Pripovjedno-esejistički kaleidoskop

W. G. Sebald: “Vrtoglavica”, s njemačkoga preveo Andy Jelčić; Vuković&Runjić, Zagreb, 2011.

Četvrtim prijevodom W. G. Sebalda (1944. – 2001.) nakladnička kuća Vuković&Runjić zaokružila je predstavljanje njegova cjelokupnog, nevelikog romanesknog opusa hrvatskim čitatelji(ca)ma: započelo je prije pet godina objavljivanjem “Austerlitza”, uslijedili su “Emigranti” i “Saturnovi prsteni”, a “Vrtoglavica” – izvorno napisana prije ova tri naslova, 1990. godine – iznova nam potvrđuje da su učestale kritičarske konstrukcije o “jednom od najvećih svjetskih pisaca na prijelazu stoljećâ”, ma koliko nemaštovite, sasvim utemeljene i opravdane. Nešto je problematičnije, međutim, apostrofirano žanrovsko određenje njegovih knjiga. Sâm ih je radije nazivao “prozama” nego “romanima”, jer apartna hibridizacija dokumentaristike i fikcionalizacije, putopisa, memoaristike, povijesnih razmatranja i mikroesejističkih zahvata u polja književnosti, likovne umjetnosti i arhitekture izmiče ovo pismo izvan visokopropusne membrane žanra romana.

Opipavanje rubova

Eluzivnost je stoga pojam kojim je vjerojatno najprimjerenije označiti početak nevolja s artikulacijom Sebaldove poetičke idiosinkrazije: nešto poput narativne konzistentnosti ili motivske koherencije tu je iznimno teško jednoznačno detektirati, pa preostaje pažljivo opipavanje rubova lucidno postavljenih, iskošenih faceta fascinantnog pripovjedno-esejističkog kaleidoskopa. Pridodajte tome postupak nepredvidivog, ali dosljednog umetanja različitih fotografija, faksimila, dokumenata, privatnih pisama, reprodukcijâ slika, arhivskih novinskih članaka i oglasa u tkivo teksta – ponekad u funkciji ilustracije izrečenoga, nekad, opet, visoko autonomiziranih – i naslov romana postaje sasvim preciznim opisom čitalačkog iskustva.

Evo kako, dakle, izgleda vrtoglavica “Vrtoglavice”: tekst je podijeljen u četiri poglavlja, na prvi pogled labavo povezana tek neobavezno raštrkanim, sporednim motivima. Prvo, “Beyle ili neobična činjenica postojanja ljubavi”, kratak je i kapriciozan rezime života Henrija Beylea, u povijest književnosti upisanog uglavnom pod pseudonimom Stendhal, usredotočen prvenstveno na maštovitu rekonstrukciju njegovih ljubavnih nevolja. U “All’estero” nastupa potom u prvom licu pripovijedanja lik koji bi lako mogao biti autobiografska projekcija samoga autora i govori o svom putovanju 1980. godine, za vrijeme nedefiniranog “posebno lošeg razdoblja u životu”, od Beča preko sjeverne Italije do Njemačke, ali i o svojevrsnoj reprizi tog putovanja, sedam godina kasnije: meandrirajuće izlaganje uvodi epizodne likove konobarica u gostionicama i konduktera u vlakovima, glasnih turista i slučajnih prolaznika, ekstenzivnije se posvećuje utamničenju Giacoma Casanove u Veneciji, razgovorima s psihički rastrojenim prijateljem, neobičnoj organizaciji “Ludwig” koja preuzima odgovornost za niz brutalnih ubojstava raznoraznih “bezbožnika”… U trećem poglavlju, “Putovanju doktora K. na vodeno liječenje u Rivi”, naslovni je lik nedvojbeno jedan od Sebaldovih najvažnijih književnih učitelja, Franz Kafka, da bi u posljednjem, “Il ritorno in patria”, ono “reprizirano” putovanje okončalo pripovjedačevim povratkom u rodno mjesto, maleno njemačko selo W., i podužim nizom reminiscencija na njegove nekadašnje stanovnike i na doba djetinjstva, nedugo nakon Drugog svjetskog rata.

Morbidno duhovit

Ako postoji osnovna problemska nit koja impregnira ovako izglobljene pripovjedne situacije, ali i nebrojene digresije i ekskurse upisane u labav narativni okvir, ona, kao i u ostalim Sebaldovim prozama, slijedi pitanja mogućnosti, pouzdanosti i vjerodostojnosti pamćenja i sjećanja – onog osobnog i onog kolektivnog, onog intimnog i onog povijesnog. Nisu slučajna česta prizivanja Marcela Prousta i njegove potrage za izgubljenim vremenom kada se govori o Sebaldu; samo, čini se da nepuno stoljeće nakon literarnih meditacija bolećivog Parižanina u plutom obloženoj sobi, vrijeme – korodirano, fragmentirano, nepovratno razoreno – više ne može biti pronađeno. Preostaje tek kompulzivno odmjeravanje te nemogućnosti faktografijom, imaginacijom i pripovijedanjem, poduzeto iz eksplikativne pozicije izmještenosti, temeljne za razumijevanje svih Sebaldovih tekstova (on sâm je, iako rođen i obrazovan u Njemačkoj, duži dio života proveo u Engleskoj, pišući, ipak, uvijek na jeziku u kojem je odrastao).

Naposljetku – ne i najmanje važno – Sebald je i morbidno duhovit pisac, a ta će se dimenzija otkriti uglavnom onim čitatelji(ca)ma koje uspijevaju nasmijati, recimo, romani Samuela Becketta ili Thomasa Bernharda. Baš kao i prethodna tri njegova prijevoda, “Vrtoglavica” je, dakle, događaj na ostacima hrvatske nakladničke scene, izdanje koje vrijedi upisati među najzanimljivije trenutke prethodne književne sezone.