Kulturna vijeća su kamen smutnje

Performer Damir Čargonja Čarli nezaobilazno je lice riječke kulturne scene. Od 1995. izveo je tridesetak performansa i surađivao s umjetnicima poput Svena Stilinovića, Jusufa Hadžifejzovića i Toma Gotovca. Suosnivač je Otvorenoga kruga, osnivač riječke Galerije O.K. i vlasnik Poduzeća u kulturi MMC. Pokretač je brojnih kulturnih i umjetničkih projekata, među ostalim Kluba umjetnika na Sušaku (K.U.N.S.), gdje živi i radi.

Prije četiri godine izašli ste, prije isteka ugovora, iz kluba Palach, koji ste vodili deset godina, pa pokrenuli K.U.N.S. koji funkcionira i kao klub i kao galerija?

Zanimljivo je da nas, ovako ili onako, još vežu uz MMC. Očito još postoje nerazjašnjeni odnosi i nerazumijevanje. Cijela se priča donekle objektivno mogla pratiti u medijima, u čemu je veliku ulogu odigrao “Novi list” i razni portali. Pojedine novinarke hrabro se zauzela za MMC i njihovi su nas tekstovi, vjerujem, spasili od gore sudbine: bile su to Nela Valerjev Ogurlić, Nevenka Koščić, Suzana Marjanić i Tatjana Gromača, kojima se i ovom prilikom zahvaljujem. Posljednje godine u Palachu bile su obilježene prisutnošću policije i raznih inspekcija, koje su i prostor i nas zatvarale zbog banalnih razloga te nas tako ekonomski uništavale. Zanimljivo je da novi zakupac Palacha danas radi do pet ujutro, a bavi se i koncertnom djelatnošću, iako po pitanju famozne zvučne izolacije ništa nije napravljeno. Nakon Palacha ušli smo u privatni, derutni prostor na Sušaku, koji smo sami obnovili. Zakupom privatnog prostora željeli smo i ostalima pokazati da alternativa uvijek postoji. Možda ovaj čin izgleda banalno, ali oni koji razumiju znat će da nije: četiri godine djelovanja K.U.N.S.-a dokazuju koliko smo potrebni ovom gradu.

Dobivaju uvijek isti

Čini se da zdrava i produktivna riječka scena polako posustaje: nestali su neki muzički festivali, a Hartera je u financijskim dubiozama?

Scena propada ako govorimo o klasičnoj glazbi, amaterskim skupinama ili jazzu; što se tiče klupske scene i popularne glazbe, to ovisi o raznim čimbenicima. Zanimljivo je da programi koji imaju predispozicije da budu komercijalni dobivaju više novca poreznih obveznika od onih kojima su ta sredstva potrebna da uopće opstanu na tržištu. Razlog tome je populistički pristup i politička pozadina takvih odluka. Tako gledam i na Harteru i izumiranje drugih manjih festivala. Jednostavno, Rijeci je dovoljan jedan festival tog tipa godišnje, pa se  većina sredstava usmjerava njemu, a i vode ga ljudi duboko involvirani u strategiju “kruha i igara”.

Novim su gradskim proračunom sredstva za kulturu bitno smanjena. Kako će se to odraziti na kulturnu proizvodnju i funkcioniranje programa?

Ništa se značajno neće desiti, novca je manje za institucije čiji programski rad ionako nije bio baš naročito zanimljiv i publici prepoznatljiv. Veliki kulturni tj. zabavni projekti koji su dio političke platforme sigurno će se održati, a puno manje neće dobiti ni poznata imena tzv. nezavisne kulturne scene. Oni koji su oduvijek dobivali samo sitniš sada nisu dobili baš ništa, pa bi im trebalo biti svejedno. Možda se varam.

Nedavno ste prozvali članove kulturnih vijeća, kojima zakonska procedura omogućuje da se i sami sa svojim udrugama prijave na natječaje?

Regulativa koja omogućuje članovima kulturnih vijeća da se prijavljuju na natječaje  potencira moguću zlouporabu prilikom donošenja odluka i kamen je smutnje već niz godina, ne samo u Rijeci. Nezadovoljstvo je kulminiralo nedavno, kada su mnogi ostali kratkih rukava, osim, naravno, onih koji su na neki način uključeni u rad i odluke vijeća. O tome sam javno progovorio za “Novi list”, a rad Kulturnog vijeća za likovnu djelatnost pokušao je obraniti njegov predsjednik Branko Franceschi s pomalo smiješnom tezom da vijeće člana o čijem se programu odlučuje tada šalje na hodnik. Franceschi se u tom novinskom dijalogu služio i uvredama, a to može biti samo kontraproduktivno.    O njegovoj obrani Galerije SIZ i njezina voditelja Nemanje Cvijanovića, člana vijeća, mogu reći da nemam dvojbi oko kvalitete programa Galerije kada pogledam popis umjetnika koji su ondje izlagali: mnogi su se su od njih i po nekoliko puta predstavili i u Galeriji O.K., a nekim je izložbama kustos bio i Franceschi. Iako je brojnost publike njemu nebitna, mislim da je građanima Rijeke bitno na što se troši njihov novac i što oni time dobivaju. Inače, Franceschi je moj dugogodišnji prijatelj i suradnik, kojeg je Rijeka i upoznala kao stručnog savjetnika Galerije O.K., nakon čega je postao ravnatelj riječkog MMSU-a. Vjerujem da će shvatiti da se malo zaletio.

U Zagrebu kao i u Rijeci

Kako onda riješiti sukob interesa?

Nisam ekspert za birokratska pitanja i zakonsku regulativu, ali svima je valjda jasno da ovako više ne može. Član kulturnog vijeća mora biti visokomoralna osoba, koja objektivno i stručno prosuđuje i predložene projekte i ljude iza njih. Za takav odgovoran posao treba biti nagrađen, ali ne mogućnošću prijavljivanja na natječaje. Ne znam zašto drugi o ovome ne progovaraju javno, možda ne dobivaju mogućnost javnog istupa. Mi smo se ove godine na natječaj prijavili forme radi, s projektom monografije o svom djelovanju unazad desetak godina; za to nam je prije dvije godine već bilo odobreno 60.000 kuna, što nam je potvrdila i članica vijeća Plamena Šarlija, no taj novac nikada nismo dobili. Mislim da su razlog tome odnosi na riječkoj kulturnoj sceni i to što nekome ne odgovara da se dozna što se to događalo posljednjih petnaestak godina, koliko su napravili MMC i Galerija O.K.

Usporedite Rijeku sa susjednim kulturnim centrima, Ljubljanom i Zagrebom?

Ljubljana je kulturni centar s kojim se Rijeka i Zagreb danas ne mogu uspoređivati. Tome su pridonijeli razni faktori, no ja se sa sjetom sjećam vremena kada je Rijeka stajala uz bok Ljubljani, a po nekim subkulturnim događanjima bila i ispred nje. Izuzmemo li prednost glavnog grada, u Zagrebu je kao i u Rijeci.