Engleski bog Mars

1. PJ Harvey: Let England Shake (Island – Universal)

PJ Harvey na ‘Let England Shake’ otišla je ravno na – Galipolje. Album je snimila u crkvi smještenoj na liticama ponad mora. Popovlje je zeznula pa je umjesto mise upriličila spiritističku seansu. Album kojim šeću duhovi poginulih vojaka iz Prvoga svjetskog rata, duhovi koji se vrte u istim šemama u kojima se vrte živi. Nitko ništa nije naučio, niti će. Mračan album. Zapravo, pozivnica za koncert koji će biti misa koja će se premetnuti u egzegezu kompletne bezveznosti ove naše samodopadne vrste.

2. Goran Bare & Majke: Teške boje (Croatia Records)

Kad čujete Bareta onda znate da su ostali naši izvođači negdje pogriješili i to nekad davno, više se toga nitko ne sjeća, najmanje oni. Kada je glazba u pitanju ovaj je grešnik bezgrešan. Vječiti podstanar zida svoju kuću sam, a ta se kuća nalazi na nebu.

3. Eleanoora Rosenholm – Hyvaile Minua Pimea Tahti (Fonal)

Mika Ratto krije se iza Eleanore Rosenholm. Eleanora Rosenholm je domaćica, a albumi potpisani njenim lijepim imenom bave se svakodnevicom jedne sredovječne žene.

Mika Ratto, šašavi Finac, snima albume iz perspektive kada znaš da su ljudi bijednici, ali im svjedno kuhaš čaj, bestraga im glava.

4. Tom Waits: Bad As Me (Anti-)

Waits uvijek dolazi iz budućnosti koja izgleda kao prošlost. Kao da će u budućnosti biti jedan rat koji će sve zbrisati. Ako je Elvis bio kralj, što je onda Waits? Bog?

5. Victims: A Dissident (Deatwish)

Valhalla nije nestala s mape, samo je traže sve veći albinosi. 2011 je imala nekoliko valhalonauta: Trap Them, Origin, Burzum, Liturgy. Victims su se najviše približili zaboravljenim pećinama krcatima kipovima usnulih bogova buke.

6. Wilco: The Whole Love (Anti-)

Wilco su čuda napravili naslanjajući se na poetiku ‘Abbey Roada’, posljednjeg albuma kojeg su snimili Beatlesi. Sveamerička muzika s obje noge u popu koji je istovremeno bizaran, maštovit te krajnje svakodnevan i uobičajen, i koji kao udaljeni eho ima sjećanje na folk kraljeve Woodya Guthriea i Jilsona Settersa.

7. Jamie Woon: Mirrorwriting (Candent Song)

Soul je ovdje uskrsnuo kao da je Uskrs, a Jamie Woon je Marija Magdalena, prevrtljivica koja ga je prva vidjela kako čilo iskače iz groba, kao da ništa nije bilo. Imao je Woon u ovom magdalenskom momentu svoga života diktafon u torbici-pederici te nije časio ni časa. Rezultat je kolekcija najsnažnijih duševnih eskapada godine

8. Fucked Up: David Comes To Life (Matador)

Iako pučani mniju kako punk i pamet ne stanu u jednu rečenicu, povremeno se dogodi album koji nas podsjeti kako je opasno imati predrasude i stvari procjenjivati vođen samo svojom prepotencijom. Žestoki Kanađani snimili su album o ljubavi i njenim granicama. Moćni i žestoki.

9. Mogwai: Hardcore Will Never Die But You Will (Sub Pop)

Od uvodne ‘White Noise’ Mogwai se dižu, dižu i dižu. Uopće ne padaju. A dižu se u krugovima koji se, kako bi pjesnik rekao, umnažaju.

Mogwai znaju put prema gore, put nazad, put naprijed, oni imaju mapu u zadnjem džepu hlača.

10. Kimya Dawson: Thunder Thighs (Great Crap Factory)

Kimya Dawson podsjeća na Daniela Johnstona, na njegovo dječje sricanje svih strahota kojima je običan čovjek okružen u svojoj najobičnijoj svakodnevici. Malo, savšeno jednostavno remek-djelo.