Intrigator

Katran & perje

Milošević o Miloševićima

Prezime mi zna se

Još od SR Jugoslavije krajem 1993. nije zabilježena tolika inflacija kao što je ovih dana slučaj s kandidatima za predsjednika/icu HDZ-a. Među grlima koja su se uključila u utrku je i Domagoj Ivan Milošević, netom prije nekoliko tjedana prispio u stranku. Njegova kandidatura odjeknula je osrednje, otprilike poput prdca komarca nastanjenog u praznoj automobilskoj gumi punoj vode. No raspoloženje javnosti promijenilo se nakon spektakularnog intervjua “Jutarnjem listu”.

Tu je Milošević, za kojeg se osnovano sumnjalo da je u životu izgovorio više od tri složene rečenice, podastro nekoliko galona krvi prosute za domovinu te uz sijaset križeva i grbova ugodno iznenadio poznavanjem onoga što trenutno najviše muči stanovništvo, a to su svakako mitološko-genealoško-lingvistički problemi.

“Svog prezimena se ne stidim. Milošević je staro hrvatsko prezime čiji su nositelji Hrvati, rimokatolici. Ja sam četvrta generacija Miloševića u Zagrebu”, nezaustavljivo je krenuo Milošević o Miloševićima i nastavio da mu je pra-pradjed Jeronim bio član HSP-a, dok je djed čamio u Lepoglavi, doduše iz neobjašnjenog razloga, ali se nagađa da je bio hrvatski mučenik prvog reda.

Nacional-liberalni Milošević obećao je također pokrenuti matični mu privatni sektor, što mu nije osobito uspjelo kao potpredsjedniku bivše Vlade. No u nekoliko mjeseci obavljanja ove dužnosti postigao je značajnu stvar – naime, istog dana kad je postao članom Vlade, bez ikakve prisile pristupio je reformiranom HDZ-u.

Između redaka, lucidniji čitatelji shvatili su poruku: iako je okorjeli tuđmanist, učlanjenje u ovu partiju Miloševiću nije bilo dopušteno jer se prije nije smjelo otvoreno dokazivati da je Milošević praiskonsko hrvatsko prezime.

Petar Glodić

Ministrica zaštite okoliša najavila ukidanje povratnih naknada za ambalažu

Kalkuliranje sa sirotinjom

Ukidanjem naknade ne bi bili ugroženi bogati koji ambalažu odbacuju, ali bio bi ugrožen i demotiviran skupljački sloj, prisutan od Indije preko Njemačke do SAD-a, koji se u tim zemljama čak potiče zbog koristi za ekonomiju i zaštitu okoliša

Ako se obistine najave nove ministrice zaštite okoliša i prirode Mirele Holy da će se naknade za prikupljene boce i limenke smanjiti sa 50 na 30 lipa, to će biti novi primjer da siromasi koji žive od njihovog otkupa plaćaju ceh pohlepi poslovnih ljudi i rukovodilaca državnih institucija, ali i nesposobnosti države da se obračuna s kriminalom.

Ministrica je ustvrdila da je “nakaradan sustav naknada prouzročio gubitke u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost od 700 miliona kuna”, a tu je u pravu jer su se mnogi “ogrebli” otkad je 2006. zaživio taj sustav. Tako je u prvih devet mjeseci 2006. prikupljeno 472 miliona boca, a do kraja godine 972 miliona, prije svega zbog otkupa ranije proizvedenih boca, organiziranog šverca iz drugih zemalja, ali i proizvodnje direktno za otkup, pri čemu je razlika između proizvođačke cijene boce od 30 lipa i otkupne od 50 lipa ostajala u nečijem džepu. Tek 2008. godine, do kada se kriminalna zarada procjenjuje na pola milijarde kuna, Fond je uspostavio kontrolu kroz kodirane vreće. No u međuvremenu su bivši šef Fonda Vinko Mladineo i nekolicina vlasnika kompanija za zbrinjavanje otpadne ambalaže lani uhapšeni zbog sumnje u malverzacije teške 103 miliona kuna.

Prema najavama, naknada bi se s ulaskom u EU mogla i potpuno ukinuti. Ministrica Holy kazala je da je svjesna da skupljanje ambalaže ulazi i u socijalnu kategoriju jer mnogi od toga preživljavaju, ali je rekla da će se “socijala” morati rješavati na neki drugi način.

Međutim, iz reakcija na njenu najavu vidljivo je da sakupljačka “socijala” igra itekako važnu ulogu u sustavu prikupljanja boca i da se na nju svugdje ozbiljno računa. Bivši HDZ-ov državni tajnik za okoliš Nikola Ružinski upozorio je, primjerice, da će ukidanjem naknade većina boca ponovo završiti u okolišu, a kako piše “Novi list”, proizvođači pića podržavaju smanjivanje naknade na 30 lipa, računajući da bi s tim iznosom sirotinja i dalje prikupljala ambalažu, dok ilegalni proizvođači boca više ne bi imali računicu.

