Šipak od države

Goran Dodig voli Hrvatsku. Kada bi svi voljeli Hrvatsku kao što je voli Goran Dodig, Hrvatska bi se raspukla od ljubavi. Prsnula bi poput šipka u ranu jesen – cvrc! – i najdražesniji dio nje bila bi upravo ta pukotina iz koje, nagurani jedni uz druge, proviruju njeni nezasitni ljubavnici, pjevaju rodoljubive pjesmice i drhture u transu grupnog milovanja.

Cjelokupni dijapazon političkih razmišljanja i opsesija Gorana Dodiga svodi se na to da on voli Hrvatsku. Sve što on politički poduzima, poduzima zato jer voli Hrvatsku. Sve što ga zanima u javnom angažmanu, zanima ga zbog toga jer voli Hrvatsku. Činjenica da Goran Dodig voli Hrvatsku odgovor je na sva pitanja koja bi se Goranu Dodigu mogla nametati. I prosto mu je krivo što svi nisu fokusirani jednako kao on.

Ako onaj jesenji raspukli nar predstavlja majku državu, a sama pukotina nešto poput vulve koja omogućuje uvid u punu zrelost, onda bi tu političku zrelost činili upravo Goran Dodig i njegovi drugovi, emocijama natovareni insajderi hrvatske državnosti. Svi smo napokon tu, svoji na svome, referirali bi, šaljemo vam pozdrave iz pizde materine!

Ali Hrvati očigledno još nisu dovoljno zreli za takvu vrstu sabranosti i jedinstva. To Gorana Dodiga ispunjava zlovoljom. Mračne ga misli opsjedaju. Zabrinut je i tjeskoban. Ufam se ipak da će tendenciozno izabranu metaforu o šipku od države ispravno razumjeti, jer je po struci psihijatar. Radi se, uostalom, o posebnoj privilegiji: specijalist psihijatar, plus politički Hrvat, to znači biti i liječnik i pacijent u jednom.

U emisiji HTV-a “Nedjeljom u dva” Goran je Dodig nadrobio mnogo toga, naročito o gubljenju hrvatske samobitnosti hrljenjem u razjapljene europske ralje, o predaji države bez ispaljenog metka imperijalnim snagama iz Bruxellesa, o gnusnoj izdaji žrtava i ideala slavnih “proljećara”, o najezdi stranaca koji će ovu divnu zemlju i njeno autohtono stanovništvo zaraziti kugom, kolerom, lošim genima i moralnim nastranostima… ali epizoda o tome kako je branio Hrvatsku na bojnome polju novinarstva pokazala se osobito upečatljivom.

Stvar me utoliko više zaintrigirala jer sam bio neposredni svjedok spomenutih događaja, kada je naime Goran Dodig, u ožujku 1993., tada pod krinkom socijalnog liberala, postavljen za člana oktroiranog Nadzornog odbora “Slobodne Dalmacije”, e kako bi legitimirao jurišno preuzimanje te novinske kuće od strane HDZ-a i Miroslava Kutle, provedeno uz pomoć lokalne političke gamadi, naoružanih policijskih agenata i uličnih hordi, s ishodom koji je bio više no očekivan: iz “Slobodne” su razjureni deseci ponajboljih novinara, Kutle je isisao golemi novac i uništio tvrtku, a sam list, upregnut u najsiroviju ratnu i političku propagandu, izrodio se u profesionalnu sramotu takvih razmjera da joj čak ni u Hrvatskoj nije bilo ravne.

Danas, osamnaest godina kasnije, Goran Dodig još odlučnije tvrdi da se u taj podvig upustio jer voli Hrvatsku. Na primjedbu voditelja emisije da je odigrao ulogu pokrovitelja pljačkaške privatizacije odgovara kako ga “privatizacija uopće ne zanima”, jer je “manje važna”, čak posve minorna u odnosu na to da je – “bilo važno braniti zemlju”.

Prije nego su on i Kutle zaveli red i proglasili izvanredno stanje, “Slobodna Dalmacija” je, kaže Goran Dodig, “obeshrabrivala borbu za oslobođenje Hrvatske”, “napadala koncept obrane zemlje” i “obeshrabrivala moral ljudi koji brane ovu zemlju”, što će reći da je bila okupatorska ispostava, a njeni novinari i urednici petokolonaši angažirani u misiji porobljavanja hrvatskoga naroda.

Kada se voditelj tome pokušao usprotiviti kazavši da je “Slobodna” bila izuzetno profesionalan dnevni list, dok je u Kutlino i Dodigovo vrijeme zavedena teška cenzura, te da on ne razumije kako se to može istinom služiti okupatoru, Goran Dodig jednostavno mu je objasnio: pod jedan, da “profesionalnost nije uvijek poželjna”, i pod dva, da “mora biti cenzure u ratnim uvjetima”.

Ilustrirao je to reportažom u kojoj su “objavljene fotografije spaljenih kuća u Drnišu” (stjecajem povijesnih okolnosti, osobno sam sastavio pisani dio te reportaže, izvukavši se iz Drniša sat ili dva prije njegova pada, u vozilu “Slobodne Dalmacije” koje je, uzgred, bilo solidno izbušeno gelerima vojske za čije sam interese radio), a reportaža s takvim fotografijama nije smjela biti tiskana, jer se time “obeshrabrivao moral” hrvatskih vojnika i građana, te podrivao “koncept obrane zemlje”, pa se dakle radilo o čistoj sabotaži, iako su kuće doista bile spaljene, a hrvatski ljudi iz njih protjerani.

