Franklin D. Milanović

Sjeća li se još itko filmskog uradka Jakova Sedlara u kojemu se, po nekima prvog, hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana uspoređuje sa povijesnim američkim predsjednikom Georgeom Washingtonom? Još ćemo uzdisati kako lako je to bilo ismijati pod “neevropskim“ HDZ-om. No, što kada novi premijer Zoran Milanović, tek došavši u službu građanima, da ne kažemo balkanski primitivno – na vlast –, iskaže toliko razumijevanje za Tuđmanovu gestu? A njegovi sljedbenici usporede zadatke pred vladom kojoj je on na čelu sa američkim New Dealom? Dakle, film u pripravi je: Zoran Milanović kao hrvatski Franklin D. Roosevelt? Sve na slavu evropejstva – svog i svuda. Shvaćanje politike kao ugovora, ili kako u novinama piše ekonomski analitičar Ivo Jakovljević, “nove pogodbe” između vlasti i naroda po sebi je vrijedno kritike nekritičke primjene teorije društvenog ugovora, koji se nikada nije stvarno dogodio. Izgleda da je ta teorija dobra za uvođenje nekih drugih ekonomskih ideologema, poput efikasnosti ili ekvilibrijuma, koje još samo neoklasični ekonomisti, pa bili oni i “katastrofičari”, opažaju u ekonomskom sistemu. No, zadržimo se na analogiji naše trenutne situacije sa New Dealom.

Politika New Deala u SAD bila je odgovor države na Veliku depresiju. Da je kapitalizam nestabilno društveno uređenje, da on ciklički zapada u krize, da su te krize duge i ozbiljne – to danas priznaju svi. Osim onih koji su trenutno reklameri po dužnosti kampanje za ulazak Hrvatske u EU. Tvorevinu u kojoj kapitalističko sunce – u izvedbi domaće propagande – niti izlazi niti zalazi. Najveća kriza kapitalizma, prije ove sadašnje, započete 2007. g., a kojoj se kraj, u njenoj petoj godini, ne nazire, trajala je u SAD-u od 1929. do 1941. g. Kako su SAD iz te krize izašle, možete gledati, slušati ili čitati npr. na web stranici američkog ekonomista Richarda Wolffa (dostupno na http://rdwolff.com/ ), koji u svojim nastupima voli govoriti o razlici između Velike depresije i današnje krize. Kao što je poznato, ogromna nezaposlenost od 25 % i privredna depresija pobijeđeni su tada i za današnje prilike radikalnim zaokretom u državnoj politici, koji je proveo predsjednik Franklin D. Roosevelt, izabran inače na centrističkom programu usklađivanja državnog proračuna sa mogućnostima! A što je on učinio? Pa, zamolio je poslodavce – također zahvaćene krizom – da daju novaca, puno vlastitih novaca, u stvari većinu svoga bogatstva, državi. I novac se našao. Zašto su imućni bili voljni to učiniti? Pa zato što im je tako ostao u vlasništvu barem mali dio njihovog dotadašnjeg akumuliranog bogatstva. A u suprotnom im je prijetila, u ovdašnjem žargonu rečeno, “socijalna bomba”. U vidu dobro organiziranog radničkog pokreta, koji su predvodili sindikati i socijalističke, anarhističke i komunističke stranke. Usred krize Roosevelt je uveo socijalno osiguranje, naknadu za nezaposlene, sve one društvene tekovine koje današnje vlasti optužuju da koče “razvoj”.

