Ogledalo burne dekade

J. Hoberman: “The Dream Life: Movies, Media and the Mythology of the Sixties” (The New Press, New York, 2003)

Negdje u kolovozu 1966., neposredno nakon što je masovni ubojica Charles Whitman pucajući sa sveučilišnog tornja u Austinu ubio dvanaestoro ljudi i kada se pjesma “They’re Coming to Take Me Away, Ha-Haaa” hospitaliziranog bolesnika po imenu Napoleon XIV popela na treće mjesto top-liste, David Newman i Robert Benton zavapili su u kolumni u “Esquireu” za “moratorijem nad duhom vremena”: “Je li uistinu prošlo samo šest godina ili smo svi poludjeli? Čini se kao da šezdesete traju beskonačno… Posljednjih šest godina toliko toga se dogodilo da bi možda bilo dobro vrijeme za stanku. Nama je dosta svega! Dosta!” Zanimljivo, upravo će David Newman i Robert Benton, kao scenaristi “Bonnie i Clydea”, šezdesetima dati još jedan snažan zamah Zeitgeista: pričom o glamuroznim kriminalcima s aureolom odmetnika i revolucionara, koji nisu podigli ruku protiv zakona s nekim idealističkim ciljem, ali su ipak podigli ruku – uprizorujući svojim napadom na državnu vlast socijalni banditizam za politički bespomoćnu publiku (Eric Hobsbawm) – šezdesete su dobile ikone “pravednih odmetnika”.

Povijesno-kulturološka mreža

Uskoro, Amerika se podijelila na one koji vole “Bonnie i Clydea” i one koji u njemu vide kvaran i nasilan film; one koji su protiv establišmenta i na tzv. tihu većinu (kako je, usput rečeno, Homer nazivao umrle), odnosno one koji u kinima navijaju za “Pravedne odmetnike” i one koji spas od njih vide u “Zakonskim osvetnicima”, poput Eastwoodova Coogana ili Prljavog Harryja.

“The Dream Life: Movies, Media and the Mythology of the Sixties” nije “prava” povijest šezdesetih. No, pišući o filmovima koji su interpretirali povijest i stvarali povijest jedne burne dekade, J. Hoberman isprepliće složenu interreferencijalnu povijesno-kulturološku mrežu, koja zasebno nadilazi i filmsku povijest i političku povijest.

Za Hobermana, filmovi su politički i sociološki događaji. Sve se ogledalo u filmovima i svi su gledali filmove. JFK je gledao Jamesa Bonda, Lyndon Johnson “Alamo”, Nixon “Pattona”, Crne pantere “Bitku za Alžir”, ljevičarski studenti iz SDS-a “Bonnie i Clydea”, a antiratni aktivist Abbie Hoffman “Wild in the Streets”. Čak je i hladnoratovski protivnik gledao što to Amerika gleda, pa je zabilježeno (po svjedočanstvu kinooperatera Goskina) da su Leonid Brežnjev i sovjetski politbiro najviše gledali – “Prljavog Harryja”.

Desetljeće koje se začelo 1960. pobjedom Kennedyja na predsjedničkim izborima i dvama filmovima o borcima za slobodu – ljevičarskim “Spartakom” i desničarskim “Alamom” – završit će po Hobermanu tek 1980. pobjedom Ronalda Reagana na predsjedničkim izborima.

Antiutopijski kraj

Na samom početku mandata novoga predsjednika, američki lovci srušiti će dva libijska vojna zrakoplova; tijekom toga kratkog okršaja, Reagan je spavao i, možda, slatko sanjao. Kada je ujutro brifiran o događaju, potegnuo je, prema svjedočenju “Chicago Tribunea”, šake s ispruženim kažiprstom, oponašajući revolveraša iz vesterna. Holivudski borac za slobodu (onaj iz “Alama”, dakako) ponovno se vratio. Za razliku od Kennedyja, Reagan je preživio atentat (filmskog obožavatelja “Taksista”, koji je ubojstvom holivudskog predsjednika želio impresionirati tada maloljetnu zvijezdu Jodie Foster) i označio kraj duge i burne dekade.

Šezdesete su konačno izbrisane.

Pojavila se nova kolektivna memorija i nova reprezentacija, kao i novi reprezentator nacionalne prošlosti. Reagan, reinterpretator povijesti, “bio je Kennedy bez suza, John Wayne bez Vijetnama, ljubazni Prljavi Harry i najveći preživjeli brodolomac šezdesetih”. A nigdje više nije bilo ni Davida Newmana i Roberta Bentona (u to vrijeme pisali su scenarije za “Supermane”, što god to značilo) da zavape nad ovim antiutopijskim krajem šezdesetih i možda nekim novim filmskim scenarijem prekinu taj novi-stari nacionalni narativ.

Što se događalo dalje u uzbudljivoj povijesti Hollywooda i Bijele kuće, J. Hoberman će otkriti u trećem i finalnom nastavku ovoga izvanrednog amalgama američke poslijeratne povijesti i medijske kulture, koji i kod nas već polako postaje matrica za pisanje filmske (i glazbene) povijesti.