Korist elitama, narodu figa
Priču o hrvatskoj tranziciji vrijedilo bi ispričati listajući novinske arhive sportskih rubrika. Kroz povijest političkih instrumentalizacija nogometnih klubova i reprezentacije, postupni nestanak nekada neizostavnih izvještaja sa šahovskih turnira ili kompulzivno refokusiranje pažnje na sportove u kojima trenutno iole uspješno nastupa neki hrvatski državljanin, pa čak i kada je riječ o brutalnim premlaćivanjima u oktogonalnim kavezima, negdje u Osaki ili Jokohami…
A u takvoj bi priči, zasigurno, jedno od sadržajnijih poglavlja pripalo skijanju. Jer put od škrtih novinarskih vijesti iz devedesetih, kada bi Vedran Pavlek iznova bio “izvrstan, trideset i sedmi”, preko kolektivnih orgazmičkih iskustava navijanja za Janicu Kostelić i njezina brata, nesuđenog vermahtovca, pa sve do pokretanja najskuplje utrke Svjetskog skijaškog kupa u najsiromašnijoj državi koja u tom kupu sudjeluje nije samo – rudimentarnim metaforičkim registrom sportskog novinarstva rečeno – prelijepa sportska bajka, nego i vrlo pouzdan lakmus transformiranih statusnih opsesija domicilne malograđanštine.
Sarma u prtljažniku…
Preko skijanja – profesionalnog, ali i rekreativnog – prelama se, naime, u populističkom imaginariju obilan niz stereotipnih uporišta nacionalnog identiteta. Od druge polovice devedesetih naovamo, siječanjske obiteljske ekskurzije u Flachau, Kronplatz ili Val d’Isere postale su nešto poput kolektivnih rituala sezonske kompenzacije sistemskog urušavanja srednjeg sloja: stabilnost socijalne reprodukcije, koju su prije dvadeset i više godina jamčili javno financirano stanovanje ili školovanje, izgubljena je, ali se tračak jednotjedne turističke egzotike na snježnim vrhovima ispostavio kao relativno pristupačna zamjena.
Iluzija ekonomskog standarda financirana obročnim otplatama mogla je, doduše, potrajati samo do recesije, ali novousvojena se navika skijaških migracija ipak pokazala tvrdokornijom: čak je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa priskočilo u pomoć, pa prilagodilo školski kalendar makroekonomskim okolnostima, produživši zimske školske praznike kako bi obitelji mogle i izvan skupog vrhunca skijaške sezone sudjelovati u metaforičkoj avangardi mitskog hrvatskog puta na Zapad. Licitiranja brojem uplaćenih aranžmana, reportaže s naplatnih kućica u Bregani i izvještaji o zimovanjima estradnih zvijezda ostat će, tako, i ove godine predvidljivim formama rutinskog popunjavanja medijskog prostora.
Promjena se zapaža tek u intonaciji: sada su propuštene kroz zajedljiv diskurs autorasističkog narcizma o “nama Hrvatima”, neobičnom narodu koji se, eto, ni u teškoj krizi ne odriče zimovanja na kredit. Već je promoviran i omiljeni motiv tih populističkih mentalitetskih simplifikacija: neizbježna sarma, koju ovdašnji skijaški entuzijasti kuhaju u enormnim količinama pa spremaju u prtljažnike, ne bi li ugostiteljsku granu austrijske, talijanske i francuske privrede lišili ozbiljnijeg profita. Na razini loših viceva, tranzicijski je put Hrvatske time zatvoren: od ismijavanja čeških turista, koji su u svojim Škodama osamdesetih na Jadran donosili tjedni meni za četvero, stigli smo, evo, do usvajanja identičnih vještina gastronomskog ekonomiziranja…
Bandićeve floskule
I dok rekreacijski skijaški turizam nudi prigodne motive za usputnu žurnalističku autoironizaciju, profesionalni sport ostaje poligonom za nova punjenja nacionalnog naboja. Alpska kombinacija i sistem bodovanja u Svjetskom kupu ovdašnjeg su prosječnog ljubitelja sporta, doduše, prije prvih trofeja Kostelićâ zanimali koliko i kategorizacija džiužicu zahvata prije nego što se Mirko Filipović pojavio na borilačkim turnirima, ali pravila i vokabular usvajaju se brzo nakon što se ukaže prilika za zajedničku euforiju: interesi navodno apolitičnih sportskih redakcija, jasno, uvijek se trude odgovarati nacionalnima, a pojedinačni sportovi nisu prepreka za konstrukciju kolektivnih identiteta. Uspjeh Janice i Ivice donio je pritom i detalj neophodan za grandioznu sportsku dramu, priču o tome kako su se isključivo vlastitom upornošću, tvrdoglavošću i talentom uzdigli u nacionalne ikone i pružili nam novu empirijsku potvrdu starog mita o sasvim unikatnoj distribuciji sportskih gena po glavi hrvatskog stanovnika.
Sljemenska skijaška utrka, prvi put organizirana prije osam godina, bila je vrhunac tog uzdizanja, kolektivna posveta njihovom uspjehu. Ujedno i konzekventan proizvod ovdašnje logike upravljanja javnim resursima: novci poreznih obveznika koji su do sada u nju uloženi bili bi, recimo, dovoljni skoro za cjelokupno financiranje žičare do Sljemena, od čije je gradnje Milan Bandić nedavno ponovno odustao, iako bi se njome mogli služiti svi građani Zagreba, kroz cijelu godinu. Ali, trodnevni spektakl ipak nudi priliku za medijsku promociju političkih elita i popratni narodni dernek, pa utoliko, jasno je, stoji znatno više na listi prioriteta. Pritom je i marketinški atraktivniji od drugih, većini građana korisnijih infrastrukturnih zahvata: floskula o “neprocjenjivoj promociji Zagreba” funkcionira tu samo kao sredstvo maskiranja interesa moćnih korporativnih sponzora, jer nije jasno što bi od takve promocije mogao imati grad bez uvjeta za razvoj zimskog turizma. A popis se sponzora, opet, da čitati kao sažet opis razvojne strategije domaće ekonomije u tranzicijskim godinama: osiguravajuća društva, mobilni operateri, banke…
…Sarma u reklami
Među ovogodišnjim popratnim promotivnim akcijama odskočila je, pritom, reklamna kampanja RBA, glavnog sponzora hrvatske skijaške reprezentacije, u kojoj su sportski rezultati Ivice Kostelića vickasto objašnjeni njegovom pojačanom konzumacijom sarme, da bi za vrijeme ženske i muške utrke gledatelji(ca)ma bilo podijeljeno nekoliko tisuća besplatnih porcija ručka šampiona.
Marketinška je intimizacija austrijske banke s potencijalnim korisnicima novih kreditnih linija, začinjena aromom domaće kuhinje, samo usputno potvrdila poučak iz prtljažnika hrvatskih sezonskih skijaša – da se privid luksuznijeg života može kupiti vrlo jeftino, po cijeni nekoliko dekagrama mljevenog mesa – što jamči i da se suvišna pitanja o redistribuciji gradskog budžeta neće postavljati ni nakon najnovijeg pohoda na sportske titule i neprocjenjivu turističku promociju.
Pamtit će se tek nervozno brojanje sekundi za vrijeme Ivičine vožnje, kratka reportaža na CNN-u i besplatan topli obrok. Socijalno osjetljivijima, preostat će probavne tegobe.