Razum i nacionalni osjećaji

Dok su radnici unosili registre i stilski namještaj u novu velebnu zgradu Vlade Republike Srpske, izgrađenu u Banjaluci za premijerskog mandata Milorada Dodika, on je u kamere i mikrofone dopisnika sarajevskih medija rekao kako je silne milijune utukao u beton samo da bi nervirao – njih iz Federacije.

Više od 300.000 eura plaćenu proslavu dvadesetogodišnjice postojanja Republike Srpske, održanu nedavno u toj istoj Banjaluci, Milorad Dodik, predsjednik manjeg BIH-entiteta, nije organizirao da bi nervirao Federaciju, posebno Bošnjake, ali jest i zbog toga. Usput su, jer drugačije ne može, malo i kratkoročno stradale činjenice, a dugoročno i mogućnost Republike Srpske da se suoči s vlastitom prošlošću. Izabravši, naime, 9. januar za Dan RS-a – točnije, nastavivši raniju praksu Srpske demokratske stranke – Dodik ne samo da je ignorirao fakt da je na taj datum prije dvije decenije formirana Srpska republika BIH-a (a ne Republika Srpska), nego je, kako je primijetio politički analitičar Enver Kazaz, pokazao kako sve ono što se dešavalo do faktičkog priznanja postojanja RS-a u Dejtonu – opsade gradova, etničko čišćenje, genocid u Srebrenici… – smatra prihvatljivim sredstvom za ostvarenje cilja.

Prvak u oranju

Dodik se, naravno, s tom tezom nikada neće složiti. Samo što se kod njega, najčešće, uvjetno rečeno, ne slaže ni Milorad s Dodikom: neuspješni reformist sa uspješnim nacionalistom, neskriveni politički jugonostalgičar s mirnodopskom ikonom radikalne srpske desnice, pacifist s onim koji govori jezikom rata.

“Šta radiš ti, Milorade?”, pitao je, ima tome četiri-pet godina, Dodika jedan od njegovih najbližih suradnika, aktualni član Predsjedništva BIH-a Nebojša Radmanović, iznenađen secesionističkom retorikom stranačkog šefa. “Pa je l’ ti vidiš kako Srpska izgleda na karti?”, dodao je, a Dodik mu je samo odgovorio: “Ja se ne mislim tući…” I nastavio s onim što je davno prestalo biti neuobičajeno za bivšeg prvaka Jugoslavije u oranju, kategorija – duboka brazda.

Rođen 1959. godine u Laktašima kraj Banjaluke, Dodik je odgajan kao većina krajiške djece: partizanstvo plus jugoslavenstvo plus Zagreb kao geografski najbliža, a Beograd kao najdraža metropola SFRJ-a. U tom gradu, poslije srednje škole za mesara, završava Fakultet političkih nauka, da bi već 1986., sa 27 godina, postao predsjednik Skupštine opštine. Za četiri godine mandata doista ostvaruje takve rezultate da malo mjesto poduzetnih ljudi sebi može, pored ostaloga, priuštiti raskošnu uličnu rasvjetu, pa se u BIH-a pričalo kako se sa Mjeseca vide samo Kineski zid i Laktaši. S razlogom oduševljen reformama posljednjeg premijera SFRJ-a Ante Markovića, poduzetan, sa uhodanim poslovima i još većim planovima, Dodik uoči prvih izbora u BIH-u uzima iskaznicu Saveza reformskih snaga Jugoslavije, da bi uskoro postao poslanik u republičkom parlamentu.

Početkom 1992., za razliku od nekolicine drugih reformista srpske nacionalnosti, on ne staje uz Srpsku demokratsku stranku i njena lidera, haškog optuženika Radovana Karadžića, nego u Skupštini, prvo tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine pa Republike Srpske, djeluje iz opozicije i, dugo vremena, biva – uz nekolicinu banjalučkih novinara okupljenih oko profesora Miodraga Živanovića – kritički glas spram politike krvi i tla.

