Kriza ne čeka na analize

Panika među osobljem Bijele kuće nastala je u trenutku kad se pokazalo da američka vlada nema ni jedan jedini oklopni automobil. Bio je 8. prosinca 1941., dan nakon japanskog napada na Pearl Harbor, pa je predsjednika Franklina D. Roosevelta trebalo prevesti do Capitol Hilla, gdje će održati povijesni govor u Kongresu. Ali kako, kad vani prijeti “sto tisuća Amerikanaca japanskog porijekla”, od kojih je svaki, u očima predsjednikovog osiguranja, bio mogući atentator?

Razlog zbog kojeg američka vlada nije imala oklopni automobil bila je jedna odluka donesena na početku Rooseveltovog mandata, kad su pokrenute reforme za prevladavanje tadašnje velike krize. Ona je glasila: ni jedan automobil koji vlada kupuje ne smije biti skuplji od 800 dolara. Samo to i samo toliko. Bez ijedne iznimke, kakve bi naši mudraci odmah dodali, na primjer, osim za predsjednika, ministre i slično. Samo radi usporedbe, najpoznatiji američki narodni automobil, “Ford T”, stajao je 400 dolara.

Na Caponeovu sjedalu

Za našu priču važno je i kako je problem riješen. Netko se, naime, dosjetio da je u garaži ministarstva financija parkiran luksuzni oklopni automobil, zaplijenjen vlasniku zbog neplaćanja poreza. Taj vlasnik bio je najpoznatiji gangster svih vremena, Al Capone. Kad su Roosevelta posjeli na Caponeovo sjedalo, on je iznenađeno pitao: “Otkud vam ovaj auto?” A nakon objašnjenja, samo je kratko rekao: “Nadam se da Al neće imati ništa protiv!”

Kako se u Hrvatskoj kupuju automobili, dok zemlja tone sve dublje? Jednodnevna novinska senzacija ovih je dana bio način na koji Zagrebački holding nabavlja 261 novi automobil. Specifikacije koje se traže takve su da odgovaraju samo tvrtki PZ Auto vlasnika Pave Zubaka, što miriše na još jedan slučaj korupcije, upozorava “Jutarnji list”. Ali mnogo je zanimljivije od toga nešto drugo. Ne od koga, već kakve automobile Holding kupuje. Za jedan od njih traži se, naime, najmanje 300 konjskih snaga, grijana kožna sjedala s električnim podešavanjem i potporom za kralježnicu, CD s najmanje osam zvučnika, svi mogući senzori itd. Naravno i pogon na četiri kotača, iako automobil nije namijenjen za vožnju po šumama i gorama. Treba li podsjetiti da Zagrebački holding grca u dugovima?

Na čiji automobil iz priče s početka ovog teksta podsjeća ovaj koji Holding sada kupuje? Na Rooseveltov ili Al Caponeov? To se u prvom redu morao pitati čovjek koga će u njemu vozati po Zagrebu, a to je najvjerojatnije predsjednik uprave Holdinga, Ivo Čović. Jer njegovu stražnjicu treba nježno grijati, njegova kralježnica mora imati posebnu potporu, njegovim ušima treba najmanje osam zvučnika dok se u automobilu opušta uz glazbu, njega treba vući najmanje 300 konjskih snaga… A sve to na račun Zagrepčana od kojih su u krizi mnogi ostali bez posla, pa im Holding za neplaćene komunalije prijeti ovrhama i zaračunava maksimalne, zelenaške kamate.

Nažalost, gospodin Čović nije izuzetak nego pravilo među našim političarima i velikim “gospodarstvenicima” po javnim poduzećima. Tako se ovih dana, iz jednog teksta o drugoj temi (ekološkim automobilima) moglo doznati da se bivša ministrica zaštite okoliša, Marina Matulović Dropulić, vozila u “Audiju A8” sa “samo” 270 konjskih snaga. U davnim danima, kad je počeo sav taj hohštapleraj, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman vrlo je zanimljivo odgovorio nekome tko se usudio zanovijetati. “Hrvati moraju naučiti što je to država…”, rekao je on. Nedavno je, međutim, uz jednu informaciju iz Londona, televizija pokazala britanskog ministra financija kako izlazi iz rezidencije premijera u Downing Streetu 10, a vozač mu otvara vrata službenog automobila. Bio je to obični “Ford Mondeo”, nekoliko puta jeftiniji od automobila koje Zagrepčani mogu vidjeti u dvorištu našeg ministarstva financija. Je li Hrvatska zato više država od Britanije? Staro pravilo kaže, da se u malim i siromašnim zemljama vlastodršci voze u najvećim i najskupljim automobilima. “Audi” ministrice zaštite okoliša stoji, ovisno o motoru i opremi, od 755.000 do milijun i 75.000 kuna.

