.pokrajine.
Početkom 1942. godine u voćinskom kraju stradalo 350 civila
Sjećanje na pokolj nevinih u Slavoniji
Dužnost nam je da se podsjetimo što se dešavalo tog nesretnog 14. januara 1942. kako se zlo više nikada ne bi ponovilo, rekao je na komemoraciji Igor Pavković, predsjednik VSNM-a Virovitičko-podravske županije
U Kometniku je u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine Općine Voćin obilježena 70. obljetnica stradanja 350 mještana sela Jorgića, Zubića, Dobrića, Kometnika i Sekulinaca, koje su ustaše zlostavljali i pobili 14. siječnja 1942. godine. Riječ je o pokolju nedužnih civila srpske nacionalnosti počinjenom kao odmazda za partizanske akcije na Papuku.
Naime, dva dana ranije u izravnoj borbi između partizanske čete i ustaške postrojbe poginula su petorica ustaša, a dvojica su ranjena, od kojih je jedan naknadno umro. Partizani su se povukli prema Papuku, a ustaše su se vratili u Voćin i sačekale pojačanje iz Osijeka, Belišća i Virovitice. Tristotinjak ustaša i domobrana 13. siječnja počelo je pljačkati i paliti kuće. Oni koji su pokušali pobjeći ili su pružali otpor na licu mjesta su ubijeni, a svi ostali su uhapšeni i odvedeni u Voćin.
– Utjerali su nas u mali podrum, a kako nije bilo mjesta za sve, one prve natjerali su da legnu. Mene je iz grupe izdvojio žandarski narednik Luka Mustafić, jer je primijetio da sam dječak od 15 godina. Uzeo me za ruku, izvukao iz podruma, odveo u prostorije općine i pustio kad je sve bilo gotovo, poslije strijeljanja. Uspio je spasiti još devetero osoba koje su dobile zadatak pokopati ubijene. Zbog toga što je pomagao Srbima i antifašistima imao je problema, počeli su mu prijetiti, pa je pobjegao u Slavonski Brod – prisjetio se tih događaja Savo Bojčić, danas jedini živi svjedok tog vremena.
Povjesničari su prema izjavama svjedoka zapisali i podatak da su ustaše sljedećeg dana mobilizirali 34 saonice za prijevoz mrtvih seljaka u zajedničku grobnicu, koja je iskopana istočno od Voćina, uz korito rijeke Voćinke. Pobijeni su gotovo svi muškarci tih sela. Bio je to do tada najveći pokolj nevinog stanovništva u Slavoniji.
– Dužnost nam je da svake godine zapalimo svijeće i položimo vijence, da se poklonimo i pomolimo za spas njihovih duša i podsjetimo što se dešavalo tog nesretnog 14. januara kako se zlo više nikada ne bi ponovilo – rekao je na komemoraciji ispred spomen-kosturnice Igor Pavković, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije.
Uz spomen-kosturnicu, koja je u Domovinskom ratu uništena, a prije dvije godine obnovljena, govorio je i Staniša Žarković, dožupan Virovitičko-podravske županije.
– Žalosno je što u Virovitičko-podravskoj županiji još imamo nazive ulica po zločincima iz Drugog svjetskog rata, autorima rasnih zakona i po datumima kada je osnovana NDH-a. Žalosno je što ponekad sudbena vlast ima čudne odluke kada je u pitanju NDH – rekao je Žarković.
Parastos u voćinskoj crkvi Nedjelje svetih otaca služio je protojerej Srpske pravoslavne crkve parohije Slatina, Dragan Gaćeša.
Goran Gazdek
Komemoracija u Gornjoj Trebinji kraj Karlovca
Smrt na Božić 1942.
