara na teške probleme s kojima je suočeno, bez obzira na to naziva li ih izazovima. Odgovor na to je, nažalost, razočaravajući. Najčešće se ponavljaju ideološke matrice koje brane status quo, dakle sadašnje stanje i interese kojima ono odgovara. Tako je već postalo opće mjesto, da su za prezaduženost krivi rastrošni i lijeni narodi. A što je to na što se previše troši? Naravno, na socijalu.

Tim gore po stvarnost!

Prevelike su plaće i mirovine, preskupo je javno zdravstvo i sve drugo što spada u istu kategoriju. Traže se bolne reforme, pri čemu se ne postavlja pitanje koga će one zaboljeti. To se zna unaprijed. Zato u ove predizborne dane mnogi s podsmijehom prate stranačka obećanja kako se neće smanjivati ni plaće ni mirovine. Kao, to ne može biti ozbiljno, sve je to samo populistička borba za duše birača. Istina će se pokazati tek kad nova vlada uđe u Banske dvore. Tada, navodno, mora doći vrijeme ne samo za rezanje socijalnih troškova, već i za reforme. A one se uvijek svode na isto. To je privatizacija. Za mirovine se mora štedjeti u privatnim fondovima, pa i SDP, u skladu sa svojom konformističkom prirodom, najavljuje jačanje drugog (naravno privatnog) stupa. I sve ostalo ima isti sadržaj. Ako želiš školovati djecu, plati… Ako se želiš liječiti, plati…

Jesu li takve reforme zaista nešto bez čega se ne može izvući iz gliba krize? Svaka se ideološka svijest drži onog starog (Hegelovog) odgovora koji kaže: Ako stvarnost ne potvrđuje moje teze, tim gore po stvarnost! A stvarnost je u ovom slučaju iznenađujuće drukčija. Ona pokazuje da europske zemlje koje su u najvećim nevoljama nemaju veće socijalne izdatke od onih koje se uspješno nose s krizom. Jedna od rijetkih zemalja čiji je bruto domaći proizvod veći nego prije krize, Švedska, poznata je po najvećim socijalnim izdacima koji se ni u krizi nisu smanjivali. U ostatku Europe, najbolje stoji Njemačka, koja također nije smanjivala svoje troškove za socijalu. Istovremeno, to su učinile sve zemlje koje su u teškim nevoljama. One iste koje sada potresaju štrajkovi i čije ulice plamte općim nezadovoljstvom. Irska, pravi štreber u školi rezanja troškova, povećala je nezaposlenost na 14 posto, a za strane kredite plaća čak osam posto kamata. S druge strane Atlantika, Kanada, ima mnogo veće troškove za javno zdravstvo i pomoć siromašnima od Sjedinjenih Američkih Država. Pa ipak, Kanada se mnogo uspješnije oduprla krizi. U međuvremenu, najnoviji podaci pokazuju da su prihodi oko sto milijuna ili svakog trećeg Amerikanca već ispod ili malo iznad granice siromaštva. Pa ipak, predsjednik Barack Obama nikako ne uspijeva prevesti svoju socijalnu politiku s riječi na djela. Nisu uspijevali ni premijeri Louisa XVI, Calonne i Brienne.

Ako socijalni izdaci nisu uzrok krize, što jeste? I tu podaci daju doslovno zaprepašćujući odgovor. Japan je mnogo više zadužen od Italije, pa ipak Japanci plaćaju samo jedan posto kamata, dok banke zaračunavaju Italiji sedam pa i više postotaka. Ili, britanski proračun je u mnogo lošijem stanju nego španjolski, pa ipak Britanci plaćaju na kredite samo dva posto, a Španjolci skoro šest posto kamata. Kako je to moguće? Što je Španjolskoj i Italiji, koja je svojevremeno bili peta ekonomska sila svijeta, onemogućilo da se uspješnije nose s krizom?

Tko se boji birača?

