Vraćanje udarca skotu životu
EMA je Erika M. Anderson, prije je radila u triju Gowns i to je, ako se može vjerovati svjedocima, bila narko-koma. Erika je jako, jako puno brijala sa svojim tadašnjim dečkom po imenu Ezra Buchla. I onda je zbrisala. Pobjegla je, kako se to obično kaže, od vraga, ali su tragovi tog vragovanja ostali u njoj. Što je moguće čuti na ovom vrlo ispovjednom albumu
“Past Life Martyred Saints”. Maurice Blanchot je za Lowryjevo remek-djelo “Pod vulkanom” napisao da je “pijana ‘Božanstvena komedija'”. Za “Past Life” moglo bi se reći da je narkomanski izlet u predjele paklenog; Erikine pjesme kreću se opasno blizu raspadanja, vrlo su mračne, imaju jaku ispovjednu notu i jedini problem koji bi se mogao pojaviti između recipijenta i autora biografske je naravi. Recipijentove.
Nije iz Hlebina
Moguće je zamisliti slušatelja koji odmahuje rukom u stilu: ma nije to moja furka, ti potoci droge, ja surfam na pivu. Ali ovo je album o surfanju i njegovim posljedicama. S druge strane, uvijek ima nešto fascinantno u slici osobe koja vrši autoegzorcizam i koja se nastoji popeti nazad na nasip s kojeg se, pokošena nekom ovisnošću, survala u jarak. EMA vješto kombinira struju i akustiku te ne zvuči rustikalno, kao što bi se moglo pomisliti kada vidimo koliki je zvukovni značaj akustične gitare u gradnji njezine sonične slike. No ona je preiskusna, previše je toga provukla kroz vene i slušni sistem da bi se utopila u pukom blues/folk nabrajanju grijeha i da bi sve to uokvirila naivnim tonovljem.
Ona nije naivna umjetnica, nije Generalić narkomiljea. Slike koje rabi jesu jednostavne, ali i ubitačnost je jednostavna. Pjesma “Red Star”, kojom završava album, zvuči kao da nije dokraja napravljena, kao da se tek treba razviti u pjesmu: Erika isprva pjeva nezainteresirano, a onda, nakon prtljanja po gitari i nekakvoga nedorečenog sola, stvar odjednom krene, dobije snagu. Doslovno ju je moguće, Eriku, vidjeti kako ustaje s poda i vraća udarac skotu životu.
Album otvara “Grey Ship”. Tamo EMA, provučena kroz kojekakve filtere, zvuči kao preživjeli sudionik svemirske utrke oko Mjeseca. Još je malo ošamućena, ali dobro, pa sudarila se 40.000 kilometara iznad Zemljine površine.
Pali anđeo
Erika je Šveđanka u Americi i svašta joj smeta i zapne za pogled. I seksualnost, između ostaloga, i njen licemjerni tretman. “Grey Ship” je najdulja pjesma na albumu, traje preko sedam minuta, ali nije duga. Polako se razvija, sporo se na ovom albumu ustaje. A album je to krcat nadrealnim slikama, sve je na njemu pomalo nestvarno, kao da se izvođač tek probudio i sad nabada okolo tražeći stvari, petljajući po glavi za pravom riječju, ne baš dokraja svjestan gdje je i kako se tu našao. Album pokušava dati odgovore na ova pitanja. To je iskren album – riječ iskrenost je toliko prostituirana da još ima snagu samo u ustima ovakvih palih anđela – oni nemaju mogućnost izbora i kod njih je pitanje iskrenosti izjednačeno s pitanjem života i smrti.
Jedna simpatična nordijska diva uronjena u životnu kloaku zvuči kao da od orijentira ima zbirku nadrealističke poezije, gitaru i neku zvečku. Puno je toga vidjela, međutim ne bi htjela gnjaviti banalnim ispovijedanjima (uostalom, za takvo što je previše dama, što god mi mislili), pa onda izvuče autobiografsku lajnu i okiti je poezijom u maniri pjesnika iz te jedine zbirke koja joj je ostala. Kojoj, možda, vjeruje. Jer ona zna da svijet ne izgleda onako kako izgleda neposrednom realistu, ni onako kako ga gradi reprezentativni realizam, nego se tu radi o smjesi ispremiješanih fenomena. Kojima ona na albumu nastoji pronaći ime. Pred njom je vjerojatno jedna fina, mala, ozbiljna karijera. Vrlo dojmljivo.