Kapitalistička duša Europe

Sada, kada smo navodno na dobrom putu da budemo “europski”, a ustvari od strane institucija EU-a do kraja “integrirani” u njezin stabilni poredak, dobro je još jednom prisjetiti se “kako je počeo kapitalizam na mom otoku”. Jer, ta priča je priča o ponavljanju. Potrebno je, dakle, ponovno promisliti o poukama lekcije kapitalizma za ponavljače. Ta, neće valjda netko reći da je taj društveno-politički sistem za nas nešto novo i neviđeno na ovim prostorima? Ili, kako to sažimaju apologeti tekućih referendumskih događanja, u obrnutoj parafrazi svojedobnog vapaja za autentičnim socijalizmom, da jednog autentičnog kapitalizma ovdje još nikada nije bilo?! No, je li tome baš tako? Ili je situacija upravo obrnuta? Da već stoljećima živimo u jednom, burnom i mirnom (zavisno i od klasnog položaja) kapitalističkom moru, u koje smo bezostatno uronjeni. A da postoji samo jedna iznimka od toga stanja, recimo to s filozofom Badiouom, jedno singularno događanje na ovim prostorima, koje je pokrenulo proces uzdizanja glave iz potopljenosti u to more. To je događanje socijalističke revolucije, u pokušaju da svojom autentičnom voljom negira “vječnost” usuda bivanja provincijom centara kapitalske moći. I to je događanje imalo uspjeha.

No, onda je uglavljena, dok je još Jugoslavija postojala, priča o nužnoj smjeni jednog društveno-političkog sistema – onoga socijalističkog – drugim, kapitalističkim. Htjelo se, već od 1980-ih godina, ali i prije, u dubioznim procesima privredne reforme, dokazati da prijelazno razdoblje – tako je nazivan socijalizam – ne može i ne smije završiti npr. procesom ukidanja, u smislu nadilaženja, robne proizvodnje. Već upravo obrnuto. Sveobuhvatnom reformom, tj. restauracijom već stvarno načetih robnih odnosa, ne samo u privredi, već i u sektoru usluga i drugdje. Ovaj autor ne misli da je socijalizam u nas u biti bio samo državni kapitalizam, on to sigurno nije bio na svojim revolucionarnim počecima. No, da su procesi modernizacije društva u tzv. državama blagostanja, kapitalističkim i socijalističkim, od 1960-ih godina naovamo proizvodili tendenciju jednačenja ta dva, češće navodno no stvarno suprotstavljena društva, to je činjenica.

Takav razvoj sada je posvuda, ne samo u bivšim socijalističkim državama, doveden u pitanje. Iako se mnogi trude da kada već ne mogu promijeniti stanje, barem ubiju glasnika. Kriza realnog socijalizma zato se, retrospektivno, može prikazivati kao samo poseban slučaj globalne krize kapitalizma, što doduše briše utopijski moment koji je čak i u tzv. realnim socijalizmima, kao uostalom i u tzv. realnim kapitalizmima, postojao. No, ono od čega posvuda vladajući, u sada istodobno globalno nametanom i kriznom kapitalizmu, nikako ne odustaju jest ustrajnost u sve manje faustovskoj borbi za utopističko-kapitalističke duše stanovništva. Ono što zovemo neoliberalizmom, a da nemamo ni dobre novije domaće literature koja bi cjelovitije opisala što to jest, neokonzervativizmom, u ekstremističkom obliku duhovnom obnovom i sl., ustvari je i posao gomile ribara ljudskih duša, kako je nove socijalne inženjere nazvao sociolog Đuro Šušnjić još tamo 1970-ih godina, prije no što su se oni pojavili u svojoj današnjoj punini. U ne puko tehničkoj izvedbi ideje manipulacije i manipulacije idejama, taj neoliberalizam pritišće danas kao mora svijest vladajućih i podjarmljenih, gojeći u njihovim glavama policajca koji, efikasnije od onoga na cesti, brani svako skretanje s pravog puta. U ime tog neodarvinističkog koncepta preživljavanja jačih reklamira nam se sada i bezuvjetni ulazak u EU, kao pitanje opstanka etničke vrste, u kojem je pitanje opstanka (a ustvari nastanka!) klasa već podvrgnuto procesu konačnog rješenja. Glavni ideolozi toga svijeta, bez da provoditelji europskih politika moraju znati otkuda potječu njihove spontane misli, danas kao društvene motore zagovaraju težnju za ostvarivanjem osobnog probitka, podjelu rada i slobodnu trgovinu (Adam Smith), ali i s time povezano “tjeranje sa zemlje”. Suvremenije prevedeno – akumulaciju kapitala izvlaštenjem dojučerašnjih vlasnika (građana i radnika).