Stradali su pokopani u četiri masovne grobnice u šumama pokupske doline, a pošto su neke šume odnedavno ograđene, komemoracija je održana kod potpuno devastirane škole u Gornjoj Trebinji
U povodu 70. godišnjice sjećanja na žrtve ustaškog terora u Skakavcu i Trebinji nadomak Karlovca, kada je 6. i 7. januara 1942. godine ubijeno 220 Srba i Roma, proteklog je ponedjeljka održana komemorativna svečanost kojoj su prisustvovali karlovački dožupan Milenko Rebić, zamjenica načelnika Općine Lasinja Danica Mičić, načelnik Općine Krnjak Rade Kosanović, antifašisti iz Karlovca i Zagreba, počasni predsjednik županijskih antifašista Martin Jendrašic i dr Đuro Zatezalo, koji je u nekoliko svojih radova pisao o ovim zločinima. Skup su zajednički organizirali antifašisti Grada Karlovca i Karlovačke županije te županijski VSNM.
Na spomen-ploču kod škole u Gornjoj Trebinji položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Na spomen-ploči su ispisana imena stradalih ljudi iz Trebinje i imena civilnih žrtava iz Drugog svjetskog rata. Sedamnaestero ljudi ubijeno je kasnije, u maju 1942. godine, tako da je ukupno bilo 237 žrtava. Stradali su pokopani u četiri masovne grobnice u hrastovim šumama pokupske doline, do kojih je teško doći, a neke od tih šuma odnedavno su i ograđene, tako da je komemoracija održana kod potpuno devastirane škole u Gornjoj Trebinji.
O ovom događaju govorio je Dušan Krivokuća iz Skakavca, inače član predsjedništva antifašista Grada Karlovca, koji sa svojim bratićem Brankom Krivokućom brine o čuvanju istine o ratnim zbivanjima. Rekao je da žrtve potječu iz 11 sela sa područja bivše Općine Skakavac. Od 220 žrtava čak 68 njih bila su djeca, zatim 147 Srba, 72 Roma i jedan Rus, pravoslavni sveštenik u Trebinji.
– Poubijani su na najsvirepiji način, bez ikakvog povoda i razloga. Umjesto da se vesele Božiću, danu Hristovog rođenja, zločinci su ih ubili. Tri grobnice su neadekvatno obilježene, a jedna nije nikako obilježena i teško ju je pronaći. I postojeća obilježja na te tri grobnice su oskrnavljena kako se ne bi vidjelo tko su bili zločinci – kazao je Dušan Krivokuća.
Govorio je i o cijelom nizu srušenih antifašističkih spomenika i najavio izgradnju zajedničke spomen-kosturnice kod crkve u Gornjoj Trebinji kako bi se komemoracije ubuduće održavale na jednom mjestu. Martin Jendrašic je rekao da se došao pokloniti nevinim žrtvama kao antifašist i čistokrvni partizan te da se partizanom osjeća i danas.
Pokidana su dva plakata u Skakavcu koja su obavještavala o ovoj komemoraciji, a na Društveni dom i trgovinu u Popović Brdu organizatorima nije bilo dozvoljeno da ih stave.
M. Cimeša
Administrativno središte Baranje ostalo bez Centra za socijalnu pomoć
Beli Manastir gubi atribute grada
Nakon ukidanja opštinskog državnog odvjetništva i kaznene referade na Opštinskom sudu, koji su preseljeni u Osijek, Beli Manastir ostao je i bez Centra za socijalnu pomoć
Reforma sustava socijalne pomoći uz sve dobre strane nosi i najmanje jednu lošu, a to je da će neki gradski Centri za socijalnu pomoć izgubiti pravnu osobnost. Jedan od tih gradova od 28. decembra 2011. je i Beli Manastir. Tako je jedini baranjski grad nakon ukidanja opštinskog državnog odvjetništva i kaznene referade na Opštinskom sudu, koji su iz Belog Manastira preseljeni u Osijek, ostao i bez Centra za socijalnu pomoć.
Ustanova koja već nekoliko decenija ima sedište u Belom Manastiru i koja se svrstavala među jače na području Hrvatske, o čemu najbolje svedoče brojke, danas je samo podružnica osječkog Zavoda za socijalnu pomoć. Belomanastirski Centar za socijalnu pomoć pružao je više od 6.000 materijalnih oblika pomoći. Na području koje je pokrivao Centar udomljeno je približno 150 dece i mlađih punoletnika, od kojih su 84 Baranjci. Više dece udomljeno je samo u varaždinskoj regiji.
