Nesigurnost obraćeničke misije
Wolves in the Throne Room: “Celestial Lineage” (Southern Lord, 2011)
Četvrti album američkog benda Wolves in the Throne Room dobar je primjer kako mijenjanje strategije može razjariti fahidiote. Nije baš kao kada je Dylan prešao na struju ili Clash u pjesme ubacili klavir, ali je za vjerničku heavy metal zajednicu ćuška kada momci koji su onako baš metalski mlatili rusim kosama snime stvar kao što je “Thuja Magnus Imperium”. U nekoliko im pjesama pjeva Jessika Kenney, koja zvuči gotovo kao ledena gotička diva Nico: navedena prva pjesma na albumu započinje kao strašna vikinška misa prije bitke, ono kada krupni sjevernjački ratnici s poštovanjem natežu bačvice piva, a bitka bogme i otpočne nakon tog sakralno-pijančevalačkog uvoda.
Sonično iskupljenje
Wolves in the Throne Room obično opisuju kao heavy metal bend za ljude sklone razmišljanju (?!), što zvuči potcjenjivački po kastu metal-čistunaca, o čijoj se pameti obično govori u pejorativu. Za one koji nisu slušali grupu možda kao dodatna preporuka posluži navođenje imena producenta: Randall Dunn poznat je po radu s grupama Sunn O))) i Boris, što je u zvukovnom smislu urodilo atmosferičnim soundom kakav ovi prangijaši prije nisu imali – to i jest razlog zašto bi ih sada mogao poslušati i netko tko ne pripada metalskom zabranu.
Tekstovi grupe posebna su priča: Wolves in the Throne Room uz svu nabijačinu preferiraju ekološki pristup stvarima, tako da u njihovim pjesmama umjesto sjekira i mačeva lete mrkva, kupus i salata, dok se na planet Zemlju gleda kao na majku Geju, mjesto koje nam valja napučiti mirom i blagostanjem te na kojoj nam valja živjeti povučeno. U kombinaciji s nimalo umilnom zvučnom kulisom, ovi momci (i djevojke) zvuče prilično prijeteći, kao da poručuju: jest ćete zelje, milom ili silom.
Album “Celestial Lineage” je završni dio kaskadske trilogije, u koju ulaze prethodni albumi “Two Hunters” i “Black Cascade”, i vjerojatno je posljednji njihov album pod ovim imenom. Vjerovali ili ne, metalci drže do svoje riječi čak i kada pređu na kelj! Wolvesi se povlače na farmu! Vezivnu nit sa širom zajednicom imaju preko gostujućeg vokala gospođice Jessice, koja je pjevala i sa Sunn O))), što je preporuka sama po sebi. Asocijacija na Nico nije, međutim, samo u vokalu spomenute dame, nego je cijeli zvuk Wolvesa jedna stroga gotička katedrala u kojoj se traga za svojevrsnim soničnim iskupljenjem. “Woodland Cathedral” je ironičan naziv za pjesmu, budući da su braća Nathan i Aaron Weaver pogani u srcu i duši, pa će prije biti da je vudlandska katedrala zapravo nekakav drveni ili kameni žrtvenik usred guste šume u kojoj, dobro zaštićeni od pokrštena svijeta, prebivaju ovi likovi.
U jakim rukama
“Astral Blood” nude braću solo, i to je ona tipična pjesma za koju imate osjećaj da ne ide prema kraju nego uzbrdo – vještinica čije su tajne još uvijek gotovo isključivo u metalskim jakim rukama. Album završava “Prayer of Transformation” s lijenim, sanjivim i varljivim početkom, nakon kojega, začudo, ne udare u stampedo, nego (skoro sam napisao: ljudski) vape za transformacijom, kao Drakula u Karpatima. A ova pjesma je preobražajna od glave do pete: krautrock i gotika, zdrav život i bolesni planet, ona opća napetost u životu vegetarijanca nesigurna u uspješnost svoje obraćeničke misije, unatoč topuzu od bubnja, basa i gitare, unatoč strašnom, kreštećem vokalu. Ta frka da ih nitko neće čuti vještim je baratanjem jezicima metala i ambijentale ovaj put prešla usku žanrovsku granicu i ponudila zvuk koji bi se mogao svidjeti i mesojedima koji sopću uz country.