U Sarajevu je jako teško biti svoj

Da sam rođen negdje na Zapadu ova knjiga ne bi morala biti lirski dokument, roman s nepobitnim činjenicama, mogla bi biti samo zabavna književnost o vampirima, jer tamo predmeti traju, i privatni, i bilo koji drugi svjetovi nisu podložni cikličnim fizičkim nestajanjima kao kod nas – kaže bosanskohercegovački pjesnik i prozaik Faruk Šehić referirajući se na svoj roman “Knjiga o Uni”. Njegov roman prvijenac, koji su nedavno objavili sarajevski Buybook i zagrebački Algoritam, priča je o gradu koji živi na rijeci, o ljudima koji ne mogu zamisliti život bez bliskosti s vodom, ali i kronika jednog ratnog vremena iza kojeg ostaju pustoš i gubici intimnog životnog prostora. Šehić iza sebe ima zbirke pjesama “Hit depo”, “Transsarajevo”,”Pjesme u nastajanju” i knjigu kratkih priča “Pod pritiskom”.

Pokušaj “velikog bijega”

Nedavno je izašao vaš roman prvijenac “Knjiga o Uni”. U središtu je priča o ratnom veteranu i pjesniku koji pod hipnozom pokušava sastaviti svoj život prije rata s ovim poslijeratnim. No, struktura romana je višeslojna, to je kronika jednog grada i vremena, priča o rijeci, o ratu i posljedicama koje on ostavlja na gradu i ljudima?

Sve je to u ovoj knjizi, jer ne pišem trendovske knjige koje će, koliko sutra, biti pretvorene u filmski scenario, sa već upisanom značajnom filmskom nagradom u mislima režisera i pisca. Jedno od meni težih pitanja glasi: O čemu je ova knjiga? To mi je pitanje postavio moj zagrebački urednik Kruno Lokotar, pa sam mu ja onda mailom odgovarao skoro svakodnevno, dok nisam shvatio da moja knjiga nije američki fiction, niti holivudski film, te ne može stati u jednu rečenicu. Onda sam sve složio u jednu vrlo nezanimljivu, dosadnu i običnu rečenicu: “Moja knjiga se bavi prevazilaženjem traume.” Ali ta trauma nije samo trauma rata i njegovih posljedica, nego mi se odjednom otvorilo nešto novo, a to su gubici intimnog životnog prostora – stana, vrta, fotografija, majčine kuće sa svim materijalnim i nematerijalnim predmetima. Kad nemaš fotografija, kako možeš dokazati da je tvoj prijeratni život ikad postojao? Gdje su nestali svi ti predmeti ispunjeni melanholijom? Počeo sam se baviti ovim i sličnim pitanjima zbog vlastitih razloga, ujedno znajući da takva pitanja sebi postavlja desetine hiljada ljudi na području bivše Jugoslavije.

U odnosu na vaše pjesme i priče, u ovom romanu primjetan je svojevrsni odmak od teške ratne priče. Ranjavanja, granate, krv i PTSP zamijenile su ptice, ribe, zelenilo, rijeka Una…

To je samo prividno tako, a dijelom imate pravo zato što je to bio moj pokušaj bijega od vlastite literature. Od obilježenosti ratom i svim što on nosi, jer u Sarajevu je teško biti bilo šta, a kamoli pisac. Tako sam pod pritiskom sredine (navodne zamorenosti literaturom o ratu) pokušao izvesti “veliki bijeg”, ali nisam uspio, na svu sreću nisam uspio, znači da sam ostao svoj. Jako je teško biti svoj u Sarajevu – gradu koji se diči otvorenošću, dok je stvarnost u koliziji sa ovom tvrdnjom, jer je Sarajevo poprilično skučeno, ofarbano primitivizmom i zatucanošću. U odnosu na Zagreb i Beograd ono jeste otvorenije, ali meni to ništa ne znači, jer ova dva grada su jednonacionalna i Srbija i Hrvatska su nacionalne države, izrazito nacionalne države, dok to BiH nije, nije nikad ni bila; zato se ona lagano raspada, jer ne može biti jednonacionalna. Ono što je njena prednost to je u isto vrijeme i uništava. Zato ovdje nema nikakvog napretka u stvarnom životu, što je dobro za umjetnost, ali ne i za život u Sarajevu i BiH. Zato sam se vraćao zelenilu, životinjama, prirodi, jer je to moja religija i jer sam se tu vidio kao u nekom ogledalu. Tu sam se osjetio živim i jakim, mogao sam se pomiriti sa svojim ranama i prihvatiti ih kao dio tijela i psihe.