Belomanastirski Centar za socijalnu pomoć takođe je jedan od inicijatora otvaranja dislocirane jedinice osječkog doma “Klasje” u Belom Manastiru, s ciljem socijalizacije i radno-tehničkog odgoja. Uz financiranje zaklade “Slagalica”, korisnici su zajedno sa odgojiteljima radili u plasteniku koji je bio smešten u dvorištu te za svoje potrebe sadili povrće i razvijali radne navike. U ovaj je projekat bilo uključeno 16 Belomanastiraca mlađe populacije bez odgovarajuće roditeljske brige.
Vlado Grujić, bivši direktor bivšeg Centra za socijalnu pomoć i novi v.d. predstojnika belomanastirske podružnice, vrlo je skeptičan prema novom ustroju.
– Mišljenja sam da takav ustroj neće biti efikasan, no treba sačekati i vidjeti konačnu odluku koju treba donijeti nova ministrica. Postoje najave o promjeni tek promijenjenog ustroja. Kada je riječ o ostvarivanju prava iz sustava socijalne pomoći, a u slučaju da ne dođe do nikakvih izmjena, ustroj koji je nedavno stupio na snagu ne bi trebao negativno utjecati na naše korisnike – kaže Grujić.
Sudbina zaposlenih nepoznata
Imajući u vidu da će zbog novog ustroja deo poslova sada već bivšeg belomanastirskog Centra za socijalnu pomoć preuzeti Zavod u Osijeku, postavlja se pitanje šta će biti sa zaposlenicima. Do zaključenja ovog broja nismo uspeli dobiti informacije o eventualnom zatvaranju pojedinih radnih mesta.
Zoran Popović
Milorad Pupovac na tribini u Vukovaru
Put u EU počeo još 1997.
Mišljenje srpske zajednice i stvarno stanje našeg položaja bili su vrlo često mjerila u Evropi da li da se napravi korak dalje ili ne, ustvrdio je Pupovac
Početak doprinosa Srba u Hrvatskoj putu u Evropsku uniju datira od 1997. godine i procesa mirne reintegracije. Tada smo upravo odavde sa istoka Hrvatske krenuli u posao mijenjanja Hrvatske, mijenjanja odnosa Srba i Hrvata, integracije, povratka u hrvatsko društvo i time integracije Hrvatske u Evropsku uniju, rekao je na tribini u Vukovaru potpredsjednik SDSS-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac. On je na poziv Vijeća srpske nacionalne manjine Vukovara govorio na temu “EU i Hrvatska – doprinos srpske zajednice ulasku u EU”.
– Rješavanjem svojih problema na izvjestan način radili smo i na otvaranju vrata Hrvatske za ulazak u Evropsku uniju. Još 1998. Vojislav Stanimirović i ja putovali smo u Luksemburg i Brisel kako bismo započeli prve razgovore sa ciljem da se iz evropskog okvira počne razvijati politika Hrvatske koja će imati obzira i prema Srbima u Hrvatskoj. Dug je to put izgradnje srpske zajednice i priprema Hrvatske da može postati članica EU-a. Dakle, radili smo sve vrijeme dva paralelna posla – rekao je Pupovac, dodajući:
– Mišljenje srpske zajednice i stvarno stanje našeg položaja bili su vrlo često mjerila u Evropi da li da se napravi korak dalje ili ne.
Dodao je da su neka pitanja, koja nisu prije četiri godine unesena u programe Vlade, sada unijeta u program, ukazavši na neisplaćene ratne penzije i promjenu obrazovnih programa za cijelu Hrvatsku.
– Nisu sva pitanja riješena, ali neka ćemo riješiti za vrijeme monitoringa dok Hrvatska postane punopravna članica. Ono što nam ne može niko pomoći i ono gdje smo sami odgovorni jeste da se organiziramo, da stvaramo ljude koji će moći raditi za dobro naše zajednice i za dobro Hrvatske. Mi sada moramo pripremati ljude koji će u novim okolnostima, sa znanjem jezika i novim vještinama, donijeti novac iz EU-a. Najveći dio novca u fondovima EU-a je za poljoprivredu. Proizvodnja hrane jedna je od presudnih stvari i u EU-u. Vi ovdje imate bogomdane uvjete da to napravite. Ali se moramo organizirati u zadruge i saveze kako bismo konkurirali velim igračima – rekao je Pupovac.