– Činjenica je da ambalažu ne vraćaju svi, pa neki siromašniji članovi društva doslovno od toga žive. A minusi u sustavu nisu problem ukidanja naknade, već problem policije, inspektorata i adekvatnog kažnjavanja ilegalne ambalaže – kaže za “Novosti” Marijan Galović, voditelj programa gospodarenja otpadom u Zelenoj akciji, koji navodi da je i Njemačka prešla na sistem povrata u dućanima.

On naglašava da ukidanjem naknade ne bi bio ugrožen srednji sloj ni bogati koji ambalažu odbacuju, ali bi bio ugrožen i demotiviran skupljački sloj, prisutan od Indije preko Njemačke do SAD-a, koji se u tim zemljama čak potiče zbog koristi za ekonomiju i zaštitu okoliša.

Nenad Jovanović

Iza podneska uglednih i vrhunskih stranih eksperata Haškom tribunalu krije se 12 vojničina

Dajte da bombardiramo

Cilj podneska nije samo osloboditi Gotovinu krivnje, već je primaran motiv spriječiti Tribunal da donese presudu koja bi u međunarodnom pravu bitno ograničila pravo vojnih zapovjednika da nekažnjeno ispaljuju granate po civilima

Hrvatski su mediji, uključujući i javnu televiziju, kao veliku senzaciju prenijeli vijest o podnesku koji je Haškom tribunalu predala skupina od 12 “vrhunskih i uglednih” stručnjaka za međunarodno humanitarno i ratno pravo iz SAD-a, Kanade i Velike Britanije, a koji tvrde da je prvostupanjskom presudom pogrešno zaključeno da je napad na Knin bio nelegalan.

Sud se pri odlučivanju služio kriterijem po kojem je svaki udar granate udaljen više od 200 metara od najbliže opravdane vojne mete tretiran kao namjerni napad na civilna područja, dok 12 eksperata tvrdi da je kriterij trebao iznositi 400 metara, kolika je, prema njima, zapravo bila nepreciznost HV-ove artiljerije.

Koji su motivi ove skupine da se obrati Tribunalu i koja je njihova povezanost s generalima Mladenom Markačem i Antom Gotovinom, mediji nam se nisu potrudili objasniti, iako se poveznica vrlo lako može pronaći. Jedan od autora podneska, umirovljeni pukovnik američke vojske i teksaški profesor prava Geoffrey S. Corn, bio je svjedok Gotovinine obrane, a prvostupanjska presuda uvažila je vojni dio njegove ekspertize, no odbacila njegov doprinos u pravnim pitanjima. Zanimljivo je i da podnesak stranih stručnjaka ni ne spominje Markača. Što se tiče motiva, vidljivo je da tu nije prisutna tek želja da se Gotovinu oslobodi krivnje za nelegalno granatiranje, što bi značilo i pobijanje cijele presude, pa tako koristilo i Markaču, već je primaran motiv spriječiti Tribunal da donese pravomoćnu presudu koja bi u međunarodnom pravu bitno ograničila pravo vojnih zapovjednika da nekažnjeno ispaljuju granate po civilima.

Kada se pogledaju biografije 12 eksperata, nalazimo da su svi osim jedne profesorice služili domovini, pa zajedno imaju, kako su se pohvalili – 290 godina vojnog iskustva. Među njima su i trojica sudionika američke okupacije Vijetnama, gdje je generalmajor Walter B. Huffman komandirao topništvom, profesor Gary Solis bio zapovjednik topničke satnije, a pukovnik Raymond C. Ruppert pripadnik ratne avijacije, inače nadaleko poznate po primjeni humanitarnog prava tijekom spaljivanja širokih područja Vijetnama napalm bombama. U medijskim izvještajima zanemareni, ali ključni 13. ekspert, generalmajor Robert H. Scales, koji je izradio priloženu analizu HV-ovog granatiranja Knina, također je veteran Vijetnama, gdje je kao komandant artiljerije stekao jedno od najviših ratnih odličja.

Cilj je ove skupine vojničina, kako navode u podnesku, doprinijeti razvoju međunarodnog humanitarnog prava tako da ono odražava “balans humanitarnih interesa s mogućnošću vojnih snaga da efikasno ispunjavaju svoje strateške, operacijske i taktičke zadatke”. Budući da strahuju kako bi presuda Gotovini mogla postati pravni presedan u području “kompleksnog procesa gađanja u naseljenim područjima”, uvaženi eksperti navode da su “zabrinuti da će svaka presuda koja potiče primjenu tog standarda sa 200 metara u budućim vojnim operacijama podrediti vojne zapovjednike standardu brige koji je nemoguće zadovoljiti i koji je operativno neodrživ”.