Pobunite se!

Luksuzni automobilski lak samo je manji dio rasipništva hrvatske političko-birokratske klase. Nalaz Državne revizije donosi i brojne druge, doslovno nevjerojatne primjere: kupuju se ili iznajmljuju nepotrebni objekti po znatno višoj cijeni od tržišne, započinju se i financiraju investicije koje se ne mogu završiti, izmišljaju se prekovremeni sati, povećavaju plaće redovitim dodacima “na uspješnost”, krade novac za poticaje poljoprivredi, ribarstvu i samozapošljavanju, isplaćuju milijuni za službena putovanja, golemi se novac daje vanjskim suradnicima za poslove koje bi morali obaviti vlastiti službenici, izmišljaju se načelnička mjesta da bi partijski drugovi imali veće plaće itd.

Nije svako rasipništvo nelegalno. Zvuči nevjerojatno, ali u ovoj krizi, na primjer, država plaća stanarinu – rodama. Svatko kome se one nasele na dimnjak, dobiva iz budžeta 700 kuna. Nije mnogo, ali veselilo bi mnoge nezaposlene građane. Nije nelegalna ni ona rupa u mirovinskom zakonu kroz koju je prošao gospodin Vladimir Šeks, da bi za njim protrčao Damir Kajin, kukuriknuvši pritom kako bi bio “stupido” da to nije napravio. Istina je točno obratna. Stupidno je ne shvatiti u kojem vremenu živimo i što je dovelo Kukuriku koaliciju na vlast. A dovela ju je u prvom redu želja građana za više morala u politici.

Nemorala je, doduše, sve više i u zemljama razvijenog kapitalizma, što je ozbiljan znak krize sistema. U jednoj Švicarskoj, na primjer, u korupciju se upustio guverner Narodne banke, a preko jeftine struje za aluminij Hrvatsku je pljačkao Mercedes, možda najpoznatija tvrtka uređene i prosperitetne Njemačke. Zato je knjižica s naslovom “Gnušajte se” francuskog filozofa Stephanea Hessela doživjela golemu popularnost i milijunsku nakladu u cijeloj Europi. Prevodilac na hrvatski, Predrag Matvejević, promijenio je naslov u “Pobunite se!” To bi moglo biti vidovito. Povod velikim pobunama, pa i revolucijama, nerijetko je bilo upravo gnušanje nad stanjem kakvo je vladalo u društvu.

Jesu li drukčiji?

To su Zoran Milanović & co. dobro osjetili, bazirajući kampanju na poruci: Mi smo drukčiji! Shvatila je to i Jadranka Kosor, pokušavajući dokazati kao je SDP isti, ali tužilaštvo ga ne istražuje. Tko nije povjerovao ni jednima niti drugima, glasao je za Lesara ili don Ivana Grubišića.

Prvi posao nove vlasti, smanjivanje državne potrošnje, prava je prilika da se s riječi prijeđe na djela. Nakon pada najvećeg kuma korupcionaške hobotnice, Ive Sanadera, HDZ više nije mogao kočiti istrage. Sada si obračun s korupcijom upisuje kao najveću zaslugu. Za Kukuriku koaliciju nije dovoljno samo da nastavi istim putem, makar i čvršćim i dužim korakom. Njoj je dopao zadatak da se obračuna i s parazitskom hobotnicom, koja siše državni proračun. Kao i bivša i aktualna će se vlast pritom morati sukobiti s mangupima u vlastitim redovima.

Prvi potez, naručivanje u inozemstvu nezavisne analize budžetske potrošnje, koliko god mogao biti dobar, krije i ozbiljnu opasnost. To je zamjena akcije analiziranjem. Pa kad se dobiju rezultati, onda će se znati što treba napraviti itd. Kriza, međutim, ne čeka na analize, ljudi svakodnevno gube posao i sve se više gnušaju. Može li se od njih tražiti još veće žrtve, povećavati poreze, a ne zarezati u birokratski luksuz i rasipništvo? Poskupljivati tramvaj, a dozvoliti luksuz direktora Holdinga? Mali korak danas vrijedi više od sutrašnjih čizama od sedam milja. Nalaz Državne revizije tu je dovoljno dobar putokaz.