Gradimo svoje mjesto u Evropi i regiji

Godina u koju smo ušli, 2012, usporediva je s dvije druge godine u protekle više od dvije decenije: sa 1990, godinom prvih demokratskih izbora i prvih historijskih odluka, i sa 2000, godinom početka oslobađanja od teškog ratnog i ekonomsko-političkog naslijeđa devedesetih. No za razliku od ove dvije godine, u 2012. ušli smo s manje energije, manje vjere i manje očekivanja. Energiju, kao i štošta drugo, potrošili smo u protekle dvije decenije. Vjeru smo izgubili zbog toga što smo mnogo puta bili iznevjereni, bolje reći zato što smo nekritički vjerovali. A očekivanja smo ograničili na ono što nam je potrebno danas.

U takvim okolnostima, posebna je odgovornost baviti se javnim poslovima, posebno onim političkim. Od onih koji javno djeluju, koji djeluju u politici, očekuje se mnogo, a njihova je moć tokom protekle dvije decenije otuđena i više je u rukama nepolitičkih centara moći nego političkih. Od onih koji su prema svojim ulogama posvećeni općem dobru, očekuje se da ga obnove, da ga obnove u našem realnom svijetu, prema našim realnim potrebama i našim realnim mogućnostima, a ne u imaginarnom svijetu, bilo nacije, bilo države.

Na muci se poznaju junaci

Danas i ovdje potrebno je reći da to neće biti moguće napraviti preko noći. Također je potrebno reći da za to neće biti dovoljne ni blaže ni oštrije mjere, koliko god smo svjesni da su takve neizbježne. Danas i u ove dane potrebno je reći da osim neophodne promjene samih tehnika vladanja i upravljanja, koje bi nesumnjivo mogle obnoviti povjerenje u politiku, politici moć daju ideje i njihovi ljudi. Mi, naime, nismo samo potrošili svoju društvenu energiju, izgubili potrebnu opću vjeru i ograničili svoja pojedinačna očekivanja, mi smo suočeni s činjenicom da su ideje koje su nas vodile tokom protekle više od dvije decenije ne samo ispražnjene, već i teško kompromitirane. Danas je potrebno reći da nam trebaju ideje drugačijeg društva, a inspiracije za njih treba tražiti upravo tamo gdje su se stare ideje kompromitirale – u rastućoj nejednakosti u našem društvu (dakle, ne u sto najbogatijih obitelji, već u sto najsiromašnijih obitelji!) i u rastućem osjećaju kod naših sugrađana da im vlastita država sve manje služi i sve manje pripada.

Godina u koju smo ušli trebala bi započeti našom plebiscitarnom odlukom o pridruživanju Evropskoj uniji. Mnogi se pitamo što znamo i koliko znamo o tome o čemu odlučujemo, a mnogi se opet ne pitamo što znamo i koliko znamo o nama samima, o nama koji o tome trebamo odlučiti. A trebali bismo se o tome pitati barem jednako toliko koliko i o odluci koja nam predstoji na referendumu 22. ovog mjeseca. I kad bismo imali više vremena da potražimo odgovore na ova dva pitanja, samo vrijeme ne bi nam pomoglo, jer nemamo institucije kvalificirane javne rasprave, jer nemamo dovoljno razvijene i aktivirane institucije istraživačke i znanstvene rasprave i jer nismo stvarali potrebnu političku samosvijest neophodnu za odgovore na ova dva pitanja. Zato nam nema druge nego skočiti u vodu! Bez obzira na to što nismo sigurni ni kakvi smo plivači, ni kakva je voda u kojoj trebamo plivati, drugog načina da proplivamo nema nego da zaplivamo u to evropsko more. Uostalom, kad je u pitanju dilema ostati na suhom na kojem smo sada ili potonuti u nemirnom evropskom moru, naše pojedinačno i naše nacionalno iskustvo nam kaže – treba plivati! Hic Rhodus, hic salta! kaže drevna grčka izreka izrečena na latinskom, a naša jednako drevna kaže Na muci se poznaju junaci! Ne treba bježati od Evrope zato što smo joj do jučer nekritički hrlili, kao što nije trebalo i ne treba bježati od postjugoslavenskog prostora u koji smo nekada entuzijastično ušli. Umjesto toga, treba početi graditi svoje mjesto na obje strane, i u Evropi i u regiji. Po svojoj mjeri i po svojim mogućnostima. Jer je to zapravo jedno mjesto – politikama raspolućeno! U toj vrsti gradnje vidim smisao kako naše odluke 22. ovog mjeseca, tako i našeg odgovora na pitanje tko smo i što možemo biti u evropskom i postjugoslavenskom kontekstu.

Teret prošlih vremena

Godina u koju smo ušli 22. je godina strahova, podjela, sukoba, mržnji i stradanja. Njih se, ni nakon toliko vremena, još nismo riješili. Taj teret mnogi su unijeli i u ovu godinu. Mnogi se još uvijek plaše toga što jesu. Neki još uvijek potiču podjele, a neki zazivaju sukobe. Na poruke mržnje više smo se navikli nego što smo svjesni čega smo se sve zbog toga odvikli. Stradanje drugih ljudi nema mjesta u našoj svijesti.

Zato je važno da se danas govori o tome, da se govori o našim sugrađanima, mojim sunarodnjacima Srbima, koji još uvijek osjećaju nelagodu ili strah zbog toga što su pravoslavni Srbi, da se govori o onima koji iskazuju i ispisuju poruke mržnje prema pripadnicima srpskog naroda, kao i o samim porukama koje “ukrašavaju” fasade naših gradova i naselja, te da se govori o onih nekoliko desetaka hiljada koji su još u izbjeglištvu i bez ostvarenih prava. Kao što je važno da se stvari nazovu pravim imenom, tako je i u međuetničkim odnosima važno da se ljudi bez straha zovu svojim imenom i da s tim imenom budu prihvaćeni, a ne samo prozivani. Hrvati i Srbi, kao rijetko koji narodi, znaju što znači osporavanje u imenu i na osnovi imena. Danas i ovdje, a nakon 22. godine jednog iskustva, da ranija ne spominjem, treba reći da je vrijeme da se to promijeni i da iz ove godine izađemo bez tog spora i svega onog što on proizvodi i sa sobom nosi.

Na kraju, dužan sam odgovor jednoj gospođi koja me je pitala zašto se pravoslavni božićni blagdan obilježava na ovaj način i na ovom mjestu. Reći ću, zato da ni izvan kuće ni izvan crkve, da u nikome od nas ne bude straha i ne bude nemira zato što se Božić proslavlja i s drevnim kršćanski pozdravom:

Mir Božji, Hristos se rodi!