EU ili samostalna Hrvatska? Ne hvala!

Pišući godinama o problematici “tranzicione pravde”, predavač političkih nauka na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti Nenad Dimitrijević razvio se u jednog od teorijski ambicioznijih kritičara “nacionalističke konstrukcije zbilje” 1990-ih u nas. Točnije, u njega su toposi liberalnog promišljanja demokracije, u svom vrlo reduciranom obliku (tu ćete uzalud tražiti ikakav trag tema materijalne proizvodnje društva; ruka tržišta tu nije nevidljiva, već je naprosto nema), prerađeni u iskrenu vjeru u jačanje civilnog društva i potrebu za ustavnim patriotizmom, kao onim lijekovima koji će nas izliječiti od zastrašujućih “privatiziranih država”. A kao takve – ideokratske države – vidi on i socijalističku Jugoslaviju i nacionalističku Srbiju.

Zašto sve ovo razlažemo i kakve to ima veze s našom današnjom temom – referendumom? Dimitrijević, naime, u stavu zgađenosti nad vlastitim srpskim narodom, ne napada možda ideju rastavljanja Jugoslavije u nacije-države, već samo krvavu izvedbu toga postupka. Pa zaključuje, po analogiji sa situacijom denacifikacije u Njemačkoj, a na tragu mislilaca kao što su u nas 1990-ih neizbježna Hannah Arendt, ali i bitnije Jürgen Habermas, te u lokalnoj izvedbi Zoran Đinđić i Žarko Puhovski, no ipak i originalno, da srpskom narodu danas, poput njemačkog jučer, treba neka vrsta međunarodnog tutora. Točnije: i Srbi, kao i svaki narod, imaju pravo na svoju naciju-državu. Ali kada odrastu, tj. suoče se sa zločinima koje su u procesu dezintegriranja Jugoslavije počinili. Dotad svoju državu ne bi smjeli zvati srpskim imenom, a državni službenici bi se, u duhu ustavnog patriotizma, kao “samo” apstraktni građani zaklinjali na čuvanje vrijednosti građanskog ustava, bez obzira na, primjerice, zloupotrebljene institucije nacije i vjere. Tek bi takav samoreferentni ustav omogućio povratak moralnosti u društvo, bez čega nema građanske odgovornosti.

Pripremajući se za ovaj tekst, nismo stigli pronaći neke konkretizirane prijedloge, a vjerojatno postoje, kako bi se u takvom društvu postupalo spram ideje referenduma. Bi li on bio zabranjen na neki rok, kao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, sve dok jugoslavenska “podivljala” društva dokazano ne odrastu, a njihovi građani postanu sposobni nositi teret tako velike direktnodemokratske odgovornosti? I tko bi to određivao?

Bilo kako bilo, vratimo li se u kontekst Hrvatske, vidimo da ovakav civilno-politološki utopizam ili dolazi prekasno ili, što je vjerojatnije, potpuno promašuje fakticitet “demokratskih” događaja na kojima je i ova (kao i druge jugoslavenske države, a ne možda samo Republika Srpska) zasnovana. Kritika isiljenosti prvog referenduma, koji se usprkos dokazima da nije bio pravno sasvim valjan i dalje uzima kao nepobitni izraz volje hrvatskog političkog naroda da se razdruži od Jugoslavije, nema problem etničkog titulara te odluke. Kada je trebalo nejasno se izjasniti za samostalnu Hrvatsku, nije bilo bitno je li glasač Hrvat ili ne! To je postalo i donekle ostalo bitnim tek kasnije, u izvedbi te nove “plebiscitarne” slobode. Ono što je sadržajno-politički tu bitno jest da je politička želja tadašnjih vlastodržaca, koji su je uspješno nametnuli i proveli u cijelom hrvatskom društvu, usput ga uništavajući i nanovo stvarajući istodobno (to je pretvorba!), bila štetna i kontraproduktivna za razvoj političkih događaja na ovom prostoru. Umjesto da se udruženim jugoslavenskim, ili još bolje lijevim, snagama odupru Miloševićevoj “velikosrpskoj” retorici, novoizabrani političari u Hrvatskoj “suprotstavili” su mu se – čime? Pa istim. Samo još ozbiljnije shvaćenim (možda je tajna hrvatske pobjede u zadnjim ratovima što je ta strana više vjerovala u naciju-državu?). U jednom skoku nadoknadivši desetljeća “hrvatske šutnje”, progovorili su glasom “velikohrvatske” desnice. I tako, usprkos uglavnom dogovornom ratu (cinik bi rekao: među dogovornim ekonomijama i rat je mogao biti samo takav; uostalom: na slobodnom tržištu ratovanja postojao je lažni embargo), zajedničkim snagama uspješno izvršili kontrarevoluciju usmjerenu protiv donjih, narodnih klasa svojih naroda.

