Prezasićena gungula

Franjo Janeš: “Formula za kaos” (Algoritam, 2011)

Za roman “Noć mrtvih živaca” iz 2009., koji se odlikovao duhovitim jezičkim igrarijama i postmodernim pastiširanjem, Franjo Janeš je u Puli dobio “Kiklopa” za debitantsku knjigu. Ne baš očekivano, autor je promenio dobitnu kombinaciju. Postmoderni doživljaj teksta je zadržan kao stabilna poetička podloga, ali je gurnut u drugi plan za račun multižanrovskoga koktela i komplikovane fabule, koja teži da bude samoodrživa. “Formula za kaos” je u isto vreme akcioni triler i naučno/spekulativna fantastika (SF), parodija akcionog trilera s elementima “tranzicione kritike” i cartoon travestija u koju su upletene: nindža opatice, kardinal s uzijem, arhangel Gabrijel (Gavrilo) zvani Gabi, mladi psihijatar koji pored vlastitih misli čuje i tuđi glas u svojoj glavi, duh Vatroslava Lisinskoga koji se iz posthumne čekaonice zaputio bestelesan na zemlju sa specijalnom misijom, papini švajcarski gardisti, tajne službe i javni tajkuni, od kojih je jedan sklon izvođenju sadističkih egzekucija…

Dogma umire pevajući

Elem, koktel je bogat i prezasićen, a fabula zakomplikovana brojnim sporednim zapletima i likovima, iako jednostavne strukture. Treba “spasiti svet”, koji se našao pred opasnošću da ljudi budu lišeni osnovne blagodeti – koju baš ne pominju Habeas corpus ili Povelja o ljudskim pravima – da ne znaju tačan trenutak kada će umreti. Mogućnost spoznaje vlastite smrti iz osnova bi promenila čovekov stav prema životu: one kojima će sudnji čas kucnuti uskoro, bacio bi u očajanje ili besomučni hedonizam, one druge, s vremenskim kreditom, lišio bi odgovornosti, opreza i solidarnosti s drugima. Pripovedna razrada spekulacija ovog tipa u Janešovom je romanu, nažalost, smeštena iza vesele jurnjave za “mortalnim formulama” koje liče na sudoku i parodije žanrovskih klišea, u kojima pored detektivsko-mafijaških zapleta prepoznajemo matricu denbraunovske istorije tajnih društava ili karnevalizaciju Katoličke crkve, njenog ustrojstva i društvene prakse, a manje hrišćanskog učenja, što je, recimo, bio slučaj u filmu “Dogma” Kevina Smita.

Pored prekobrojnih preokreta kojima su izloženi likovi, raznoraznih otmica, ispitivanja, prepada, upada, bežanja, otkrića, tortura itd., što likove pretvara u narativne makete, a fabulu u naporan niz predvidljivih efekata, glavni problem romana Franje Janeša je ta poetička kombinacija kritičko-spekulativnoga i relaksirajućega.

Taj me postupak podseća na dramu “Radnici umiru pevajući” Olge Dimitrijević iz 2011., gde brojne replike likova radnika-štrajkača predstavljaju delovi tekstova (lyrics) turbo-folk pesama. Ovde smesa dirljivog i stereotipa na jednoj te protestnog potencijala i postupka parodije na drugoj strani stvara konfuziju u kojoj se gledalac smeje onde gde bi trebalo da saoseća ili da se zabrine. Kod Janeša ta je kombinacija manje zabunjujuća, čitalac je stalno napet a počesto se i nasmeje, ali elementi akcionog trilera i vodvilja bitno ograničavaju domete uspele ironije.

U vrtlogu igre

Recimo, kardinal Lasica pati posle obilne večere, ali svoju patnju posvećuje Bogu. Pošto kardinal živi u 21. veku, veli narator, “umjesto samobičevanjem, patiti se moglo i prepunim želucem”. Eto uspele satire na račun topičke teme oblapornosti i hipokrizije crkvenih velikodostojnika koji propovedaju suzdržanost drugima, ali ne i vlastitom želucu. Lik Jerka, “proroka humanističkog ateizma”, s kojim komunicira arhangel Gabi, biva lišen moći predviđanja, jer ju je nekontrolisano rabio u sportskim kladionicama, a dobiveni novac trošio na prolazne užitke. Duh Vatroslava Lisinskoga upoznaje “slikovrt” (televiziju) i druga tehnološka dostignuća nastala posle njegove smrti, kao i savremeni život u Zagrebu obeležen huliganskim nasiljem, rasizmom, kafanskim tučama i narodnjačkim melosom, što njega kao kompozitora posebno tangira. Opet, sve te brojne mikro-scene, pripovedni detalji i usputni komentari koji zaslađuju čitanje, prevashodno su deo vrtloga literarnog vodvilja kome je primarni interes relaksirana zabava.

“Formula za kaos” Franje Janeša, autora nesporne duhovitosti, nepretenciozan je i zabavan parodički roman, od kojeg ne možemo tražiti da bude nešto drugo – a tako bismo to želeli! Bilo u spekulativnom, bilo u kritičkom smeru.