Evropska unija ne može samo biti tržište i ona se mora transformirati unutar sebe i biti društvo u kojem će rad biti zaštićen, a ravnopravnost između država i naroda biti zajamčenija nego što je bila. Hrvatska ima prednost kao i Slovenija, kao što će je imati i Srbija, a to je iskustvo života u višenacionalnoj federaciji. Ne smijemo zaboraviti da je EU završila jednu fazu – fazu saveza država utemeljenu na logici interesa kapitala i tržišta, a to neće biti dovoljno i stvari će se morati mijenjati.
B. Rkman
14. godišnjica završetka mirne reintegracije Istočne Slavonije
Povratak još nije završen
Predsednik ZVO-a Dragan Crnogorac istakao je da je proces povratka, koji je otpočeo završetkom mirne reintegracije, za Hrvate gotovo završen, ali za Srbe još uvek nije
U Vukovaru je obeležena 14. godišnjica završetka misije UNTAES-a i dvogodišnjeg procesa mirne reintegracije kojom su Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem posle rata vraćeni u ustavnopravni poredak Hrvatske. Pored domaćina, vukovarskog gradonačelnika Željka Saba i predsednika Ive Josipovića koji je bio pokrovitelj, na svečanosti u Hrvatskom domu, održanoj uz direktan prenos na HRT-u, govorili su učesnici mirne reintegracije Ivica Vrkić i Vesna Škare Ožbolt. U ime srpske zajednice skupu se obratio Dragan Crnogorac, predsednik Zajedničkog veća opština, institucije proizašle iz mirovnog sporazuma potpisanog u Erdutu 1995. godine, kojim je proces reintegracije i započeo.
– Za srpsku zajednicu mirna reintegracija je bez sumnje bila jedino i najbolje rešenje, kako bi se sprečile mnoge žrtve i uspostavio trajni mir. U taj smo posao uložili puno truda – rekao je Crnogorac.
Istakao je da je proces povratka, koji je otpočeo završetkom mirne reintegracije, za Hrvate gotovo završen, ali za Srbe još uvek nije.
– Pre nekoliko dana regionalni ured je saopštio da je proces povratka prognanika i izbeglica praktično završen, što bi nam bilo izuzetno drago. Nažalost, nije tako. Proces povratka i ostvarivanje prava još nisu završili. Zato pozivam sve ovde prisutne, kao i državne izvršne organe, da zajednički ustrajemo u rešavanju ovih pitanja – naglasio je predsednik ZVO-a.
Predložio je održavanje donatorske konferencije “radi završetka obnove i razvoja privrede u Vukovaru kojom smo se nekada ponosili, kako bismo zaposlili i zadržali Vukovarce u gradu”.
Skupu je prisustvovao i predsednik SDSS-a Vojislav Stanimirović koji je zajedno s Vrkićem i Vesnom Škare Ožbolt dao veliki doprinos uspešnom završetku procesa mirne reintegracije kao član tadašnjeg Nacionalnog odbora za uspostavu poverenja.
– Mirna reintegracija potvrdila je onu veliku mudrost da je bolje i sto dana, sto godina pregovarati, nego jedan dan ratovati – rekao je predsednik Ivo Josipović.
– Mirna reintegracija sačuvala je mnoge živote i mislim da svi skupa dugujemo veliku zahvalnost onima u političkom vrhu Hrvatske koji su prihvatili takav pristup, dugujemo zahvalnost političkim predstavnicima Srba koji su isto tako prihvatili pruženu ruku, dugujemo zahvalnost međunarodnoj zajednici koja je podržala taj veliki i značajni međunarodni projekat pomirenja i zaista se s pravom govori da je mirna reintegracija bila najuspešniji mirovni projekat UN-a – kazao je predsednik.
Josipović je datum završetka procesa mirne reintegracije nazvao praznikom poverenja, mira i pravednosti, naglasivši da bez toga proces pomirenja ne bi bio moguć.
Vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, na čiju je inicijativu prošle godine započeto obeležavanje 15. januara, istakao je da je Vukovar danas grad mira i tolerancije. Poručio je da se pomirenje ne može nametnuti izvana i da Vukovarci svoj mir žive svaki dan.
– S obzirom na to da su ispunili očekivanja međunarodne zajednice i Vlade, Vukovarci očekuju, toplo se nadaju, žele i traže pomoć u jačanju privrede, kako bi Vukovar ponovo postao ono što je nekada bio – grad koji je prednjačio u privredi – rekao je Sabo.
Dragana Bošnjak
Još jedno “Srpsko veče” u zagrebačkom “Globusu”
Veseli petak trinaesti
Preko 600 gostiju bilo je razgaljeno nastupom orkestra narodne muzike “Struja” iz Beograda i trubačkog orkestra “27. septembar” iz Kraljeva
Iako je Stara godina po julijanskom kalendaru padala u petak, 13. januara, već tradicionalno “Srpsko veče” koje su u restoranu “Globus” organizirali Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, a čime je uz doček Nove godine obilježen i Sveti Dositej Zagrebački kao dan i krsna slava tog Vijeća, prošlo je bez ikakvog baksuzluka.
Preko 600 gostiju, među kojima su bili i vodeći predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj i brojne ličnosti iz javnog života, bilo je razgaljeno nastupom orkestra narodne muzike “Struja” iz Beograda i trubačkog orkestra “27. septembar” iz Kraljeva, koji su u dvoranu ušli u ponoć i jednosatnom svirkom kola i pjesama iz bogatog srpskog muzičkog nasljeđa “nabrijali” ionako uzavrelu atmosferu. U pauzama svirke i pjesme beogradskog ansambla uspješno su se predstavili folkloraši “Prosvjete” iz Darde i Zagreba, koji su ovom prilikom predstavili nove koreografske točke.
Kada su se okupili gosti iz Zagreba, drugih krajeva zemlje i država u okruženju, prisutnima se obratio predsjednik gradskog VSNM-a Saša Milošević, nakon čega je jerej Aleksandar Obradović, uz sasluženje jereja Željka Lubarde i đakona Branimira Jokića, osveštao slavski kolač.
Manifestaciji su prisustvovali predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, srpski diplomati iz ambasade u Zagrebu, zamjenik predsjednika Skupštine Kosova Petar Miletić, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer, doskorašnji vicepremijer Slobodan Uzelac, pomoćnik ministra znanosti i obrazovanja Mirko Marković, čelni ljudi “Privrednika” Nikola Lunić i “Prosvjete” Čedomir Višnjić, brojni članovi manjinskih vijeća, SDSS-a i srpskih organizacija, ali i svi željni kvalitetnog provoda i druženja.
Slavili i u Krnjaku
U organizaciji krnjačkog VSNM-a održan je svečani doček srpske Nove godine. Sa petka na subotu u Osnovnoj školi u Donjem Budačkom okupilo se stotinjak ljudi, omladine i djece. Uz domaću narodnu muziku i bogatu trpezu proslava je potrajala do ranih jutarnjih sati. Na istom mjestu održana je i proslava pravoslavnog Badnjaka, a prema riječima Slobodana Malića, potpredsjednika VSNM-a Krnjaka, sa ovakvom praksom nastavit će se i ubuduće. M. C.
Nenad Jovanović
Ukradena bista pokojnika iz Plaškog
Na pravoslavnom groblju Jezero u Plaškom nepoznati počinitelji ukrali su brončanu bistu pokojnog Dražena Jovetića, koju su podigli njegovi roditelji iz velike ljubavi prema svome sinu koji je umro u 24. godini od teške bolesti, javlja portal Ogulin-info i dodaje da “vandalizmu nema kraja, a ovo oskvrnuće svetog mjesta slika je današnjeg stanja društva”. Ogorčeni mještani Plaškog nadaju se da će počinitelji biti uhvaćeni, a bista pokojnika vraćena na groblje. Policija je obavila očevid i traga za počiniteljima. R. I.
