Tragičar pod krinkom slobode

Beogradski taksist, koji nam je protekloga 28. decembra objašnjavao kako upravo strastveno čita autobiografiju “Godina prođe, a dan nikada” Žarka Lauševića, ni po čemu nije mogao pretpostaviti da će predsjednik Srbije Boris Tadić samo dan kasnije, nakon preporuke Komisije za pomilovanja, amnestirati tog poznatoga glumca s američkom adresom. Žarko Laušević u nekoliko je navrata osuđivan zbog prekoračenjeanužne samoobrane kada je, braneći svog brata Branimira i sebe, 31. srpnja 1993. pištoljem CZ-99 u Budvi usmrtio Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (19), a ranio Andriju Kažića.

Laušević je građanin Srbije, pa je republički tužilac odložio izvršenje zatvorske kazne i povukao potjernicu; osim toga, iako nije običaj da se pomilovanja javno objavljuju, u ovom je slučaju napravljen presedan.

Premda zahvalan predsjedniku na pomilovanju, Laušević je preko svog odvjetnika Vladana Bojića poručio da nije osjetio olakšanje: “Ova odluka nije promenila ništa u nesreći koju osećam zbog svega što se dogodilo”, kaže Laušević. Jasno je da bi ga u ovom trenutku zadovoljila jedino oslobađajuća presuda. Njegov se slučaj našao i na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, jer je tamo glumac tužio državu Crnu Goru.

Kobna noć

Iako je javnost u Srbiji, čini se, s naklonošću primila Tadićevu odluku, u Crnoj Gori reagiraju drugačije.

– Ipak je oduzeo dva ljudska života, mog brata i druga mu Radovana Vučinića. Ovo je stvarno tužno i tragično, da se u jednoj državi osuđeni potražuje za ostali deo izricanja presude. Žalosno je da se ovako dodeljuju trofeji i nagrade, da se nekome daju titule junaka i hajduka, što bi rekli u Crnoj Gori, za ubistva nedužnih mladića, rekao je za tamošnje medije brat ubijenoga Dragora Pejovića.

Ilinka Vučinić, majka ubijenog Radovana, ovako je prokomentirala pomilovanje: “Tek mi je bio došao iz vojske, sve vreme je bio na ratištu – ’91. je pošao a ’93. došao iz vojske i poginuo mi, nakon šest meseci. I kako ću da reagujem!?”, izjavila je.

“Slučaj Laušević” počinje u u budvanskom kafiću “Apple”, u noći s 30. na 31. srpnja ratne 1993. Nakon kazališne predstave, Žarko i brat Branimir odlaze nešto pojesti. U spomenutom su kafiću naletjeli na lokalne mladiće, s kojima su se posvađali, a potom je počela i tučnjava. Pod kišom udaraca, Laušević uspijeva izvući i repetirati pištolj; vidjevši da mu brata bjesomučno udaraju nečim u glavu, pritišće obarač… Kasnije je objašnjavao kako je u tom trenutku pomislio da mu brat neće ostati živ.

Službena istraga nikad do kraja nije rasvijetlila što se točno dogodilo, ali je poznato da je Žarko ispalio 13 hitaca i da je tragična bilanca glasila – dvoje mrtvih i jedan ranjeni. Godinu dana kasnije, glumac je osuđen na 15 godina zatvora. Ta je kazna 1996. smanjena na 13 te potom, 1997., na četiri godine zatvora. U veljači 1998. izlazi na slobodu, ali ubrzo nakon toga počinje nova sudska trakavica, da bi 2001. Vrhovni sud Crne Gore presudu preinačio na kaznu zatvora od trinaest godina.

Pod prijetnjom krvne osvete za ubojstvo mladića, netom nakon snimanja filmova “Nož” i “Ranjena zemlja”, Laušević odlazi u SAD. Šuti gotovo dvije decenije, pa do javnosti i obožavatelja dopiru samo informacije da pati od depresije i preživljava radeći na gradilištima. Početkom 2009. glumac u njujorškom konzulatu Republike Srbije dobiva srpsko državljanstvo, no iste ga godine američke vlasti uhićuju zbog neposjedovanja valjane vize. No, unatoč brojnim pravnim peripetijama, Laušević nikada nije deportiran i isporučen Srbiji.

Od uspjeha do sunovrata

Lijep, sposoban i talentiran, pripadnik generacije odličnih glumaca, Laušević je svoju prvu filmsku ulogu ostvario s 22 godine i odmah postao jedno od nezaobilaznih lica jugoslavenske kinematografije. Dovoljno se prisjetiti njegove interpretacije Šilje u seriji “Sivi dom” ili Lale u “Jagodama u grlu”; među najzapaženijim su mu ostvarenjima i role u filmovima “Oficir s ružom” (1987.), “Dogodilo se na današnji dan” (1987.) i “Braća po materi” (1988). Uz ostalo, nagrađen je Zlatnom arenom u Puli, Sterijinom nagradom i Nagradom “Zoran Radmilović”.

I dok su osamdesetih njegov život i karijera išli uzlaznom putanjom, devedesetih se to dramatično promijenilo. Splet nesretnih okolnosti počinje se nazirati tri godine prije budvanske tragedije, za incidenta koji se dogodio prilikom gostovanja zeničkog Narodnog pozorišta s predstavom “Sveti Sava” (na tekst Siniše Kovačevića i u režiji Vladimira Miličina) u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Tada 1990., izvedbu su nasilno prekinuli ekstremni desničari predvođeni Vojislavom Šešeljom i protojerejem Žarkom Gavrilovićem, istim onim koji će kasnije predvoditi i blagosloviti huligane koji su prvu srpski Gay Pride ugušili u krvi. Iako je “Sveti Sava” prekinut na početku, nositelj naslovne uloge Laušević pokušao ju je, unatoč psovkama i uvredama, izvesti do kraja. Nasilnike ipak nije uspio smiriti, pa ubrzo na njega počinju medijski napadi i javni linč, kao i ozbiljne prijetnje, pa i razbijanje automobila. Zbog straha za sebe i svoju obitelj, nabavlja pištolj i počinje ga stalno nositi sa sobom. Ostatak priče je poznat.

Nedavno objavljena Lauševićeva autobiografija “Godina prođe, dan nikad” prodana je u više stotina tisuća primjeraka, a trakavica oko njegova slučaja se nastavlja. Iako na slobodi, Laušević nije slobodan čovjek.

– Čovjek koji je ubio više nikada ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja riječ. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni. Sloboda je da me oslobode, svojataju, mrze i mrcvare. A ja sam više uopće i ne znam što znači ta riječ…, napisao je u svojoj knjizi Laušević.