Priča za dnevnopolitičke obračune

Državno odvjetništvo nije utvrdilo postojanje ikakve osnove za sumnju o krivičnoj odgovornosti predsjednika SDSS-a Vojislava Stanimirovića u slučaju optužbi silovane Vukovarke Ružice Erdelji. “Povodom medijskih tvrdnji i javnih istupanja pojedinaca da se ispita ratna uloga Stanimirovića, a osobito prilikom zlostavljanja civilnih osoba u Vukovaru, ŽDO u Osijeku poduzelo je mjere radi utvrđivanja njegove eventualne kaznenopravne odgovornosti. Na temelju do sada utvrđenih činjenica i prikupljenih podataka, kao i ranije ispitanih svjedoka, nije utvrđeno postojanje osnove za sumnju o Stanimirovićevoj odgovornosti u navedenim događanjima”, istaknuto je ovoga tjedna u DORH-ovu saopćenju.

Posljednji u nizu napada na predsjednika SDSS-a započeo je u Saboru 18. siječnja, kada je Zoran Vinković, zastupnik stranke ratnog zločinca Branimira Glavaša, zatražio progon Stanimirovića, kojeg je za zlostavljanje optužila žrtva silovanja u okupiranom Vukovaru.

Incident u Saboru

Incident se dogodio pošto je Stanimirović na aktualnom satu Sabora pitao potpredsjednika Vlade Branka Grčića hoće li se ubrzati otkup stanova bivših nositelja stanarskog prava srpske nacionalnosti u Podunavlju; naime, otkako je lani Vlada donijela odredbu da i Srbi napokon mogu otkupiti svoje stanove, nijedan stan nije otkupljen zato što birokracija koči postupak. Nakon što je potpredsjednik Vlade odgovorio da će se postupci svakako ubrzati, javio se HDSSB-ovac Zoran Vinković i zatražio od predsjednika Sabora i članova Vlade da DORH ispita navode Ružice Erdelji, koja tvrdi da ju je Stanimirović pljunuo u krugu vukovarske vojarne.

Priča je počela sredinom rujna u Novinarskom domu u Zagrebu, kada je u organizaciji nevladine udruge Sunčica predstavljena knjiga sjećanja žena žrtava silovanja u Domovinskom ratu. Kao i mnogi slični događaji, predstavljanje knjige vjerojatno bi prošlo u medijskoj tišini da Ružica Erdelji, jedna od dviju žrtava silovanja koje su svoja svjedočanstva o zlostavljanju u okupiranom gradu podijelile s okupljenima, nije spomenula predsjednika SDSS-a Stanimirovića i to u izrazito negativnom kontekstu.

Priča Ružice Erdelji, u trenutku pada Vukovara četrdesetogodišnjakinje, ne razlikuje se puno od velikog broja tragičnih priča nesretnih žena koje su se tada ondje zatekle: gradom su harale horde pobunjenih Srba, dobrovoljaca iz Srbije i jedinica JNA-a. Vukovarom je zavladao teror, a mnogi lokalni Srbi odigrali su sramotne role, što će njihovi sunarodnjaci desetljećima ispaštati. Ružica je na predstavljanju knjige ispričala kako nikada neće zaboraviti neka imena i lica, među njima i ono žene koja ju je, tvrdi, opljačkala i otela joj 30.000 tadašnjih njemačkih maraka, s kojima je namjeravala kupiti slobodu. Izvjesni Žmigo, kazala je Ružica Erdelji, vodio ju je gradom i zlostavljao: prošla je stravične torture, silovao ju je tko god je htio, a život joj je visio o koncu. Nekoliko dana nakon okupacije, dovedena je u krug vukovarske kasarne i tada se navodno dogodilo ono što je njezinu priču dovelo na naslovnice.

Mediji šire priču

– Jednoga su dana Stanimirović, Dokmanović i Hadžić došli u krug vojarne. Pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele… – rekla je Ružica Erdelji u  Novinarskom domu, a te tri rečenice nisu istog trena završile u medijima samo zato što je većina njih ignorirala promociju knjige sjećanja žrtava silovanja. Priča se proširila tek pošto je Velimir Bujanec u svojoj huškačkoj emisiji na TV Jabuci ugostio Ružicu Erdelji.

S druge strane, Stanimirović je tvrdio kako ona ne govori istinu i kako je u vukovarsku vojarnu prvi put kročio 1996., u društvu generala Jacquesa Kleina. Kao i nekoliko puta dosad, kada je bio prozivan, Stanimirović se sam javio Državnom odvjetništvu, kako bi dao iskaz o spornim događajima.

Potpisniku ovih redova nije ni nakraj pameti bilo koga oslobađati odgovornosti za ružne optužbe poput onih kojima je izložen Stanimirović, posebice stoga što je u svom novinarskom radu često pisao o traumama žrtava ratnih silovanja, tražeći kaznu za počinitelje. Međutim, teško se oteti dojmu da se iza ovog slučaja zapravo ne krije stvarna briga za žrtve, koje dvadeset godina čekaju da netko prizna njihove nezamislive patnje i koje su kroz to vrijeme ostavljene bez ikakve stručne i materijalne pomoći, nego još jedno iskorištavanje njihovih trauma u dnevnopolitičke svrhe.