Kolektivne tragedije i terapeuti

NAPUŠTENI GRAD, KLASIK TV

U istarskom gradiću Završju (Piemonte) živi crkvenjak Gigi, koji nedjeljom i na crkvene praznike redovito zvoni, iako je grad prazan. Svi su njegovi sunarodnjaci danas uglavnom u Trstu. Poljska redateljica Magdalene Piekorz krenula je 2003. u potragu za njima. Većina isprva nije htjela pričati o starom zavičaju, ali neki su se ipak otvorili i stali pred kameru…

Priča o Piemonteu priča je o svim našim ondašnjim i kasnijim kolektivnim ratnim tragedijama. Piemonte je pust, jer su njegovi stanovnici, Talijani, bili žrtva dvaju totalitarnih poredaka. Nakon Drugog svjetskog rata, na referendumu, glasali su da selo pripadne Italiji, no Piemonte je pripao Jugoslaviji, pa su svi Talijani optirali i otišli. Mjesto danas izgleda sablasno i svakoga tko ga vidi, pa bio taj i posve nerefleksivna duša, nužno tjera na pitanja tipa “zašto se to dogodilo” i “kome je to trebalo”, kao i na razmišljanje o tome tko je u prošlosti nastanjivao te ruševine koje danas posjećuje samo vjetar. Malo je tragedija koje su ravne prikazanoj – biti iščupan iz korijena, sa svima bližnjima biti učinjen bezavičajnim, bez vlastite volje, najčešće bez krivnje, a uvijek bez priziva. Film, nastao u “Factumu” Nenada Puhovskoga, očito namjerno ne zadire previše u politiku, kako bi kolektivnu dramu sveo na ono što ona jest – ljudska tragedija. Priča o Završju u tom je smislu priča o stotinama sela u opustjeloj Lici, na Kordunu, u Ravnim kotarima, u Posavini, Srednjoj Bosni, Istri, Slavoniji i Vojvodini.

Gubitnici minulih ratova ostajali su bez svega; ali što su dobivali pobjednici? Kako se danas sve češće vidi: sigurnost granica i mir groblja. A u perspektivi? Opće izumiranje. Miješanje naroda bilo je ljekovito i kreativno, premda, očito, i riskantno. Njihova je etnička čistoća, međutim, gotovo sigurno samoubilačka. Piemonte: to je danas sva naša provincija, i šteta je što se samo Nenad Puhovski bavi takvim temama. Mogla bi to raditi i državna televizija, ali neće jer bi to izgledalo i kao neugodno prekapanje po vlastitoj savjesti. O svemu će tome biti snimani filmovi, ali onda kad stvari prohujaju s vihorom, kad odu u zastaru, pa sve postane bezuvjetno besmisleno. Osim u poslovici, drumovi zapravo nikad ne požele Turaka, ma kako pusti bili…

DNEVNIK, HTV

Damiru Kajinu trebalo je samo par dana da počne kritizirati vlastitu Vladu. Ogorčen zbog najave povećanja PDV-a i uvođenja poreza na nekretine, Kajin je rekao da Kukuriku koalicija ni jedno ni drugo nije najavila u predizbornoj kampanji. Objasnio je kako mnogi Istrani imaju više nekretnina, ali nisu bogati – porez bi ih u crno zavio. I vlastitom šefu, Ivanu Jakovčiću, poručio je da razmisli što građani misle o tome “ako uopće razgovara s njima”. “IDS nikad neće biti HSS”, zaključio je Kajin, otkrivši svojom izjavom nekoliko važnih pukotina u vladajućoj koaliciji. Njegovu je izjavu, naime, odmah prokomentirao Zoran Milanović – koji je priznao da ni povećanje PDV-a ni porez na nekretnine nisu konačna rješenja!? Porez na nekretnine, dodao je Milanović, bio bi “brutalan udar” na srednju klasu. Što iščitavamo iz ovoga? Prvo, da je Damir Kajin već u unutarnjoj oporbi, čemu se može čuditi samo onaj tko ne zna Kajina. Drugo, da će imati ozbiljnih problema ostati u toj poziciji. Kajin će prije odsjeći ruku nego glasati protiv savjesti. Treće, najvažnije, otkriva kako Kukuriku koalicija ni nakon tolikih godina u opoziciji ipak nije smislila rješenja – nazvati jedan vlastiti prijedlog “brutalnim” a drugi “nekonačnim”, znači priznati da pomalo lutaš… Čim su sa saborske govornice iskoračili u život, krenulo je loše, no rekli su nam da im možemo oprostiti greške, ali ne i nečinjenje, pa tako i napravimo u narednih sto dana.

