Spol mi je dao privilegiju hrabrosti

Mlada sineastica Irena Škorić debitirala je na dugometražnom igranom filmu kontroverznim erotskim omnibusom “7 seX 7”. Sa svestranom autoricom, dobitnicom ne samo filmskih, nego i književnih i fotografskih nagrada, pričamo o umjetničkoj obradi muško-ženskih odnosa i kako je to biti autorica u hrvatskoj kinematografiji.

“7 seX 7” film je u kojem su ženski likovi ili izravno dominantni ili zaobilaznim putem dobivaju što žele. Izmijenili ste uobičajenu rodnu erotsku shemu na način da žene postaju subjekti, a muškarci objekti, no znači li to da u muško-ženskim erotskim odnosima uvijek netko mora biti u nadređenom, a netko u podređenom položaju, odnosno da uvijek netko mora igrati neku igru zavođenja i podavanja? Isto pitanje vrijedi općenito za erotske odnose, jer u vašem filmu i gejevi i lezbijke igraju iste igrice.

Otkad je svijeta i vijeka umjetnost govori o ratu među spolovima, o borbi za nadmoć i međusobnom proždiranju. O tome je pisao Euripid u “Medeji” i mnogo kasnije Strindberg. O tome je Bergman napravio gotovo cijeli svoj opus. Kroz sva ta stoljeća događala se revolucija i evolucija odnosa među spolovima, ali samo u jednom sloju: deklarativnom, zakonskom, političkom. Doista su danas države i društva koja deklariraju neravnopravnost spolova rijetka. Dakle, na razini vanjskih, političkih sloboda, barem što se zakona tiče, vlada ravnopravnost. Ali, u stvarnom životu ništa se nije pomaknulo dalje od Euripida i Strindberga, a Bergman se gotovo neprestano reciklira.

Ognjištarski patrijarhat

U hrvatskom slučaju, na društvenoj razini dogodio se kvantni skok – ali unatrag. Žene su neravnopravnije nego što su bile, zbog vala ognjištarsko-patrijarhalnog primitivizma koji nas je preplavio ranih devedesetih. I u filmu je jednako tako. Iz muške vizure, naprosto je nezamislivo ženu vidjeti iza kamere, jer ona tu nema što tražiti. A kad se ta žena pokaže uspješnom, sve združene muške snage pokušavaju je onemogućiti. To nije slučaj samo sa mnom, nego i s nekim mojim mladim kolegicama. Dok postoje mnogobrojne institucije i zakonske deklaracije o ravnopravnosti spolova, znači da spolovi u stvarnom životu nisu ravnopravni. Ja na filmu nisam ravnopravna s muškarcima i to je činjenica. Eto jednog paradoksa: kad se muškarci slikaju po ženskim revijama, onda je to OK, a kad ženske revije slikaju mene, onda govore da svoju mladost i dobar izgled koristim za svoj PR. Što se mog filma i filma uopće tiče, ja sam filmska redateljica i filmska autorica. Ne želim reći da su filmski autori ne-spolna bića, ali svoditi moj filmski izraz na žensku ili mušku vizuru je pogrešno, i to je po sebi neki oblik segregacije. No, spol mi je dao privilegiju hrabrosti da se prvi put u povijesti Pulskog festivala, na platnu u Areni prikaže homoseksualni par, na čije su scene homofobi u gledalištu zviždali. Nije naodmet spomenuti naš svojevrsni hrvatski paradoks: domaći je film u vremenima kasnog socijalizma po slobodi seksualnosti bio ne samo na tragu svjetskih kretanja, već ponekad i ispred. Vladajući režim nije se plašio seksa nego politike. Devedesete su nam donijele model lažnog ćudoređa.

U tri od sedam epizoda bavite se i odnosom analognog i digitalnog. Iako ste pobornica analognog kao “suštinskijeg”, kod vas su ženski likovi opredijeljeni za digitalnu površnost, a muški za analognu “izvrsnost”. Kako to?

U mom filmu to “analogno” i “digitalno” na izvjestan je način razdjelnica svjetova i vremena. Možda će se jednog dana i povijest dijeliti na digitalnu i analognu. U mom filmu te su dvije riječi izvjesni znak. Moram priznati da sam dosta sklona “retro” i “vintage” svjetovima, da mi se oni čine dublji, zanimljiviji od današnje površnosti. Davši muškarcima u svojem filmu da budu zastupnici “analognog svijeta”, upravo dokazujem kako svoje likove i svoju umjetnost ne koristim za spolnu segregaciju i obračune.

Rat spolova i rat nacija

U zadnjoj priči filma Hrvat “na svom terenu” manipulira Srpkinjom, u nekoj slobodnoj parafrazi Crvenkapice. Njegov je cilj doći do seksa, no na kraju se sugerira da je Srpkinja seks s Hrvatom i sama željela, da se samo pravila naivna. Skriva li ta priča neki politički podtekst ili naprosto upućuje na to da je i Crvenkapica željela vuka kao i on nju? Odnosno, jeste li vi subverzivniji nego što bi itko pomislio?

O da, jezivo sam subverzivna, jer što je drugo nego subverzivnost da jedno krhko mlado žensko, bez novca, protiv svih pravila i reda koji se zovu komisija, državni novac i pedesetero članova ekipe, snimi film koji je onda u prvom tjednu prikazivanja gledaniji od svih muških i skupih filmova zajedno. A što se skrivenog političkog konteksta posljednje gljivarske priče tiče, riječ je samo o zafrkanciji na račun nekih hrvatsko-srpskih klišeja i o tome kako je rat među spolovima šarmantna romantika prema ratovima zaluđenih nacija. Ta erotska zgoda moj je mali doprinos zacjeljenju stvarnih i strašnih ratnih rana i ožiljaka.

Objavili ste da više nikad nećete snimati nezavisni no budget film. Odakle taj manjak entuzijazma? Fassbinder je snimio mnoštvo no budget filmova prije ulaska u mainstream.

Vrlo zanimljivo: meni koja sam svoj filmski entuzijazam pokazala i dokazala na filmskom bojištu govori se o manjku entuzijazma, a to se ne predbacuje mnoštvu mladih i neafirmiranih filmaša čiji je jedini napor u dobivanju novca za film pripadati pravom klanu, poznavati prave ljude i dati svoj žiro-račun. No budget u našim je uvjetima jednokratni model. Ne zbog mene, nego zbog filmske ekipe. Svi ti ljudi, od glumaca nadalje, i izvan filmskog seta moraju od nečega živjeti, moraju jesti i nešto što nisu bijedni sendviči koje sam im ja kupila za vlastiti novac koji nemam. Film, pa bio to i no budget, ne mogu napraviti bez ekipe, a više ekipu ne mogu tražiti da radi besplatno. Za sljedeći film ne mogu tutnuti sto eura u ruke vlasniku lokacije da bismo kod njega snimali, već neke stvari moraju ići regularno. Uostalom, referirajući se na saborske zastupnike i njihovo ušaltavanje u privilegirane mirovine, pitam se je li doista samo meni suđeno da budem jedan od rijetkih naivaca i vozim se tramvajem na set, dok po druge redatelje dolaze klimatizirani kombiji? Od službenog sustava po kojem se dobivaju i snimaju filmovi očekujem ne samo punu amnestiju za moje gerilsko nezavisno djelovanje, već i to da prepozna vrijednost scenarija “Moj tata”, kao i vrijednost mojih filmskih i drugih nagrada, pa da taj film snimim u sasvim regularnim uvjetima.