Takva nemilosrdnost je nužna, rezoniraju vladajući, zato što čovječanstvo pokazuje tendenciju postajanja žrtvom vlastite plodnosti (kako plodnosti koja proizlazi iz radne teorije vrijednosti, tako i doslovne plodnosti – razmnožavanja ljudi; David Ricardo danas se ponovno čita zajedno s Thomasom Malthusom). Željezni zakon nadnica treba držati radništvo na minimumu potrebnom za puki opstanak, jer bi svaka drukčija politika samo sputala ekonomsku slobodu i proces ostvarivanja samointeresa, što bi izazvalo “bijeg kapitala” i još pogoršalo situaciju. Zato valjda, čitamo danas u novinama, EU daje novac iz svojih fondova, ne možda radnicima, već našim poslodavcima da poprave svoju konkurentnost na tržištu. Kao da mase već nisu žrtva njihove globalne konkurentnosti! Ta linija razmišljanja ustvari ne mari za depresiju izazvanu manjkom kupovne moći. Zato su napori europskih vlada, ma koliko bolno rezale svoje stanovništvo, da kompenziraju taj manjak sve više, a ne manje, jalovi.

Vrijeme je da počnemo misliti o tzv. mjerama štednje kao još jednom političko-disciplinskom načinu pritiska na smanjenje nadnica i radnih prava, a ne kao ekonomskoj mjeri značajne uštede preko smanjenja proračuna. Ono što se sada strukturira pred našim očima jest neka vrsta povratka u kapitalističko 19. stoljeće, proces prirodnog odabiranja imućnih, na koji treba okrenuti reflektore više negoli na proučavanje bijede i poniženja koji su, kao druga strana bogaćenja manjine, vidljivi i golim okom. Najvulgarnije ideje o superiornosti bogatih plod su povratka ekstremno zaoštrenih klasnih odnosa i one daju ton prostaštva novim dirigiranim javnostima, a ne neka izmišljena politička zaostalost masa u socijalizmu. Ideje o superiornosti elita nad masama zasnivaju se na ekonomiji, ali i na teologiji i biologiji. Zato u nas nema šanse da establišment prihvati ne samo, ne daj bože, ideje bezbožnog đavla Marxa, pa makar i kao pukog ekonomista, već ni, primjerice, jednog Keynesa, s njihovim egalitarističkim repovima. Svako pružanje pomoći siromašnima iz privatnih, a naročito iz javnih izvora, ometa, i to s katastrofalnim posljedicama, veliki proces poboljšavanja, evolucije ljudskog roda (Herbert Spencer).

Socijalni darvinizam ima jedini problem kada treba pokazati kako su se odabirali sposobni, o čemu duhovito piše još John Kenneth Galbraith, a čemu je njegov sin Peter u nas bio neposredni svjedok. Sarkastično, no ne i cinično, stariji Galbraith citira Menckena: savjest je onaj unutrašnji glas koji nas opominje da nas možda netko gleda. Pa ipak su varanje i lupeštvo, vještine koje trebaju nova znanja, ali ne i posebno novu teoriju, bile i ostale solidna osnova naše klasne europske budućnosti. Ljudi čija dosjetljivost sada otvoreno zagovara kapitalistički, a ne više hrvatski preporod, ne otkrivaju nam ništa supstancijalno novo. Oni samo, u novom kontekstu, puštaju u opticaj kakvu nekadašnju – predsocijalističku – formu varanja i tlačenja drugih ljudi. No, da dva puta isto nije isto govori ona poznata izreka do koje je Marx došao u suočenju s Hegelovom naukom o ponavljanju činjenica i ličnosti: jedan put kao tragedija, drugi put kao farsa. Samo što ona u našoj varijanti glasi: već mnogo puta kao tragedija, a bezbroj puta kao farsa.