Brojan, ali sjetan Badnjak u Tenji
Zarobljenici sećanja
Uvek se na Badnje veče u hramu Sv. oca Nikolaja u Tenji okupi stotinak ili malo više ljudi. Ove godine, po pasjem vremenu, okupilo se nas oko hiljadu
Kada su se 1991. Srbi i Hrvati u mojoj rodnoj Tenji podelili u dve ratničke grupe, a ja ostao na srpskoj strani, iznenadio sam se da su mnogi ljudi, za koje sam mislio da su po nacionalnosti Hrvati, ustvari Srbi. Bio sam i svedok mnogih drama u mešovitim porodicama koje su pokušale ostati “negde između”. To je obično izgledalo utopijski tragično, a takvih porodica bilo je mnogo. Takvi su se gotovo u pravilu, još početkom rata ili po dolasku UNPROFOR-a, iselili u treće zemlje (uglavnom prekookeanske). Za njima se nekoliko godina kasnije kretao drugi talas iseljavanja, koji je pokrenula “mirna reintegracija”. Njihovo glavno odredište bila je Srbija, ali je dobar deo stigao i do Norveške, Engleske, Kanade, Australije…
Aj em Mili…
Predratno društvo u mojem selu, a tako i u čitavoj Istočnoj Slavoniji, moglo se definisati kao visoko integrisano društvo. Ljudi su bili povezani mnogobrojnim vezama. To što ti je prijatelj druge nacionalnosti činilo te bogatijim, ispunjenijim. Slavili smo zajedno Prvi maj, 29. novembar, Božiće, Nove godine, rođendane, imendane, slave, diplome. Gotovo bih sa strahom rekao – radovali smo se posebnosti onog drugog.
Pišem sve ovo zbog Badnjeg dana u Tenji ove godine. Uvek se na taj dan, tačnije na Badnje veče, u hramu Sv. oca Nikolaja okupi stotinak ili malo više ljudi. Ove godine, po pasjem vremenu, okupilo se nas oko hiljadu. Nije se moglo ući ni u cintor (crkveno dvorište), a kamoli u sam hram. U prvi mah, zaprepašten, promatrao sam nepoznata lica na kojima se ipak nazirao odsjaj nečeg poznatog. Neki od tih, uglavnom mladih ljudi koji su sa sobom vodili decu, priđoše mi i čestitaše praznik.
– Srećan Badnjak, čika Mile!
– Hvala, i tebi takođe, a čiji ti ono beše?
– Ja sam Saša Jovanov. Ovo mi je ćerka…
– Velika devojka, a kako ti je ime, devojko?
– Aj em Mili…
– Malo teže joj ide srpski – umeša se Saša, sin moga druga Jovana i nastavlja kao da se opravdava – znaš, mala je rođena tamo, u Kanadi, 15. januara 1992, tek što smo bili stigli. Dali smo joj ime Milosava po mojoj pokojnoj majci, ali, znaš, tamo ti okolina diktira ime, obdanište i škola ti diktiraju jezik… A ovde, vidim, sve se promenilo, nema više nikog…
Pričao je Saša Jovanov još nešto, ali su moje misli otišle na sasvim drugu stranu. Polako sam shvaćao da su oni koji su odrasli u Tenji, u njenim dvorištima, atarima, pašnjacima i parkovima, ovog Badnjaka osetili potrebu da se vrate u svoj zavičaj, da dovedu decu, da im pokažu gde su se rodili, gde su odrastali… Ali zavičaj očito nisu našli. Nisu, jer zavičaj, u onom obliku koji oni pamte, više i ne postoji.
U njemu žive drukčiji ljudi. Drukčiji su osmesi, pogledi, smisao za humor, partneri za “Belu”, način komunikacije… Sve je drukčije, osim ulica i kuća. Kuća u kojima su ostali poneki stari otac i majka ili baka i deka koji čuvaj ognjište i čekaju da se vrate njihovi mladi. I dođoše. Dođoše njihovi mladi s one strane Dunava, iz Engleske i Norveške, pa čak i daleke Kanade i Australije.
