Piju li Grci ouzo pod čempresom?

Prodajte otoke – kočio se 2010. godine naslov u njemačkom “Bildu” kojim su se cinički pozivali Grci da se potpunom rasprodajom zemlje riješe dužničke krize. Berlinskom novinaru Stephanu Kaufmannu, autoru studije “Dvadeset najčešćih grešaka vezanih uz dužničku krizu”, koju je napisao za Fondaciju Rosa Luxemburg, baš je takva besramnost bila poticaj da ispita uvriježene, ali netočne stavove vezane uz grčku krizu.

Visoko zaduženje neke nacionalne privrede samo po sebi nije jedini, a često ni glavni uzrok ekonomske krize neke zemlje. Prema opće poznatim podacima, grčki dug u 2011. godini iznosio je 150 posto BDP-a, dok je u periodu od početka krize taj dug narastao od 115 posto 2007. do 143 posto u 2010. godini.

Grci su prezaduženi

Komparacije radi, Njemačka je prema istom kriteriju u 2010. godini bila zadužena 85 posto od ukupnog bruto društvenog proizvoda, dok je jedan Japan u istom trenutku bio zadužen nevjerojatnih 200 posto BDP-a. Poznat je i vrlo visok dug Italije od 120 posto. Međutim, pukla je samo Grčka. Zašto? Pa zato jer su financijska tržišta odmah po prvim naznakama krize u Grčkoj krenula u špekulacije, kalkulirajući s mogućim grčkim bankrotom. Jedna od posljedica bilo je dodjeljivanje vrlo niskog kreditnog rejtinga Grčkoj, koji za sobom povlači visoke kamate za daljnja zaduživanja.

Vratimo li se našoj najdražoj metodi, metodi komparacije, vidjet ćemo da su podjednako zadužene zemlje, poput Japana i Italije, dobile bolji kreditni rejting i njima se u tom periodu naplaćivala kamata od tri posto (Italiji), odnosno nevjerojatno niskih 0,2 posto (Japanu). Istodobno, Grčka bi za nova zaduživanja morala platiti cijenu od 25 posto, što Atena nikako nije mogla.

E sad, kako zapravo izgledaju špekulantski poslovi svjetskih financijera? Autor daje sljedeći primjer. Grčka se, recimo, zaduži milijun eura s fiksnom kamatom od pet posto godišnje. Zaigrani kasino kapitalisti protrguju malo grčkim dugom na međunarodnim burzama i – puknu. Ništa strašno, osim što sada vrijednost kredita pada za pola. Kvaka je u tome što je kamata ostala nepromjenjiva i automatski se diže na deset posto. Želi li Atena novi kredit, morat će ga platiti po novoj kamatnoj stopi i tako dalje.

Grci su lijenčine

Sljedeći popularni mit je da su Grci lijenčine. Ne treba ni spominjati da je riječ o eklatantnom rasizmu, ali hajde da vidimo tko tako misli. Eto, recimo Vaclav Klaus, češki predsjednik koji je prije pet mjeseci grčku krizu sveo na možda najpopularniju sentencu koja kaže da su Grci lijenčine “koji pod čempresom piju ouzo”. Međutim, Eurostatovi podaci demantiraju Klausa i kažu da su Grci prije izbijanja krize tjedno radili 44,3 sata. Prosjek u zemljama EU-a je 41,7 sati, dok su “vrijedni Nijemci” radili 41 sat tjedno. Također, podaci kažu i to da su Grci godišnje imali 2.119 radnih sati, a Nijemci 1.390.

Ostavimo sad po strani to što ne vidimo baš neku vezu između ranog ustajanja i dugog radnog dana s krizom, kao što ne vidimo ništa loše u dokolici. Iz nje se, među ostalim, rađaju ideje. Međutim, itekako se vidi veza između krize i nezaposlenosti. Naime, upravo je dužnička kriza prouzročila ogromnu nezaposlenost, koja je u aprilu 2011. u Grčkoj dosegla 16,5 posto.

S onom o lijenčinama povezana je predrasuda da su Grci stalno na praznicima. Pogađate, podaci govore točno kontra toga. Naime, Grci imaju 23 dana praznika godišnje, dok Nijemci praznuju 30 dana.