Ovakva skica uništavanja Jugoslavije koju nacionalne snage – ovjerene od tzv. međunarodne zajednice – sve jednako do danas zovu raspadom (kao da su posrijedi odbačene dotrajale stare cipele, a ne ogorčena borba oko vlasništva nad radom onih koji bi, da ostanemo u istoj metafori, mogli za nekoga proizvoditi i kupovati cipele, ili ih barem nositi), ni jednoj novoj nacionalnoj historiografiji, svima odreda sada zajednički revizionističkim, naravno, nije prihvatljiva.

Ono što je za temu referenduma ovdje interesantno jest da naš današnji politički aktivni hegemoni liberalizam svu tu problematiku, kako se kaže u lokalnom žargonu, prepušta povjesničarima, a sam se, nakon što je crna desnica odradila za svakog pristojnog građanina Europe ogavnu orgiju nasilja, sada prepušta “europskim integracijama” tako klasno izborenih tekovina nacija-država. Pa ako već ne mogu ukinuti sam pojam naroda, jer smo se u ime “našeg” i izborili za posredničku poziciju između kapitalskih centara i periferije, te između “viših” klasa, ovdje i drugdje, i “nižih”, narodnih, kojima – u ime naroda – treba posvuda ovladati, onda ga mogu sve više ograničavati. Narod je tako postao – o tome pišemo godinama – plosnati identitetski znak, podoban za naoko beskrajnu političku manipulaciju. A nepodoban za “rastavljanje” na grupe i slojeve, iza kojih bi se mogle raspoznati odvojene i međusobno suprotstavljene klase. Što je dalje od shvaćanja prosvijećenih liberala o ustavnom patriotizmu, koji danas – bez da politički vladajući liberali još imaju potrebu za onima mislećim – postaje spontanom ideologijom naših tzv. europskih integracija, od marksističkog stava po kojem je nacionalna borba u krajnjoj analizi klasna borba? Pa kao što hegemona ideologija, samo donekle uspješno, premješta bazični klasni konflikt, onaj između rada i kapitala i njihovih nosilaca, kapitalista (ma kako kompradorskih i rentijerskih, a ne materijalno proizvodnih) i radnika (koji to, kao rezervna armija rada ostaju i kada masovno bivaju otpuštani), u konflikt između privatnog i javnog sektora, tako i “nemogućnost” mišljenja dijalektike klasnog i nacionalnog od strane vladajućih treba čitati kao rezultat njihove klasne borbe. Pravi Hrvat je 1991. htio nacionalnu državu. Pravi Hrvat 2012. hoće ulazak Hrvatske u EU. Oni koji govore da su radnici oba puta bili na gubitku proglašavaju se, onda i sada, izrodima. U jednoj varijanti ekstremizma centra, “neshvaćanje” da postoje polazištem suprotni razlozi desnice i ljevice za protivljenje ulasku u EU, rezultiralo je optužbom za nacionalni socijalizam na ljevici.

Tako je zatvoren puni krug, ali samo u percepciji vladajućih. Lijeva alternativa unaprijeđena je iz komunističkog u fašistički totalitarizam. Njihov “ustavni patriotizam” zato je sada pred nemogućom misijom: raspisati referendum i ukinuti narod, sve u jednom aktu. U stvarnom životu naš je zadatak nepromijenjen: radnička klasa može postati vodeća klasa nacije samo u internacionalnoj borbi protiv svakog socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja. A o tome se u državama EU-a, ni divljim ni pitomim – vidjeli smo na primjeru Grčke – ne raspisuju referendumi.