Rasistički dosezi eurofila
Europska unija ili Balkan, EU ili BU (Balkanska unija) – ovako postavljena dilema, oko koje su se lomila koplja proteklih predreferendumskih tjedana u Hrvatskoj, da odmah budemo načisto, u svojoj je biti rasistička. Inače, ta binarnost Zapad – Istok, Europa – Balkan praktički je prisutna na manje-više svim izborima u zemljama bivše Jugoslavije. Tako se možemo prisjetiti da je na sličnoj opreci pobijedio Janez Drnovšek devedesetih godina u Sloveniji, dakle kao Europljanin protiv Balkana, a slična je dvojba bila postavljena, u ponešto zaoštrenijem vidu – Europa ili domaći fašizam – i pred srpske glasače na posljednjim parlamentarnim izborima, na kojima je pobjedu potvrdila Tadićeva Demokratska stranka.
Tko smo i što smo
Što se nas tiče, kratki izvještaj počinjemo s desnim liberalom Milanom Ivkošićem koji je svoje supremacijske mišiće pokazivao otvoreno. U svojoj predreferendumskoj kolumni on tako kaže: “Nije nevažno da ulaskom u EU pokazujemo i našim susjedima tko smo i što smo, pokazujemo naše povijesne prednosti, posebnosti i razlike…”
Drugi su neoprezno istrčali na sklizak teren, da bi nakon toga zakočili, shvaćajući da su se zaletjeli. Tako je Vesna Pusić, aktualna ministrica vanjskih i europskih poslova, na samom početku kampanje u jednoj televizijskoj emisiji HRT-a kazala da ćemo, ne izglasamo li ulazak u EU, ostati na Balkanu, a tu je nemilu mogućnost popratila znakovitom gestom gađenja. Kasnije je te porive donekle zatomila, da bi se u nastavku kampanje posvetila ucjenjivanju penzionera. Kolegica me obavijestila da je, pak, na jednom okruglom stolu o ulasku u EU i Josip Kregar ostale sudionike debate plašio “agresivnim Istokom”, dok je jedan drugi liberal na istom mjestu nešto prtljao o “prljavim Albancima”.
Stoga nije bilo teško predvidjeti uspjeh euroeuforične Hrvatske na referendumu, budući da su i politička klasa i centralni mediji cijelo vrijeme kampanje pokazivali neviđenu rezistentnost na bjelodane, uglavnom poražavajuće činjenice o stanju demokracije i ekonomije u Europskoj uniji i isto tako neviđenu prijemčivost za različite varijante rasističkog diskursa. Hrvatskoj kao zemlji koja se prije dvadesetak godina rodila iz kombinacije rata, etno-filo-nacionalizma, kapitalističke kontrarevolucije i malograđanskog europejstva, kulturalni razlozi za politički odlazak s Balkana – kojemu, je l’ da, nikada nije ni pripadala – bili su i onda i danas prevladavajući.
Huntington i Tuđman
Kod naših eurofila mahom je na djelu glavna metoda svake stereotipije – esencijalizam. Tako se na Balkan i s desnih i s lijevo-liberalnih pozicija gleda kao na sudbinski zadan teritorij, omeđen i određen tribalizmom, mržnjom i svakovrsnim mračnjaštvom. Istodobno, identičnom se metodologijom Europa obrađuje kao mjesto ultimativne i vječne kulture, demokracije i civiliziranosti. To “civilizacijsko pitanje” eurofili i lijevi liberali apsolvirali su kroz poklič ili dva. Tako je premijer Zoran Milanović izjavio da je “pred nama milenijsko pitanje za ili protiv”, dok je kolegica Mirjana Rakić kao voditeljica jednog sučeljavanja oko ulaska u EU, izjavom da je za nju “ulazak u EU civilizacijski doseg”, stavila točku na svaku daljnju raspravu.
Jer doista, što se ima dalje razglabati o vrijednostima Zapada i antivrijednostima Istoka, kada je svoj pravorijek o toj temi davne 1993. godine dao sada već pokojni američki publicist Samuel Huntington u svom članku “Sukob civilizacija”, u kojem razvija svoju notornu teoriju kulturnog inferiorizma. On je u europskom Istoku i Zapadu vidio dvije, prije svega kulturno nepomirljive sile, čija je razdjelnica smještena posred Balkana, po liniji konfesionalnih granica. To se poklapalo s politikom koju je u isto to vrijeme vodio prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, primjenjujući ratno-operativno civiliziranje “primitivne” Bosne. Svoje stalne pokušaje razbijanja te države prvi je predsjednik eksplicirao nešto kasnije u jednom svom intervjuu, koji je dao državnim glasilima 1997. godine: “Prema tome, moglo bi se zaključiti da se na području BiH prelama politika onih međunarodnih krugova koji bi, s jedne strane, željeli unitarnu, multietničku, multikulturalnu Bosnu, a s druge strane su oni koji shvaćaju realnost – da se radi tamo, kao što su mnogi predstavnici američkog političkog i znanstvenog života, od Kissingera do Huntingtona, kazali – da je suvremeni svijet suočen s civilizacijskim suprotnostima i da se te civilizacijske suprotnosti očito danas izražavaju na tlu Bosne i Hercegovine i da ih treba uzimati u obzir.”
Muzej Balkana
“Shvatiti realnost”, to je vladajuća misao kako onog tako i ovog doba. Preveden na naš referendumski problem, ovaj oportunistički zahtjev glasi – ipak EU. Jer, tješe se oni manje odlučni, EU je i nakon svih činjenica i argumenta, nakon jasno danog uvida da, iako se sama voli definirati kao liberalna demokracija, danas proizvodi isključivo učinke neoliberalne demokrature – ipak manje zlo. Ovakav kompromiserski stav pretpostavlja – posve krivo, dakako – da će ulazak u ovu asocijaciju ako ne baš riješiti, onda barem primiriti socijalne antagonizme. Isti se još nadaju i tome da će nas ovakav kalkulantski pragmatizam ako ne baš odvesti u samo srce europske arkadije, a ono barem približiti njezinim obalama, što je posve nemoguće. Za razliku od elektorata, politička klasa u pristupanju EU-u ne vidi ništa taktičko, za nju je to konjunkturna stvar, ona u tome, kako smo pokazali, vidi nešto epohalno, milenijsko i jednom za svagda dano.
U toj namještenoj igri izbora manjeg zla naš bi domicilni rasizam valjalo zamijeniti eurorasizmom, između balkanskog tribalizma i europskog imperijalizma treba izabrati ovo potonje, a umjesto ovdašnje svakovrsne heterogenosti koja, uza sve, ostavlja nadu da su neki alternativni putevi mogući, traži se od nas da se priključimo homogenom “novom svjetskom poretku”. Ono gdje bi Balkanu možda još moglo biti mjesta bio bi valjda neki etno-muzej čime bismo, eto, mogli doprinijeti od Europe toliko traženom multikulturalizmu.