U Hrvatskoj se nerijetko može naići na podatak da penzioneri s juga Balkana primaju, pazi sad, mirovinu u visini od 120 posto plaće. Prema podacima OECD-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj), Grci u penziju idu s prosječnih 61,9 godina, baš kao i Nijemci. Visina mirovinskog primanja u godini prije izbijanja krize u Grčkoj je iznosila 55 posto od prosjeka u eurozoni.

Grci su preplaćeni

Što se tiče grčke radne populacije, ona prema podacima njemačkog Instituta za rad, zarađuje 73 posto od prosjeka u eurozoni, što će reći oko 750 eura. Eurostatovi podaci to potvrđuju i dodaju da je u godini prije izbijanja krize čak 20 posto Grka bilo pod prijetnjom potpunog osiromašenja. Ovo je vezano uz još jedan od sedam smrtnih grijeha pripisivanih Grcima, naime da su halapljivi i proždrljivi.

Sljedeća akuzacija kaže: Grci su živjeli iznad svojih mogućnosti! Između 2000. i 2007. godine budžetski deficit u Grčkoj se kretao između četiri i sedam posto, pa bi se moglo zaključiti da je to bio jedan od generatora krize. Da, kad ne bi bilo primjera Irske. To je zemlja koja je u istom razdoblju bila u budžetskom suficitu, pa je svejedno pala kao žrtva međunarodnog financijskog inženjeringa. Spas za Irsku bio je nađen u interventnim sredstvima od 87 milijardi eura dobivenih od MMF-a i EU-a.

Grčkoj se nadalje prigovara da joj je javna potrošnja velika, oko 44 posto od BDP-a. U isto vrijeme, Njemačka troši za javni sektor otprilike isto, a u jednoj Švedskoj čak 55 posto BDP-a odlazi na javne rashode, pa svejedno ni jedna od njih nije bankrotirala.

Ono što je u Grčkoj u dekadi prije krize raslo jesu plaće i to za oko 40 posto. U Njemačkoj je za isti period rad poskupio za pet posto. Međutim, njemačko privredno čudo postignuto je uz vrlo visoku cijenu koju su, s jedne strane, platili potplaćeni njemački radnici, a s druge zemlje-uvoznice na periferiji eurozone, poput Portugala, Grčke, Španjolske i Italije. Dakle, periferne zemlje i zemlje centra eurozone samo su lice i naličje jedne te iste politike.

Grci su korumpirani

Navodni problem je i visoki stupanj korupcije u Grčkoj. Međutim, Stephan Kaufmann nema iluzija o karakteru i dosezima korupcije – ona je internacionalna. Upravo je autorova Njemačka na grčkoj sivoj ekonomiji jako dobro zaradila. Aktualna njemačka premijerka Angela Merkel i bivši grčki premijer Kostas Karamanlis iz Nove demokracije bili su bliski suradnici na kreiranju nepravedne ekonomske politike unutar EU-a, koja uglavnom favorizira zemlje centra eurozone. Zauzvrat je Karamanlis dobio zaštitnicu za svoju ekonomsku politiku. Negdje na rubu politike i sive ekonomije odvijali su se i više nego dobri poslovni aranžmani u Grčkoj za njemačke tvrtke poput Siemensa ili Deutsche Bahna.

Grčkoj se, nadalje, prigovara da ne štedi. Samo jedan podatak. U doba najvećeg stezanja remena, dakle u 2010., za vrijeme premijerovanja Georgea Papandreua, Grčka je, prema podacima agencije Fitch, napravila pravo malo štedno čudo. Uspjela je u samo jednoj godini strukturni deficit reducirati sa 10,5 na 7,5 posto, što nije uspjelo ni jednoj industrijskoj zemlji u posljednjih 25 godina. No i to je imalo svojih posljedica, poput smanjenja osobne potrošnje, velikog broja bankrotiranih poduzeća i dramatične opće pauperizacije stanovništva.

Na kraju, jedan od stalnih prigovora Grčkoj jest taj da je u periodu prije ulaska u eurozonu (1997-1999) imala budžetski deficit iznad propisana tri postotka. Tzv. grčko varanje ipak nije bilo kažnjeno, premda se za te podatke znalo, budući da su bili javni. Razlozi za gledanje kroz prste bili su usko interesni, u korist zemalja centra eurozone, dakako.