Pošto mu to nije bilo dovoljno, Roosevelt se 1934. u radijskom govoru obratio američkoj naciji riječima da ako privatni sektor neće da zaposli milijune nezaposlenih Amerikanaca, to će učiniti država! Američka država u sljedećim godinama otvorila je 12. milijuna novih radnih mjesta. I za to je, na pritisak odozdo, novac usred krize pronađen. Porezna politika usmjerila se od pojedinaca prema oporezivanju korporacija. Samo su pojedinci iz imućnih slojeva progresivno oporezovani. U jednom trenutku taj je porez iznosio 91 % prihoda. Danas Obama strepi može li bogate oporezovati sa 35 %, a da ga oni ne otjeraju sa vlasti. Današnje Vlade u SAD i u EU neće da radikalno oporezuju korporacije, pa čak niti špekulativni kapital koji živi i ubija pomoću novčanih transakcija u koje nikakva roba nije umetnuta. A onda, pošto novac namjerno, zbog razvoja “poduzetničke klime”, nisu prikupile, kukaju da imaju rupe u proračunu. U današnjem suočenju sa krizom situacija je dakle gotovo potpuno obrnuta no što je bila u vrijeme New Deala. Kriza je i danas šansa. Ali za koga? Za onih 1 %, kako ih zovu u Occupy pokretu, koji se bogate napadima na financijske sisteme cijelih država. Iako su banke u SAD danas u biti nacionalizirane, i po mnogo čemu drugome tu se, kao i u EU radi o državnom kapitalizmu, samo to ideologija privatnog poduzetništva prikriva, sama regulacija banaka i korporacija ne vodi daleko. Vlasti posvuda oporavljaju od krize ne više narod, njega “režu”, već one koji su ih na vlast i postavili – špekulativni kapital kriv za krizu.

No, strategija da se spasu bogati oporezivanjem sviju na kraju neće uspjeti. Politički sistem baziran bezostatno i bezalternativno na kapitalističkoj ekonomiji kakva je danas i sam će zapasti u krizu. Rješenja u mjerama bolnih rezova, kao što su produljenje radnog staža, napad na mirovinske stupove, povećanje režija za kućanstva (o ovrhama da ne govorimo), daljnja privatizacija javnih dobara nisu nikakva rješenja. To je samo pretvaranje da će jedan sistem koji ne funkcionira – utemeljen na glumi privatnog poduzetništva kao motora – iznenada, dok mi gnjavimo “svoje” stanovništvo, sam od sebe, čudom, profunkcionirati. A neće!

Što je u Hrvatskoj drugačije nego li u SAD-u? Drugačiji su kvantitativni omjeri, kvaliteta političke ideologije je slična. Samo što je to u nas k tomu i uvozna, od domorodaca pounutrena, EU politika. Tako u Jakovljevića čitamo kako Milanović nudi “…preraspodjelu poticaja s potrošnje na investicije i proizvodnju, s uvoza na izvoz i s prekomjerne socijale i dokolice prema obrazovanju za struke 21. stoljeća, te već do 2020. i prema punoj zaposlenosti.” U toj slici discipliniranja stanovništva, odvraćanjem od dokolice u prosperitetna zanimanja (gdje li te pojave samo autor vidi?), nema radikalnog prevrednovanja sasvim neravnopravnih klasnih uloga (o jednako važnoj međunarodnoj podjeli rada – kome ćemo mi to u krizi izvoziti – drugom zgodom). Dirat će se u PDV, ali će se čak “smanjiti fiskalni izdaci poduzetnika.” Radnici će dakle ostati radnicima, poduzetnici poduzetnicima, i tu konflikta kao da nema. Samo će se “u najkraćem roku bolno smanjiti masa plaća u javnom i državnom sektoru … pretežno kroz bolno smanjivanje broja zaposlenih i kroz ograničavanje rasta nominalnih plaća.” Nije važno što to nema veze sa pokretanjem privrede u krizi, glavno da boli, tj. disciplinira one koji bi mogli progledati.

Govoreći o tome što će mjerama izlaska iz krize – kako se one danas posvuda poduzimaju – dobiti radnici, spomenuti Wolff govori o socijalnoj traumi. Njima naime nitko, još prije 3-4 desetljeća nije rekao kako im pod kapitalizmom, ma koliko više i bolje radili, više nikada neće biti bolje! A to iz desetljeća u desetljeće ponovo doživljavaju. Kao u filmu “Češki san”. Na tu temu ne održavaju se radionice civilnog društva među izgubljenim ovisnicima o poštenom radu. Nudi li možda Milanović, za razliku od Obame, svjetlo na kraju kriznog tunela, u obliku barem obećanja ponovnog rasta radničkih nadnica, većeg sudjelovanja radnika u upravljanju poduzećima i institucijama, smanjenja opsega rada, pa da se doista i mladi mogu zapošljavati? To nisu teme lažnog Franklina D. Milanovića. On opslužuje kreditni rejting.