Brini o sebi!

U zemlji apsurda, zakon je ka Buda (…)

kod nas bit snalažljiv je zajebat zakon, zajebat sve nas, ma nema problema (…)

i nema općeg dobra, samo vlastita torba

a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama.

a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama

Lipa Naša silovana…

Ulomak iz pjesme “Heroiks” sjajnih splitskih hip-hopera istovremeno je i epitaf i lament i politički komentar stvarnosti koju su za Nas skrojili bolji od Nas. Projekt je začet devedeset prve, čini se tako davno, s jednim doktorom, jednim narodom i jednim referendumom. Preko devedeset posto glasalo je za odcjepljenje od Jugoslavije, tamnice naroda, i za državnu samostalnost Hrvatske u kojoj će se slobodno disati i bogato živjeti. U glavama ljudi rasle su slike zamišljene, nove, žuđene zajednice, podsjećajući na religijske plakate s ozarenim licima – dotaknutima zrakom epifanije.

Rat koji je krvavo rastočio Jugoslaviju demontiravši je po njenim republičkim granicama, konačno je potvrdio samostalnost i tako smo postali gospodari vlastite sudbine. Nakon tisuću godina. Disati kao jedan organizam, i to udišući hrvatski zrak, stojeći na hrvatskoj zemlji, kao Hrvat. Oni među nama koji nisu znali, ili nisu mogli disati čisto hrvatski, polako su nestajali pod zemljom ili iz nje.

Slijepci i sizifovci

Novo društvo, čistokrvni organizam, ubrzano se prilagođava novim pravilima koja će se uskoro pretvoriti u zakone a ovi pak u vladavinu općeg bezakonja, garniranog atmosferom straha i šutnje. Najtraženija psihološka i sociološka karakteristika postaje prilagodljivost, a nacionalni hobi sa svrhom preživljavanja ili napredovanja eufemistički se počinje nazivati snalažljivost. Prilagođeni i snalažljivi postaju osovina društva koje se posebno ponosi svojom elitom: to su oni najzaslužniji za stvaranje države. Njihovu djelovanju za opće dobro doslovno je samo nebo bila granica, a kada se dio njih upokojio, svoj su nečasni angažman eventualno mogli svjedočiti pred nebeskim sudom, kada već nisu stigli odgovarati pred zemaljskim, u Hagu ili u državi koju su stvarali.

Sloj zaslužnih rascijepio se na manje i više zaslužne, pa su se oni manjkavi, pod pritiskom evropskog monitoringa i institucija, progonili, izručivali, teretili za mnoge kriminalne radnje od općedruštvene koristi, i sami ne vjerujući što im se događa, kako im se “pakira” i bogohuli nad njihovim domoljubljem nultoga datuma, koji su neki fiksirali čak u stoljeće sedmo.

I duh naroda uslijed tih potresa raskolio se na slijepce i one koji su progledali. Ovi drugi shvatili su da su sizifovci koje su bogovi izigrali i prevarili, počevši postavljati pitanja o apsurdnosti vlastite egzistencije i smislu života. Kanibalska priroda društva i sustava, u čijem su stvaranju i sami sudjelovali, odjednom se ukazala u svome realnom, ogoljenom značenju, kao slika požderanih života koji su nevidljivi, beznačajni i nestajući. Usto su shvatili da nisu nizašto zaslužni, čak ni za rođenu propast, da nikada nisu ni bili gospodari svoje sudbine, ali da su njihove živote sudbonosno zapečatili. Postalo im je jasno da se država, romantično prozvana Lijepa Naša, nije pretvorila u raj na zemlji, nego u lijevak s koncentričnim krugovima čijim se paklenskim dubinama ne nazire kraj. Stranci su na ulicama svojih gradova, šalterima ustanova u kojima se traži pomoć, na radnim mjestima, napokon – u svojim obiteljima kojima se nema što ponuditi osim zajedničkog zalogaja očaja.

Hrvatske tvornice nisu pripale hrvatskim radnicima nego su nestale u privatnim džepovima, plaće nisu švicarske nego ih ni nema, penzije tjeraju na gladovanje, perspektiva se nazire u skorašnjem ulasku u Uniju a ne ovdje, zakoni i dalje održavaju inerciju apsurda.

Lisac među bokcima

No, ne kotrljaju svi kamen veličine i težine svoga bitka. Umjesto toga, zabijaju asove zadnjim snagama preostalim od iscrpljujuće borbe za naše dobro. Oni koji su nas toliko zadužili, zaslužno su na jedan dan pobjegli od sadašnje depresije i siromaštva koji prijete i iz bliske budućnosti, osiguravši si povlaštene mirovine, jednom kada se umirove. Vladimir Šeks i Damir Kajin, obojica su priznali da nemaju nikakvih moralnih grižnji u vezi sa svojom odlukom, jer su zaslužili povlasticu koju im je zakon, uskoro nevažeći, ponudio. U maniri slabo odgojenih ličnosti, istaknuli su vlastiti samoznačaj – naglašavajući angažman i žrtvu, a s vidljivim odsućem muževnosti iskazali i strah od nadolazećeg hiperkriznog vremena u kojem ne žele biti zatečeni poput većine hrvatskih građana.

“Ne želim ispasti idiot, pa da mi se cijela Istra i Dalmacija smiju, svi se snašli, a gle Kajina, opet ispao bogec”, rekao je pučki tribun, poznat po pravedničkom gnjevu sa sabornice, opravdavajući se i zapečativši iskreno svoj dvadesetogodišnji angažman u Saboru. Bokcima je još objasnio da se poslije odsluženja roka u Saboru ne dijele otpremnine kao u poduzećima, pa je sasvim logično što se pobrinuo za sebe, da ne postane bogec.

Šeks je, opet, upotrijebio izraz “preveniranje”, u kontekstu donošenja novog zakona koji ukida povlastice, i to je simpatično i razumljivo. Vladimir Šeks od samoga početka dijeli sudbinu hrvatskoga čovjeka, i želi to činiti i dalje, sada pogotovo bezbrižno. Njegova markantna pojava pridržana tregerima još će dugo bauljati saborskim hodnicima, izazivajući udivljenje onih koji od njega, starog lisca, žele učiti. O snalaženju.