Bez intuicije smo izgubljeni

Kako sam za sebe voli reći, on je dramski pisac, provokator i hipohondar: Jordan Cvetanović. Napisao je zbirku “Priče za tešku noć, uspavanka za odrasle”, a objavljuje i tekstove u magazinu YellowCab i slovenskom EMZIN-u. Dobitnik je Mihizove nagrade te autor nekoliko drama, među kojima su “Simptomi”, “Dilovanje emocija”, ali i “Terapija”, koju je postavio i zagrebački Teatar Rugantino, što je bio i neposredni povod ovom razgovoru. Živi u Beogradu od oglašavanja.

Bavite se queer tematikom, pa vas često prati status kontroverznog pisca: što o tome mislite?

Uvek se iznova zaprepastim kada mi neko kaže da sam kontroverzan pisac, ali čim tako misli više od deset ljudi, onda mora da stvarno jesam. Ne mislim da pisca određuje tema, određuju ga način i stil pisanja. U tom sam smislu siguran da bih svaku priču tretirao slično, provlačeći je kroz neki sopstveni filter koji ima cilj da isprovocira čitaoca ili gledaoca. Stoga to stanje godi, ali, s druge strane, kontroverznost u umetnosti na ovim prostorima donosi samo nevolje, a tamo negde daleko odavde milione. Žao mi je samo što mi maternji jezik nije engleski ili nemački, pa da mogu poput Elfride Jelinek ili Mišela Uelbeka da idem do banke plačući.

Zanima me ljudsko zlo

Kako je došlo do suradnje sa zagrebačkim Teatrom Rugantino?

Gordana Gadžić mi je nakon jedne od beogradskih izvedbi “Terapije” oduševljeno predložila da se predstava uradi i u Zagrebu. Želela je da u njoj igra danas pokojni Ivica Vidović, no on se ubrzo razboleo i ceo je projekat bio pod znakom pitanja. Moja prijateljica, izvrsna rediteljka Maja Šimić poželela je da konačno režira jedan moj komad i, evo – nakon dve ili tri godine, to joj je i pošlo za rukom. Okupila se jedna malena, intimna grupa ljudi, koja živi za predstavu, što je za pisca nekako uvek dobro. Kockice su se složile i “Terapija” je došla u Zagreb.

Koje vas teme danas zaokupljaju, o čemu pišete?

U centru mog interesovanja uvek su ljudi i njihove emocije, uglavnom one negativne. Zanima me ljudsko zlo i pokvarenost u dubini duše. Pišem o onome šta me plaši, s čime sam ne mogu odmah da izađem na kraj. To mi je uvek uzbudljivo, da u procesu samog pisanja otkrivam i neke odgovore za koje pre nisam znao. Pokušavam da pišem novi komad, ali sam blokiran željom da napišem nešto pametno. A to je uvek zamka, bar za mene.

Kad pišete, koliko se povodite za iskustvom, a koliko držite distancu?

Ne verujem u pisanje bez iskustva. Neko može biti vešt s rečenicama i rečima, besprekoran u gramatici i dekonstrukciji jezika, ali emocije se ipak ne mogu nabiflati. Međutim, moram vam skrenuti pažnju na jednu mnogo bitniju stvar, a to je da mi se intuicija čini važnijom i od iskustva i od distance. Bez intuicije ste izgubljeni. Ne možete apsolutno ništa. Tako da vam je džaba što lepo kombinujete reči, ako nemate taj subjektivni osećaj da ste krenuli u pravom smeru.

Kako ocjenjujete postjugoslavensku književnu scenu, tko je sve čini?

Ne mislim da je scena toliko loša, stalno se pojavljuju neki novi pisci i to je dobro. Konačno je i kod nas došla moda i mišljenje da je lako napisati knjigu. Tako će da dođe do nekog pročišćenja, formiraće se tržište i nadam se da će se u tom moru naslova znati šta je šund, a šta kvalitet. Ustvari, treba da postoji sve ono šta ima publiku. Hajde, možda ne baš sve. Eto, meni su u zadnje vreme pažnju privukla dva imena, pa da im napravimo malu propagandu: ona se zove Melina Kamerić, a on Bekim Sejranović. Mislim da su oboje objavljeni u Hrvatskoj.

Politika i život

Radite u marketinškoj agenciji, pretpostavljam da je novac razlog. Pati li zbog toga pisanje?

Smišljam reklame. Kada sam počeo da se bavim tim poslom, jedini mi je motiv bila egzistencija. Ipak, ovo je divan posao, bar u teoriji. No, iskvarili su ga oni koji misle da mogu da se obogate preko noći. Neće svi ljudi iz advertajzinga otići u pakao zato što su, kako ljudi misle, lagali da prašak pere fleke. U marketingu se, kao i u umetnosti, igrate s istinom: možete je reći na milion načina i u tome leži lepota tog poziva. Nažalost, marketing je na ovim prostorima sveden na funkcionalnost, a ne na lepotu, pa je novac postao jedino pogonsko sredstvo horde kreativaca koji, u strahu da neće moći da kupe Dizelove čizme ili malo skupog sira, kreiraju strašnu sliku o ljudima iz oglašavanja. Šta se moga pisanja tiče, ono zbog toga ne pati, jer mi šest godina rada u advertajzingu daje mnogo više materijala za razmišljanje nego šta je imao Frederik Begbede u svojoj proslavljenoj knjižici “399”. Ne znam kako je prevedeno kod vas, verovatno je naslov bio izražen u kunama.

Kakav je vaš odnos prema politici? Jer, ono što pišete može se promatrati i kroz prizmu političkog oslobođenja, ako si dopustimo da idemo tako daleko?

S obzirom na to da mi je politika uništila život – time šta me je kao desetogodišnjaka strpala u teretni avion i odvojila od roditelja na četiri godine – trudim se da moje pisanje nema nikakve veze s politikom. I uvek naglašavam da je to tema koja me ne zanima: apolitičan sam, ako je to moguće. Mislim da to dokazuje i to šta nikada nisam izašao na izbore.

Kako ocjenjujete kulturno stanje u Beogradu i Zagrebu? Gdje se ta dva grada sastaju, a gdje rastaju?

To vam je ona večna varka da mislite da je tamo gde vi niste – bolje. Na ZagrebDoxu sam gledao dva zanimljiva filma i odmah sam pomislio da takvoga nečega nema u Beogradu, a to jednostavno nije tačno. Da me zagrebački prijatelji nisu odveli na spomenuti festival, ubeđen sam da bi prošao mimo mene, kao šta prolazi i u Beogradu. Ja zapravo jako malo konzumiram grad u kome živim i to je možda greh. S druge strane, puštam svoje osećaje da me vode kroz program jednoga grada kako ne bi, a to se često dešava, došlo do overdoza. Mislim da je kultura u oba grada sasvim u redu, kao ona u Londonu, Njujorku ili Drezdenu, samo na drugačijem produkcijskom nivou i, samim tim, daleko ispred našega prezentovanja stvarnosti.