Od boga i opet natrag

Dorta Jagić: “Kauč na trgu” (HDP, Zagreb, 2011)

Nakon kraće stihovne pauze, u koju su se smjestile dvije prozne zbirke, jedna od najzanimljivijih pjesnikinja mlađe generacije javlja se novom, petom po redu pjesničkom knjigom. Iako donosi blage odmake, koji se uglavnom tiču samog strukturiranja knjige i izravnosti tretmana odabranih tema, “Kauč na trgu” dosljedno nastavlja sve autoričine dosad zacrtane poetičke smjernice.

Brevijar stanja i situacija

Suočeni smo tako s taksativnom, asocijativnom slikovnom bujicom, snažnom no često sasvim hermetičnom metaforikom, oniričkom logikom i izglobljenom, iznevjerenom naracijom čiji se obris (često u obliku realizirane metafore), gotovo uvijek nazire kao iluzija razvoja, odsutni pokretač pjesme. Strofika se javlja tek iznimno, dosljedno izostaju velika početna slova, iako je interpunkcijski diktat prisutan te obilato sudjeluje u ritmičkom ustroju. Potonji je nešto staloženiji nego je to za autoricu uobičajeno, manje je opkoračenja i sinkopa, a češće se poštuje semantička zaokruženost stiha i/ili strofe. Unutarnja ritmika stiha također je uglavnom vješto izvedena, podcrtana nenapadnim no efektnim zvučnim rješenjima.

Ako je “Kvadratura duge”, nasuprot prethodnim, mnogo rasutijim knjigama, bila gotovo konceptualno strukturirana, “Kauč” donosi pedesetak pjesama raspoređenih u jasno razgraničene i zaokružene, tematski ustrojene cikluse. Prvi nudi dvanaest opisa soba – neku vrstu tajne povijesti neživog i onog naizgled živog u njima, s naglaskom na ono što se obično gura pod tepih. Dobivamo tako svojevrsni brevijar stanja i situacija – svađa, ludila, fobija i rasapa – koje se tim paradigmatskim zidovima inače nastoji sakriti. Oni udomljuju rastemeljene pjesnikinje koje pišu beskorisne pjesme / o velikoj ljubavi / u malenim gradovima, na što se lijepo nastavlja sljedeći ciklus – još očitije egzistencijalne pozadine – koji se bavi tržištem rada i, doslovno, preživljavanjem. Dosljednost tematske preokupacije i otklon od dosad dominantnih motivskih jezgri, odnosno njihovo potiskivanje u drugi plan, najbolje ilustriraju uvodni stihovi pjesme “Povratak bogu”: otišla je od boga, / vratila se želucu.

Ukotvljenje u sakralnom

Potonji su, međutim, već krajem iste pjesme obrnuti i negirani te, kao autopoetički komentar i svojevrstan minus-postupak, čine prijelaz na treći ciklus. U njemu se, nauštrb klasne svijesti, na scenu vraća karakteristično ukotvljenje Dorte Jagić u sakralnom, pa pjesmama defiliraju figure visoko kodificirane simbolike – Lazar, anđeo Gabrijel, Juda, Ivan Krstitelj, Agnus Dei – izmještene u nepredvidiv i simbolički mnogo manje stabilan sustav. U njegovom središtu, ipak, stoji neizrečeni spasitelj, koji će reći: glava je njegova u meni kao lampion / i njegova krv u grlu kao vanilija.

Četvrti ciklus nefokusiraniji je, sabran uglavnom od rasutih pjesama, te je, uz ponešto previše proizvoljnosti i redundancije, slabiji od ostatka knjige. Zaključnih šest “bolničkih” pjesama, koje završavaju gotovo benovskim glagolskim nizom tjelesnog propadanja, zatvaraju čvrstu strukturu ponovnim sunovraćenjem u egzistencijalni Angst. Ova odmjerena i lijepa knjiga pogađa: brzo, oštro, opušteno / kao nož u torti.