REGIONALNI DNEVNIK, HTV

“Što je pobunjeni čovjek?”, pita se Albert Camus, pa kaže: “To je čovjek koji kaže ‘ne’“. Recimo, Damir Kajin. Može to, međutim, biti i čovjek koji se sprda. Reporter Hrvoje Matejčić jednoga je takvog junaka našao u Osnovnoj školi dr. Franje Tuđmana u Korenici. Tamošnja ravnateljica škole, v.d. Vesna Vidović, prerezala je svečanu vrpcu na novoizgrađenom okretištu autobusa ispred škole, djeci naredila da napišu sastave o tom civilizacijskom dosegu, koji je školu stajao 70.000 kuna, a posječeno je i nekoliko stabala. Od svega je napravljen mali spektakl, premda je okretište djecu dovelo u opasan položaj, jer umjesto sigurnoga, ograđenoga dvorišta, sada imaju autostradu.

Učitelj Ante Kovač, međutim, ironizirao je ravnateljičine neimarske dosege, pa se pred kamerama HTV-a “rasplakao”, tvrdeći kako je to najveća stvar koju je vidio otkako je došao u Korenicu. “Ne treba nam više ni voda, ni dimnjačar kojega čekamo dvadeset dana, ne treba nam više ni vodoinstalter, sad kad imamo ovo, evo, pogledajte – ovo divno okretište…” Tu je čovjek briznuo u “plač” i posegnuo za rupcem. Kovačeva izjava trajala je ravno 23 sekunde, ali je proizvela više efekta od nekoga kastrovskog govora, jer je pokazala da se vlastodršce može raskrinkati i razgnjeviti i s dobrom dosjetkom, nisu nužni topovi. Uostalom, nije Platon bio glup kad je tvrdio da pjesnike treba protjerati iz države. Kovač je postao heroj, a njegovu bi metodu valjalo oponašati kad god netko posegne za rezanjem vrpce, svečanim otvaranjem lifta i sličnim budalesanjima za koja je Shakespeare lijepo rekao: “O čovječe, oholi stvore, čim se dočepaš vlasti, počinješ izvoditi takve budalaštine pod nebeskim svodom od kojih čak i anđeli plaču”.

OSMI DAN: ŽENE IZ PJESAMA, HTV

Bilo je to najbolje ovogodišnje izdanje Danijele Trbović. U “Osmom danu” vidjeli smo Tonku iz istoimene pjesme Momčila Popadića (izvođenje: Novi fosili) i Selmu iz još istoimenije pjesme Vlade Dijaka (Bijelo Dugme).

Tonka je bila Popadićeva rođena supruga, pa to cijeloj priči daje dodatni sjaj – pisati neumrle lirske pjesme vlastitoj ženi, e to nije mala zajebancija. Tonka, reci cvrčak, Tonka, reci more, samo nešto reci, da ne bude gore… te stihove zna svatko na ovom govornom području. Zahvaljujući Popadiću, dosad su svi znali tko je Tonka, no zahvaljujući Tonki, svi će odsad, godinama nakon njegove smrti, opet moći saznati i tko je bio Pop. Uglavnom, čuvši da plače na pjesmu “Tonka”, Milorad Bibić Mosor ženi je dao sjajnu utjehu: “Što bi bilo da je svaki put plačem na ‘Oj Mosore, Mosore’?, upitao ju je.

Selma je pak druga pjesma. Nju je sarajevski boem Vlado Dijak – partizan, golootočanin, pjesnik, autor “Stanice Podlugovi” (Zdravko Čolić) – samo vidio, ali je nije ni pokušao oženiti; ma kakvi oženiti – ni prići. Napisao je ipak pjesmu koja je Selmu učinila besmrtnom, a prodorna Selma uvijek je ludovala za pojavljivanjem u medijima, pa je nije bilo jedino gdje je nisu pitali. No, kakogod, dobra je priča, a pjesmu je, upravo briljantno, pred njom izveo Željko Bebek.

Da je u ovom “Osmom danu” bilo još takvih likova – a moglo ih je biti, Ines Pletikos snimila je cijeli film samo o ženama iz Štulićevih pjesama – dobra emisija mogla je postati sjajna, no i ovako je to bilo više nego zabavno, a i Danijela je s trovremeskim taftom i u Kleopatra-haljinici izgledala vrlo come-il-faut.