S takvim je receptom, prema Goranu Dodigu, trebalo voljeti Hrvatsku. On je podrazumijevao potpunu militarizaciju medijske, političke i društvene scene, te ulaganje značajnih napora da se Hrvatska pod vodstvom Franje Tuđmana – usprkos formalnom demokratskom ustrojstvu, političkim strankama, parlamentarnim izborima i sličnim tricama – reorganizira kao diktatura.

Goran Dodig i drugovi hitro su usvojili zadani kanon: laž je naša svetinja! Istina je naoružanje naših neprijatelja, pa su oni koji se njome služe također naši neprijatelji! Voljeti Hrvatsku, to znači odustati od bilo kakvog respekta prema stvarnosti.

Lijepo se to vidjelo i u emisiji “Nedjeljom u dva” kada je Goran Dodig uvjeravao voditelja kako ga je “predsjednik međunarodnog udruženja novinara Timothy White”, na sastanku u hotelu “Intercontinental”, molio da ostane u Nadzornom odboru “Slobodne Dalmacije”. U stvarnosti, netko tko se zove Timothy White nikada nije bio na čelu globalne cehovske organizacije, što voditelj nije morao znati da bi mu mogao parirati.

Međunarodnom federacijom novinara (IFJ) predsjedavao je Aidan White, dok je na čelu Svjetske asocijacije novina (WAN) bio Timothy Balding, ali su se prema osobnoj legendi Aidan White i Timothy Balding ukazali Goranu Dodigu kao jedinstveno biće, kao Timothy White, i umoljavali ga da zadrži funkciju krovnog cenzora. U stvarnosti, Aidan White i Timothy Balding – za razliku od Hrvatskog novinarskog društva – zasuli su ovdašnje institucije vlasti kišom prosvjednih pisama zbog “nedopustivog gušenja slobode štampe u ‘Slobodnoj Dalmaciji'”.

To ne znači da je Goran Dodig pokvareni lažov, nego da voli Hrvatsku. A kada voliš Hrvatsku, ne možeš ne biti pokvareni lažov, smatra Goran Dodig.

U vrijeme dok je Goran Dodig, tada i ravnatelj splitske bolnice, obnašao komesarsku dužnost u “Slobodnoj Dalmaciji”, taj je list u dnevnome ritmu tiskao tjeralice za izrodima, petokolonašima i suradnicima okupatora, sricao lepršave narudžbe za likvidacije, a ako si još iz bivše “Slobodne” zbrisao i pokrenuo “Feral” uživao si specijalne pogodnosti: objavili bi ti privatni zdravstveni karton, pa dokaze o ovisnosti o kokainu, pa kućnu adresu kako naoružani patrioti ne bi imali orijentacijskih problema…

A onda je Goran Dodig, zbog zasluga za opću stvar, avansirao u zamjenika ministra obrane (tada Gojka Šuška) zaduženog za sigurnost i tajne službe. Kako se to dogodilo? Evo kako:

U rujnu 1993. u bolnicu na Firulama dovedeni su Alija Turković i Dževad Selimić. Obojica su bili ranjeni dok su, kao civili zarobljeni od strane HVO-a, pod prisilom kopali rovove na prvoj liniji fronte u zapadnoj Hercegovini. U vrijeme dok su ranjenici ležali u bolnici, splitski ured UN-ova Visokog komesarijata za izbjeglice osigurao je dokumente za njihovo prebacivanje u Dansku.

Dan prije odlaska u Dansku, međutim, tome se subverzivnom činu usprotivio bolnički ravnatelj Goran Dodig, izvrijeđao na pasja kola službenicu UNHCR-a i zatražio od mostarskog zapovjedništva HVO-a pismeni dokaz da su dvojica pacijenata ratni zarobljenici. Potvrda je telefaksom stigla kroz nekoliko minuta, a Turković i Selimić sljedeće jutro nisu dočekali u bolnici. U toku noći vraćeni su u hercegovačke rovove.

Što je kasnije bilo s Alijom Turkovićem i Dževadom Selimićem, jesu li pokupili još koji snajperski hitac za vrijeme prinudnoga kopanja, ne zna se, ali sva je prilika da se Goranu Dodigu za to živo jebe.

To ne znači da je Goran Dodig moralna ništarija, nego da voli Hrvatsku. A kada voliš Hrvatsku, ne možeš ne biti moralna ništarija, smatra Goran Dodig. Tada ti je “važno braniti zemlju” i podupirati “koncept obrane zemlje”, makar zbog toga bolničku ustanovu morao pretvoriti u depadansu hrvatskog logora u susjednoj državi.

Danas, osamnaest godina kasnije, Goran Dodig i dalje kipti od vojno-redarstvenih emocija, prožima ga kaplarski entuzijazam, drži da je novinarstvo gorivo ratnoga stroja, da je istina oružje neprijatelja, da je stvarnost nespojiva s idejom domovine, da oni koji na njoj inzistiraju domovini rade o glavi, te ih i sada valja pribijati na stup srama kao kvislinške zlotvore i izdajnike vlastitog naroda. To je zato jer Goran Dodig voli Hrvatsku.

Kada bi svi voljeli Hrvatsku kao što je voli Goran Dodig, Hrvatska bi se raspukla od ljubavi. Prsnula bi poput šipka u ranu jesen – cvrc! – i najdražesniji dio nje bila bi upravo ta pukotina iz koje, zbijeni jedni uz druge, proviruju njeni nezasitni ljubavnici, drhture u transu grupnog milovanja i proizvode silnu graju: Šaljemo vam pozdrave iz pizde materine!