Histerija pogoduje biznisu
Ne znate je li smiješno ili tužno naći se pred ogromnom papirologijom, registratorima priprema za državnu maturu. Podsjećamo da su školske 2009/2010. godine uvedene dvije značajne novosti – državna matura “kojom su postavljeni nacionalni standardi za vrjednovanje školskih postignuća učenika na kraju četverogodišnjega srednjeg obrazovanja” i “informatiziran način prijava ispita državne mature i prijava na visoka učilišta”. Po običaju, te novosti nisu prošle profesionalno-demokratsku proceduru rasprave i provedbe. Matura je brže-bolje ucijepljena u “zemlju znanja”, opasni Diznilend bivšeg ministra Dragana Primorca, a prethodio joj je obrazovni marketing putem skupih međunarodnih evaluacijskih programa pismenosti (npr. PISA), koji je pokrenuo medijski tsunami “šokantnim”, “katastrofalnim”, “zabrinjavajućim” rezultatima znanja u hrvatskim školama.
Buljenje u rang-liste
Čitava je generacija proglašena priglupom na temelju testovnih šablona, novinari su brusili pučkoškolsku kompetenciju na doturenim pitanjima, zgražali se što prosječni đak ne kuži jednadžbu s dvije nepoznanice. Dirigirani preludij kulturi natjecanja u najnježnijoj dobi završio je u trenutku spoznaje pripadnosti europskom obrazovnom krugu i njegovim namjenskim fondovima, tj. državnom maturom koja je cementirala naš obrazovni sustav u birokratizaciji i komercijalizaciji te prekrižila napore nužnih strukturnih promjena.
Dosadno i samorazumljivo, a što je novo? Novo je sve, ali će se posljedice ideologije rangiranja pokazivati polako, kako tvrdi Konrad Paul Liessmann, austrijski kritičar liberalnog “društva znanja” u bestseleru “Teorija neobrazovanosti”: “Stanje prosvjetne politike danas može se opisati jednostavnom rečenicom: ona se iscrpljuje buljenjem u rang-liste”.
Zanimljivo, termin “rang-lista” među rijetkima je preživjelima u upadljivoj kroatizaciji pripremnog programa mature. Projekt mature provodi Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, institucija osnovana 2005., s mršavim proračunom od 830.000 kuna koji je do 2009. narastao na 67 milijuna i 500.000. Podaci za 2010. i dalje su nedostupni javnosti, ali nisu ni presudni: ulog u obrazovanje uvijek je i jedino – skup. Problemi običnoga gimnazijalca s roditeljima prosječnih primanja ionako su negdje drugdje, u fasciklu odebljalom kao da je riječ o pripremi za “Milijunaša”, pravosudni ispit ili hašku odvjetničku obranu.
Uvodni angažman valja potrošiti na tzv. publikaciju o prijavi ispita (obaveznih, izbornih), u kojoj se sve rastapa od političke korektnosti: od napomene o podrazumijevanju rodnih razlika, preko pažljive upute o PIN-u i TAN-u, diskretnog upozorenja na “vremenik”, do sekundarnog rješenja za “one učenike i obitelji koje nemaju mobitel prilikom prijave PIN-a”. Birokratizirani jezik podcrtava žilavi priručnički žanr mitologizacije jednostavnih poslova državne uprave: tinejdžeri su nove žrtve ili novi članovi te obitelji, kako se uzme.
Predlošci pjesama
Ako je brošura najava diskursa, njegov se vrhunac, živa kresta prolupalih odgojno-obrazovnih kriterija, smješta u složeno polje pisanja ispitnog eseja “u kojem se provjerava znanje, vještina i kreativnost učenika”. Ekskluzivitet nije diskutabilan, jer rijetko tko nakon neobično agresivnog, nelogičnog, višeznačnog i u svakom smislu zbunjujućeg teksta uputa iz knjige Davora Piskača “Kako napisati esej na državnoj maturi” može “pogoditi” sve elemente kriterija koji napreduju od planiranja (“za to ti je potrebno do 15 minuta, jedna smjernica ili pitanje je jedna natuknica”), kompozicije (“svrstaj natuknice u pet skupina”), zaključka (“pišeš ga na temelju natuknice koja djeluje najemotivnije”) i zaključnog, fizičkog brojanja riječi eseja (“to je u prosjeku oko 30 rečenica, na kraju pisanja prebroji riječi”).
Ne bismo zamarali objašnjenima u tipologiji eseja (interpretativni, raspravljački, usporedno-raščlambeni), tek ističemo najluđi pedagoško-kroatistički kuriozum u pristupu analizi: “Pred sobom imate jedan usporedno-raščlambeni tip eseja. Prije samog eseja navedeni su tekstovi koji se uspoređuju i raščlanjuju. Pozorno i polako pročitajte predloške pjesama.” Nakon “predložaka pjesama” i logike uposlenosti jezika, spomenimo da srednjoškolci tijekom obrazovanja vježbaju osobit žanr nazvan “usporedno-raščlambena analiza pjesme”, valjda kao primjeren trening za buduće gledatelje srpskih i BIH-a filmova s titlovima.
Tko god imalo poznaje domaći obrazovni sistem, zna u kojim problemima grca nastavni kadar, za fizičku nemogućnost provedbe programa, za disbalans učeničkog angažmana, hipertrofije roditeljskih i učeničkih prava. Američko iskustvo, čijim se lošim praksama ubrzano priklanjamo, opisao je učitelj i aktivist John Taylor Gatto u “Oružju za masovno poučavanje”, s podnaslovom “Putovanje nastavnika kroz mračni svijet obaveznog školovanja”, gdje vapi za ukidanjem standardiziranog testiranja.
Gdje je višak vrijednosti?
Nažalost, u Hrvatskoj je s državnom maturom pokrenut samo odličan biznis priprema za ispite, s čitavim bankama zadataka i tečajevima koji nadomještaju jalovost javnog školstva. Stigmatizirani “neuspjehom” bivših generacija, preplašeni količinom propisanoga maturalnog gradiva i uvjereni u činjenicu da se uspješnog čitavoga obrazovnog procesa može i mora svesti na individualnu spretnost i “znanje” iz priručnika testova, maturanti plaćaju do 3.000 kuna (ovisno o modulu, odabiru ispitnog paketa) različitim agencijama, centrima ili privatnim učilištima.
Nakon noćnog izlaska petkom, maturanti dolaze na subotnje pripreme, rješavaju zadatke kao poslušne ovčice i uspoređuju ponudu novokomponirane obrazovne paravojske svedene na nekoliko pogodnosti: neki nude klimatizirani prostor u centru grada i male grupe, drugi daju popust na drugo dijete iz iste obitelji ili drugog i trećeg učenika iz istog razreda, treći nude tehniku mentalnih mapa. Histerija pogoduje biznisu, 90 posto gimnazijalaca pohađa paralelnu školicu koju u većini održavaju nastavnici javnih institucija. Profesori imaju dodatnu privatnu praksu, učenici plaćaju dodatnu privatnu praksu: gdje je višak vrijednosti? Možda u tome što se nitko glasno ne tuži: komercijalizacija je preuzela kormilo javnoga, državna matura je predator svrhe domaćega javnog školstva.