Oni su svjesni, doduše, da treba postojati neko mjerilo prihvatljive pogreške, ali preporučuju da se ono odredi na 400 metara, u kojem bi radijusu bilo dopušteno zakačiti i civile. Taj je radijus izračunao njihov vijetnamski heroj, iako je nizozemski ekspert Harry Konings na suđenju utvrdio da je nepreciznost HV-ova topništva bila tek 50 metara, a uz vanjske faktore nešto više, pa je sudački kriterij od 200 metara čak bio i široke ruke.

Druga bojazan vrhunskih eksperata vezana je uz činjenicu da je Gotovina osuđen iako je čak i uz primjenu pravila od 200 metara 96 posto ispaljenih granata pogodilo legalne mete, a samo četiri posto (50 od ukupno 900 granata) civilna područja, što je prema njima doza projektila koja zadovoljava zahtjeve međunarodnog humanitarnog prava, kako ga oni shvaćaju. Međutim, takva statistika, koja je preuzeta direktno iz žalbe Gotovinine obrane, nema veze sa zaključcima suda, koji nije odredio mjesto udara svih 900 granata, već samo manjeg dijela njih, od kojih je 50 nelegalnih predstavljalo značajan udio.

Na koncu, vojničine je zabrinulo što presuda Gotovini ograničava njihovo pravo da bez obzira na nevine žrtve raketiraju ljude poput Gadafija, jer je sud zaključio kako je u danim okolnostima i gađanje sjedišta krajiškog vođe Milana Martića bilo nelegalno, s obzirom na to da se nije očekivalo da će ga se time ukloniti, a bio je smješten u civilnom području koje je time svjesno izloženo pogibelji.

Uvaženi eksperti smatraju da je sud ovdje prekršio pravilo proporcionalnosti između važnosti mete i rizika za civile, a argument im je krajnje jednostavan. Kažu da gotovo i nema značajnije mete od neprijateljskog zapovjednika, dakle bez obzira na civile.

Nikola Bajto

EGIDA: Kratko & jasno

NN: Damir Kajin, saborski zastupnik

N: Neću da poslije žalim

LEAD1: Iza mene je 30 godina političkog rada, zamjerio sam se bogu i vragu, i dajte mi pravo da na jedan dan mislim o sebi, jer sam cijeli život mislio o drugima

FOTO1 (Kajin): Foto: PIXSELL

Op.Ur.: Obrezati!

TEKST:

Zbog čega ste jedini iz redova Kukuriku koalicije odlučili ostvariti pravo na povlaštenu mirovinu nakon što je najavljeno njihovo ukidanje?

– Recite mi tko to ne bi napravio na mome mjestu? Od države ništa nisam tražio ni dobio: ni dividende ni otpremnine ni nekretnine – ni ja ni supruga. Osobno ne smatram da sam ovim činom privilegiran, jer sam dvadeset godina u politici: imam najviše minuta za govornicom, pomogao sam stotinama ljudi u stvarima za koje se u ovoj zemlji nitko nije brinuo, od pitanja državljanstva do sprečavanja da ih izbace iz vojnih stanova. Pritom sam sebi najviše odmogao. Privilegija bi bila da moja imovinska kartica drugačije izgleda. Ovdje je riječ o svojevrsnoj materijalnoj sigurnosti zbog koje još energičnije mogu raditi za dobrobit građana, i ništa više.

Ali i drugi građani rade više od 30 godina i nemaju nikakvih privilegija?

– Svatko tko radi ima pravo na poštenu mirovinu, i opet ću ponoviti: iza mene je 30 godina političkog rada, zamjerio sam se bogu i vragu, i dajte mi pravo da na jedan dan mislim o sebi, jer sam cijeli život mislio o drugima. Ne bih volio da mi netko za pet ili deset godina mora platiti gemišt.

Dakle, ne mislite da je vaš potez moralno upitan i politički neprihvatljiv? Iz Saveza samostalnih sindikata poručuju da vas, koji ste uzeli povlaštene mirovine, treba upamtiti?

– Šteta da se nisam sreo sa SSSH-om na velikim prosvjedima 1998. u Zagrebu. Nisam ih vidio ni u proljeće prošle godine na Facebook prosvjedima. Konačno, svatko iz tih sindikata ima veće privilegije od saborskih zastupnika. Gdje su bili ti sindikati kada je Damir Kajin probijao policijski kordon u Jurišićevoj ulici i ostao bez cipele?

Premijer Zoran Milanović je na vaš potez kazao da mu je žao?

– I meni je žao, ali još bi mi više moglo biti žao za deset godina.

AUTOR: Dragan Grozdanić