Odmazda i sećanje

Ivana Šojat-Kuči: “Unterstadt” (Fraktura, 2009); Ludwig Bauer: “Zavičaj, zaborav” (Fraktura, 2010)

U savremenoj književnosti nije tako čest slučaj da se u kratkom razdoblju pojavi više romana čija fabula počiva na istovetnom fenomenu koji je dugo predstavljao društvenu i istoriografsku tabu temu, kao što je poratna odmazda nad jugoslovenskim Nemcima. Nije zgore pomenuti ih i međusobno uporediti posle kritike “Majčine ruke” Igora Marojevića (Laguna, 2011).

Žrtve bez krivice

“Unterstadt” (Donji grad) Ivane Šojat-Kuči roman je vremenske protežnosti i prostorne ukotvljenosti. Njegova fabula prati sudbine četiri generacije jedne nemačke porodice u Osijeku, od Prvog svetskog rata do kraja 90-ih godina 20. veka, dok je dominantni prostor zbivanja (donji) deo grada, tačnije to su kuće pripadnika ove porodice. Porodična intima je insajderski osvetljena, uglavnom evokativno ili iz perspektive najmlađeg izdanka porodice, restauratorke Katarine, koja se povodom majčine smrti vraća iz Zagreba u Osijek. Sve ono što se odvija spolja, van kuće i porodičnog konteksta, predočava se posredno; likovi, članovi porodice, prestaju da budu akteri kad odu iz kuće. Time je Ivana Šojat-Kuči porodični dom načinila rodnim i kulturnim simbolom; kuća je postala svetilište ženskog svetonazora i građanskog načina života. Van svetog zabrana kuće/porodice, izmešteni su remetilački akteri: Rudolf, muž prabake Viktorije, učesnik na frontu u Galiciji, posle Prvog rata pijanac i raspikuća; ali jednako i Adolf i Greta, Viktorijina deca, kad odu od kuće, Adolf kao nacistički dobrovoljac na istočni front, Greta u partizanski pokret.

Prostor kuće biće obesvećen zajedno sa ukidanjem regularnog građanskog pravno-političkog poretka, posle Drugog svetskog rata. Peter, Klarin muž, nestaće u sumraku prvog dana slobode, a ukućani završavaju u radnom logoru u Valpovu u kome strada najmlađe Klarino dete. Zaslužni revolucionari, kolonisti i sirotinja iz komšiluka zaposešće njihove kuće. Po oslobađanju iz logora biće prinuđeni da žive u dečjoj sobici svoje nekadašnje kuće koju je zauzeo komesar Marko, oboleo od PTSP sindroma, padavice i alkoholizma, godinama telesno napastvujući Klaru. Nemački likovi u romanu “Unterstadt” su nevine žrtve istorije koja se obzanjuje u vidu ratova i prevrata, bilo da stradaju tokom ratnog meteža ili kasnije, od letalnih oboljenja poput moždanih udara ili kancera. Život provode u potiskivanju patnje, bez prava na javno sećanje i lament. Nezaslužena patnja i tabuizirana tragedija otuda su okosnica istorijske svesti ovog romana, pri čemu su teme poput holokausta ili nacističkih zločina nad drugim narodima, prokaženim grupama i komunistima potisnute na pripovednu marginu. Takve teme nisu imale pristupa ni u samozatajni prostor porodičnog doma, gde je poneko od ukućana bio ophrvan nelagodom zbog progona Jevreja i egzistencijalnom zebnjom, ali ne i pitanjima odgovornosti.

Identitet bez zavičaja

Roman “Zavičaj, zaborav” Ludwiga Bauera sa romanom Šojat-Kuči deli i epsku širinu (430 strana) i tragički zaplet. Ipak, njegova postavka je znatno drugačija. “Zavičaj, zaborav” je roman odrastanja i školovanja u izmišljenom mestu Gradec, roman detekcije i putovanja (narator boravi na postdiplomskim studijama u Pragu, živi u Istočnoj Nemačkoj do pada Zida). To je, dakle, multižanrovski ali ne i multiperspektivni roman, budući da dominira perspektiva pripovedača. Iako manjeg opsega (vreme radnje se proteže od završetka Drugog svetskog rata do početka 90-ih i raspada SFRJ), to je u većoj meri istorijski roman od “Unterstadta”, jer pored referenci na istorijske događaje, sadrži i esejističke pasaže u kojima narator, po profesiji slavista, razmišlja o korenima slovenske germanofobije, nalazeći ih paradoksalno u zavisti prema nemačkoj kulturi koja se doživljava kao superiorni uzor, ili o odnosu češke i nemačke kulture koje se pod Habsburzima nisu prožimale, iako su učeni Česi govorili i pisali na nemačkom jeziku.

Glavni lik ima dva imena, Lukijan Pavlović, koje dobija od svog poočima, Milana Pavlovića, partizanskog komandanta i kasnije majora Udbe, te Ludwig Bauer (autor svom liku zamešateljski pozajmljuje svoje ime i prezime), ime koje narator uzima nakon što sprovede istragu i sazna identitet svojih bioloških roditelja. Kod Bauera postoje humani pobednici, koji su često i istraumatizirani ratnici i kolonisti iz nevolje. Bauerov narator ne prećutkuje partizanske logore, konfiskaciju i javno omalovažavanje “Švaba”, ali postavlja pitanje vlastite odgovornosti za ono što su pripadnici njegovog kolektiva učinili, uprkos tome što sam nije sudelovao u ratu i što tek pred punoletstvo saznaje kojoj su naciji pripadali njegovi roditelji. Centralno mesto u romanu “Zavičaj, zaborav” zauzima Bauerovo samoosvešćivanje vlastitog identiteta kao nečeg fluidnog i nikad konačnog, podeljenog između hrvatske/jugoslovenske i nemačke kulture, ali i između istočnoevropske „strogo kontrolisane“ socijalističke prakse i opšteevropskih kulturnih stremljenja.

U oba slučaja, reč je o ambicioznim i više puta nagrađivanim romanima. Kod Ivane Šojat-Kuči pripovest je modernije koncipirana ali je ostala zarobljena traumom. Cilj njenog dela nije bio da preinači uvrežena istorijska shvatanja već da omogući puni uvid u dubinu egzistencijalnog užasa koji su nezasluženo doživeli nemački civili. Kod Ludwiga Bauera, unutar prstenaste kompozicije radnja, uz neznatna odstupanja, teče linearno, ali nudi širi i slojevitiji zahvat u poratnu epohu više zemalja iza Gvozdene zavese.