One, odgovara nobelovac Paul Krugman, za razliku od Japana i Britanije, nemaju vlastiti novac. To ih je, kaže on, dovelo u položaj “zemalja Trećeg svijeta” koje se zadužuju u stranom novcu. Riječ je, naravno, o nesretnom euru koji, kako se čini, ne može umrijeti, ali zato mnogima ne da živjeti. Krugman to objašnjava činjenicom da zemlje eurozone ne mogu u nevolji tiskati novac, a one koje su izvan nje mogu. Amerika, kaže on, koja nema taj problem, zadužuje se u dolarima. A emisiju dolara, naravno, drži u vlastitim rukama. Krugman ne spominje da je Amerika skoro prepolovila tečaj dolara, a Britanija istodobno srušila tečaj funte za skoro 40 posto, što je blagotvorno djelovalo na njihovu realnu ekonomiju. Dakle, na proizvodnju i konkurentnost vlastitih proizvoda, kako u zemlji tako i u izvozu.

Vode li o svemu tome računa domaći političari, bilo oni koji su još uvijek na vlasti i kojima narod poručuju da su usmjerili zemlju u krivom pravcu, bilo oni koji očekuju vlast iako ne namjeravaju okrenuti kormilo? Optimisti kažu da ti drugi, dakle SDP i HNS, znaju sve, ali ne smiju reći što zaista misle napraviti kako ne bi odbili birače. Ali ako se boje birača, to može značiti samo jedno – da i oni ostaju vjerni ideološkoj matrici po kojoj bolni rezovi očekuju samo male ljude. Umirovljenike, zaposlene, kao i one koji uzalud čekaju posao. Nasuprot tome, obećanje da neće dirati plaće i mirovine zvuči dobro, naravno ako misle ozbiljno i ako znaju što govore. Nažalost, ni njima ne pada na pamet da iskoriste činjenicu što Hrvatska nije u eurozoni, pa ima vlastiti novac i mogla bi voditi vlastitu monetarnu politiku. Ali zbog nečeg neće. Umjesto toga, Hrvatska se ponaša kao da je euro njen novac.

To je, zapravo, glavna razlika između Hrvatske i drugih zemalja koje potresa kriza. Svi, pa i Hrvatska, kroje društvo prema interesima privilegiranih struktura. Ali, za razliku od Hrvatske, to ne rade na štetu vlastitih nacionalnih interesa. Hrvatska, međutim, uporno odbija da koristi svoju bitnu prednost, pa je umjesto toga vezala kunu uz euro i ostala mu vjerna, bez obzira na teške poremećaje u eurozoni. Zato je po ekonomskim performansama na zadnjem mjestu među usporedivim, tranzicijskim zemljama.

Godina pred nama

U godini koja je pred nama sigurno je samo da nam iz Europe, posebno iz zemalja koje su nam najveći partneri, slijede novi udari, u prvom redu zato što će one još više smanjiti i tako male narudžbe hrvatske robe. Pritom nije riječ samo o 2012., nakon koje bi se, kako vole reći naši ekonomski analitičari, trebale vratiti godine debljih i debelih krava. Iz krize će se izlaziti najmanje deset godina, tvrdi slovenski ekonomski mudrac Jože Mencinger. Naime, ona nije nastala jučer ni 2008., već se stvarala punih 30 godina. Njen je uzrok velika i trajna preraspodjela u korist kapitala, a na štetu rada. To je izazvalo i odgovarajući poremećaj u potrošnji, koji bi bio mnogo veći da banke nisu uskočile s kreditima. Sada je taj model došao do kraja. Da bi se prevladala kriza, trebalo bi okrenuti tokove dohotka u obrnutom pravcu, od kapitala prema radu. Otpor je, međutim, žestok. Umjesto toga, propovijeda se i nameće stezanje remena. Najoskudniji resurs, vrijeme, nemilosrdno se troši. Zato i Mencingerovu prognozu o deset godina treba primiti sa zrnom soli. Toliko u budućnost vidio je samo Nostradamus.

Znači li sve to da treba očekivati revoluciju? Nju nikad nitko ne očekuje, a najmanje oni koji vjeruju da su njihove privilegije vječne. Nisu je očekivali ni francuski privilegirani staleži. Pa ipak, bile su dovoljne glasine o strašnom zatvoru za političke protivnike, pa da bijesna masa osvoji Bastillu. U njoj je, međutim, pronađeno samo sedmero zatočenika koji, suprotno očekivanju, nisu bili žrtve političkog progona, već sitni lopovi, među kojima je bio jedan plemić i jedan duševni bolesnik. Ali gruda snijega počela se kotrljati i rasti, pa se samo četiri godine poslije otkotrljala i glava Louisa XVI. Time je simbolično započelo XIX stoljeće, zapamćeno kao doba revolucija.