Političko meandriranje

Negdje na polovini agresije na BIH, u vrijeme kada se činilo kako klaonicu neće preživjeti nitko, računajući i floru i faunu, dobiva poziv na sastanak s opozicionarima iz druga dva naroda, organiziran u Ankoni. I ondje šokira sugovornike iz mahom Socijaldemokratske partije BIH-a i Ujedinjenih socijaldemokrata nastalih raspadom Saveza reformskih snaga Jugoslavije. Visoki Krajišnik slaže se kako je neophodno zaustaviti rat, kazniti zločince i spriječiti nove masovne smrti, ali i ističe kako je postojanje još nepriznate Republike Srpske neupitno, kako za njega tako i za većinu Srba u BIH-u.

Bosanski mir Milorad Dodik dočekuje kao poslanik u Narodnoj skupštini RS-a, lider je male, ali u međunarodnim krugovima cijenjene stranke. Zastupnike iz drugih naroda, posebno bošnjačkog, nekadašnje žitelje onoga što će etničkim čišćenjem postati Republika Srpska, na prve sjednice dovoze internacionalne, teško naoružane vojne snage, a Dodik je jedini koji ih pozdravlja i s njima komunicira. Dodik je u to doba razmišljao i o preseljenju u Sarajevo, podržavao smanjenje ovlasti entiteta i jačanje centralnih institucija, racionalno procjenjivao stanje i nudio jednako razumna rješenja. Sve u svemu, bio je takav da je jedan od najuglednijih bosanskih novinara i osnivač lista “Dani”, Senad Pećanin, napisao kako će se učlaniti u SNSD kada ta stranka bude registrirana u oba entiteta.

Od ukupno tri mandata predsjednika Vlade Republike Srpske, Milorad Dodik je na izborima osvojio – jedan. Premijer prvi puta postaje 1998., iako SNSD u srpskom parlamentu ima tek jedan par zastupnika. Biljana Plavšić, nekadašnja bliska suradnica Radovana Karadžića, razilazi se – uz, naravno, međunarodnu podršku – s ostatkom ratnog vodstva Srba u BIH-u i mandat daje Dodiku, koji na izborima 2002. biva poražen od SDS-a. Dragan Čavić, danas predsjednik opozicione Demokratske partije RS-a, nekadašnji reformski lider upravo SDS-a i bivši predsjednik Republike Srpske – poznat i po tome što je javno priznao dimenzije srpskog zločina u Srebrenici – 2006., nekoliko mjeseci prije općih izbora u BIH-u, mandat za sastav nove Vlade RS-a povjerava Dodiku, a ovaj odlučuje da ga opet ne izgubi. No, prva istraživanja raspoloženja birača govorila su suprotno i nekadašnji reformist progovara jezikom nacionalista. Istina, ne i prvi puta, ali sada dovoljno glasno za trijumf SNSD-a na izborima.

Osjećaj opće uzaludnosti

Za pet godina od političkog uskrsnuća, Milorad Dodik je, pored ostaloga, zaustavio sve reformske procese, stekao enormno bogatstvo i Republiku Srpsku doveo do granice ekonomskog sloma, a bosanske Srbe vratio u doba u kojem ih se ne smatra odgovornim subjektom, nego smetajućim objektom u traženju rješenja. Predsjednik RS-a, gdje se ponašao kao na seoskom gazdinstvu, ne može pobijediti bez asistencije druga dva BIH-a naroda, ali sam može izgubiti sve. Točnije, sve ono zbog čega je proteklih godina akumulirao ogromnu moć: vlast proizašlu iz obećanih ciljeva za koje se, kako je već rečeno, ne želi tući, a jedino ih silom može ostvariti.

U tom međuprostoru – između nategnutog mira i nastavka navodno završenog rata – njegova je, ali i bosanska realnost: država s dva entiteta koja, u ovakvoj konstelaciji snaga, može svojim građanima davati tek slobodu disanja. Uz, naravno, kompletan osjećaj opće uzaludnosti, ponekad maskiran glamuroznim nacionalizmom. Kao nedavno u Banjaluci, glavnom gradu Republike Srpske, najzapadnije ali i najsiromašnije srpske regije.