Srce zavičaja
Došli su na nekoliko dana da ih obiđu, da obilazeći ulice i kuće svoga detinjstva udahnu dašak zavičaja… Ali kuće i ulice su samo okvir zavičaja, srce zavičaja su ljudi. A ljudi nema. Otišli su. Neki pred priznanjem mnoštva novih država na prostoru njihove jedne i jedine Juge, neki pred “mirnom reintegracijom”, koja jeste reintegrisala prostor, ali ne i ljude… Ljudi su dezintegrisani. Zato su, naročito oni mlađi, otišli u svet da traže nova mesta integracije, dok država, jedna od šest-sedam nastalih na mestu njihove jedne i jedine, slavi 20 godina državnosti, samostalnosti, neovisnosti, šta li već…
Potpuno je neobjašnjivo zašto neke godine, za neki praznik, svoja zavičajna mesta obiđe desetak puta više ljudi nego neke druge godine. Ne mogu to objasniti nikako drugačije nego nekim mističnim razlozima. Siguran sam da ti ljudi traže nešto pređašnje. Siguran sam da to nisu našli. Razočarani, narednih nekoliko godina neće posećivati Tenju. Živeće tamo daleko kao zarobljenici sećanja – a onda će razočarenje polako zatomiti mnoga sećanja i zavičaj će konačno umreti. I oni će umirati sa onim delom sećanja koji se ne može zaboraviti: prve ljubavi, neka žrtvovanja za prijatelja…, ali to će kriti pred drugima kao greh. Tužno.
Milan Trbojević
Stogodnjak (94)
20. 1. – 27. 1. 1912: “Tomašić je pao jadno i neslavno! Vladao je dvije godine i vodio dva puta nasilne izbore, upotrebljavao je sva moguća sredstva protiv opozicije, pa ipak nije mogao proturiti u Sabor više od dvadeset svojih pristaša!” Pa: “Za novog bana imenovan je neinteligentni – Cuvaj od Ivanske! Hoće li ‘glatkom’ Cuvaju poći za rukom ono što nije uspjelo ‘oporom’ Tomašiću?” Onda: “Peštanski politički krugovi nemaju ni pojma o prilikama u Hrvatskoj. Oni i ne sanjaju kakva je promjena ovdje nastala poslije Kuenova odlaska. Na političkom polju pojavilo se novo pokoljenje, koje je zatalasalo narodnim društvom i povelo ga u veliku borbu za narodna prava!” To su samo neki od naglasaka iz komentara što ih objavljuju pojedina srpska glasila u povodu ostavke bana Tomašića, za kojeg se cijelo vrijeme znalo da – kako se uostalom i govorilo – nikad nije simpatizirao Srbe.
* Kroz zagrebačku željezničku stanicu prošao je vlak s neobičnim vagonom, zastrtim i presvučenim crninom. Dolazio je iz pravca Beča i u njemu su se nalazili posmrtni ostaci kneza Aleksandra Karađorđevića i kneginje Perside, čija su tijela nedugo prije toga ekshumirana na bečkom groblju. Prevezena su Beograd, a zatim u Topolu, gdje su pokopana.
* Izišao je i 12. broj stručnog lista “Arhiv za istoriju srpske pravoslavne karlovačke mitropolije”, koje je priredio proto Dimitrije Ruvarac i izdao u nakladi Saborskog odbora u Karlovcima. Još i prije izlaska “Arhiva…” Ruvarac je u “Srpskom Sionu” iznio mnoštvo podataka važnih za povijest Srpske pravoslavne crkve. Sam Ruvarac je u međuvremenu izjavio da će “Arhiv…” ubuduće izlaziti u njegovoj nakladi.
* Kod svojih roditelja u Zrmanji umro je profesor karlovačke Srpske gimnazije Pavle Jokić, rijetko darovit i obrazovan čovjek, jedan od najplodnijih suradnika mnogih srpskih glasila u Hrvatskoj, ali i šire. Bio je najintimniji prijatelj književnika Bogdana Lastavice, koji je samo mjesec dana ranije sebi oduzeo život u Zagrebu, što je Jokića strašno pogodilo, pa je – kako kažu – umro i od tuge.
Đorđe Ličina