Protupožarni aparatčik

Hrvatska demokratska zajednica u budućnosti će biti značajno demokratizirana i postati moderna europska demokršćanska stranka – takvom je barem vide svi kandidati za njenog šefa, uključujući i aktualnu predsjednicu Jadranku Kosor. Upitno je jedino što svatko od njih podrazumijeva pod unutarnjom demokratizacijom i demokršćanskom orijentacijom.

Što se izazivača tiče, demokratizacija je za sada naprosto poslužila kao parola kojom su bivši ministri Darko Milinović, Domagoj Milošević i još uvijek oprezni Tomislav Karamarko sebi otvarali prostor da bi uopće mogli istaknuti kandidature. Što se tiče stranačke šefice, to je parola na koju je prisiljena pristati kako ne bi morala otvoreno priznati gubitak kontrole nad strankom i nekima od ljudi koje je osobno dovela, pa im još osigurala visoka mjesta na izbornim listama.

Od tih ljudi, Domagoj Milošević najizravnije joj duguje svoju promociju unutar HDZ-a. Ona ga je koncem 2010. postavila za potpredsjednika Vlade i primila u stranku, po istom obrascu po kojem je godinu dana ranije unovačila Đuru Popijača. Nakon pada Damira Polančeca, njih dvojica bili su pojačanja onoj vrsti kadra kojom je HDZ u neku ruku postao deficitaran. Tu vrstu kadra svojevremeno se nazivalo HDZ-ovom tehnomenadžerskom strujom, koja se nakon privatizacije odrađene u 1990-ima i gubitka izbora 2000. mahom odselila na pripremljene unosne pozicije u privredi, gdje se stopila sa stranačkim tajkunima.

Igrač poslovnog sektora

Za vladavine Ive Sanadera ti su ljudi ubirali plodove minulog rada i stranku pratili s poslušne distance, sve dok ekonomska kriza nije počela ugrožavati novostečene pozicije, kada su se aktivirali na različite načine. Šef privatiziranog telekoma Ivica Mudrinić, primjerice, bio je jedan od prvih koji su otvoreno počeli kritizirati Sanaderovu vladu zbog ekonomske politike. Borislav Škegro, s druge strane, direktno je ušao u savjetnički tim premijerke Kosor, pa joj uvalio ideju o fondovima rizičnog kapitala s državnim učešćem, kakav je odmah i sam osnovao. No tehnomenadžerska struja najviše je djelovala neizravno, preko Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), lobističkog tijela koje je osnovao Ivica Todorić, najveći od svih tajkuna. Taj organ novonastale klase imao je zadatak osnažiti njenu poziciju na platformi znatno široj od stranačke, pa je već za vlade Ivice Račana dobio status legitimne strane tzv. socijalnog dijaloga.

Popijač i Milošević delegirani su u Vladu i stranku izravno s vodećih položaja u HUP-u, gdje su se zalagali za “manju državu”, s nižim porezima i jeftinijom radnom snagom. Jedan od glavnih ciljeva ministra gospodarstva Popijača bio je izmjena Zakona o radu, koju je od Vlade zahtijevao lobi poslodavaca, no kada je pokušaj propao, on se vrlo brzo utopio u opću populističku orijentaciju stranke u koju je ušao, tim više što je oduvijek funkcionirao kao aparatčik, još otkako je za Račanove vlade došao na čelo Fine iz kvote HSS-a.

Iako je Milošević u HDZ-u još kraće od Popijača, tek godinu dana, riječ je o čovjeku sa snažnim korijenima u “zajednici”. Milošević je predstavnik nastupajuće druge generacije tehnomenadžerske struje, kojoj u periodu Sanaderove vladavine nije ni trebala stranačka iskaznica za održavanje stečenih pozicija. Iskaznicu je od samog osnutka stranke imao njegov otac Radenko Milošević, pripadnik hrvatsko-uljudbenih krugova i činovnik zagrebačke Hrvatske gospodarske komore, koji se početkom 1990-ih zatekao u nadzornim odborima više društvenih poduzeća u trenutku njihove pretvorbe.

Bio je, između ostalog, predsjednik upravnog i nadzornog odbora Tvornice vatrogasnih aparata Pastor kada je ona privatizirana uz čitav niz ozbiljnih zakonskih prekršaja, počevši od znatno podcijenjene vrijednosti tvrtke, do toga da je prodana skupini ljudi kojoj je on pripadao, pri čemu su odbačene dvije financijski daleko teže ponude. Državna revizija utvrdila je i kako je tvrtka Pastor vraćala kredite umjesto kupaca njenih dionica i u izvještaju potanko opisala način na koji je taj proces dovršio upravo Domagoj Milošević, koji je 2000. postavljen za direktora.

Zlatni dečki

Zajedno s još jednim pripadnikom druge generacije, Danijelom Šternom, sinom bivšeg HDZ-ova ministra Davora Šterna, mlađi je Milošević izveo operaciju diskontnog otkupa dugova malih dioničara za neotplaćene dionice, a završni potez bila je njegova odluka da se sve dionice koje je za njih otplatila tvrtka Pastor prebiju u pola iznosa, čime je sebi otpisao 1,3 milijuna kuna, a Šternu mlađem milijun kuna duga. Zlatni dečki tako su dovršili što su očevi započeli.

Otada je mlađi Milošević razgranao biznis od nekretnina i zakulisnog pokušaja preuzimanja Imunološkog zavoda, čija je direktorica bila njegova strina Tatjana Sindik Milošević, do drugih projekata povezanih s državom. No kada je nakon najave kandidature u intervjuu “Jutarnjem listu” upitan za sukob interesa, zadovoljio se odgovorom da je vlasničke udjele prebacio na odvjetnički ured, što je takva mjera zaštite od malverzacija da ju je ispunio čak i Željko Kerum.

Govoreći o viziji HDZ-a, Milošević se nije dometnuo dalje od fraze o modernoj demokršćanskoj stranci. Za njega, dr. Franjo Tuđman i branitelji temelj su HDZ-a, ali je ključna i “svijest da su potrebne promjene”, od kojih je konkretno spomenuo tek nužnost promjene Zakona o radu. Upitan za mogućnost da će ga se optuživati da zastupa interese krupnog kapitala, a ne stranačke ili društvene, Milošević naprosto nije bio u stanju razumjeti pitanje, pa je odgovorio kako je podrška koju dobiva iz poslovnih krugova logična jer iz njih dolazi.

Puno više negoli njegova nepovezanost sa Sanaderom, poduzetnička dimenzija je ono što ga razlikuje od Jadranke Kosor, Milinovića i Karamarka, pa i od dvojice liječnika, Drage Prgometa i Milana Kujundžića, čije su kandidature tek potvrdile uspjeh parole o “demokratizaciji”. Utoliko je Milošević jedini kandidat za šefa HDZ-a koji sa sobom nosi dodatnu ideološku vrijednost, a koja miriše na tačerističko spajanje konzervativizma s neoliberalizmom. To bi u ovom slučaju značilo miks katoličanstva, branitelja i Tuđmana s očuvanjem ugrabljenih društvenih pozicija, nastavkom privatizacije, deregulacije biznisa i liberalizacije tržišta rada.

Uspije li, mladi i dinamični nositelj novih ideja Domagoj Milošević bi bio prvi predsjednik vodeće hrvatske desne stranke koji dolazi iz biznisa, i to autentičnog hrvatskog grabežnog poduzetništva koje je HDZ stvorio i koje je ugrabilo prvu priliku da se osamostali od stranke, a sada vidi priliku da je konačno preuzme.