Otkud tolika opsesija rijekom Unom, za koju kažete da je “sila koja drži grad na okupu, jer bi ga inače davno prekrila zemlja”?

Ne znam, vjerovatno zato što sam od pete-šeste godine života vrijeme provodio pored rijeke, ljeti nismo izlazili iz vode. Jer sam odrastao u kući iz koje si mogao, za velikih poplava, oprati ruke sa kuhinjskog prozora. To je jedna vrsta bliskosti koja me fascinirala što sam bivao stariji. Naravno, to je i pitanje identiteta, jer kad sve izgubi smisao, neke stvari moraju biti tu, pri ruci, za nešto se moraš uhvatiti, za nešto stvarno, izvan mitova, izvan lažne fabrikovane i militantne povijesti koju smo učili u školama. Uostalom, 70 posto ljudskog tijela je od vode, iz vode je nastao život i prema nauci i prema religiji. Ne znam, volim vodu i to ne mogu matematički dokazati. Tu bliskost sa vodom je izvrsno objasnio Josif Brodski u knjižici “Vodeni žig”.

Bez jugo-sentimenta

Jedan od potencijalnih naslova romana bio je i “Nocturno za Jugoslaviju”. Za bivšu državu ne gajite pretjerane simpatije, junak vašeg romana kaže: “Ne vjerujem da ću se ikad uspjeti osloboditi gađenja prema svim floskulama na kojima je počivala bivša država”?

Ne volim živjeti u iluzijama, jer sam od krvi i mesa i volim takav život. A kad ti se svijet sruši pred očima, znači svijet te Jugoslavije, meni je logično da nemam više ideala. Neka mi samo neko objasni kako je neko mene htio istjerati iz mog grada samo zato što imam drugu boju očiju, ili kako su moji roditelji cijeli život od svojih plata odvajali doprinose za JNA, vojsku koja će nas ubijati “našim” granatama. Pa zar to nije vrhunski nadrealizam? Nekako sam više, ipak, za realizam. U realizmu nema mjesta za bunovne i krvave snove.

Iako je diskurs o Jugoslaviji na ovim prostorima u proteklih dvadesetak godina bio izrazito negativan, većina ljudi danas o bivšoj državi govori s puno sentimenta, kao o zemlji u kojoj se bolje živjelo nego danas, o zemlji veće socijalne pravde. Kako to komentirate?

Ja sam zadnji čovjek na planeti koji ima nešto protiv života u bivšoj Jugoslaviji. Živio sam lagodno, moji roditelji su imali dva lokala u privatnom vlasništvu u centru jednog malog prosperitetnog grada. Bio sam pripadnik srednje, ako ne i više klase. Svi moji preci, ama baš svi, su bili komunisti i partizani. Neki su bili osnivači ćelije KP-a, ili logoraši u Jasenovcu, ili ranjavani na Sremskom frontu. Moja porodica nema nikakvih identitetskih trauma iz Drugog svjetskog rata, jer su svi bili antifašisti. Odgojen sam u ateističkoj porodici, i smatram to svojom velikom prednošću, pogotovo u današnjem svijetu. Iz svega navedenog se vidi da su moji preci bili ljudi koji su stvarali Titovu Jugoslaviju. Logično je da će velikosrpskom agresijom, umotanom u tobožnje jugoslavenstvo, iz mene početi nestajati moji jugoslavenski ideali. Početkom rata moj jugoslavenski identitet se raspao, pogotovo jer nisam imao vremena za razmišljanje, morao sam se boriti za fizički opstanak. A rat te nauči mnogim dobrim stvarima, glavna je da možeš vidjeti kroz ljudsko tijelo, nema laži, samo surova stvarnost. O Jugoslaviji mislim sve najbolje, ali se nikad vremeplovom ne bih tamo vratio, to je moja prošlost koju sam djelomice arhivirao ovom knjigom. Mislim da su u Bosni ljudi prije ostalih shvatili svoju “jugoemociju”, jer BiH nije nacionalna država, za razliku od Srbije i Hrvatske gdje se tek sad dešava taj val “jugonostalgije” iz drugog ešalona, jer je nacionalizam utjerao strah u kosti ljudima, pa su bili pod autocenzurom.

Nemam tog sentimenta danas. Odmah nakon rata imao sam taj sentiment, bio sam vatreni ljevičar, toliko radikalan da mi je bilo muka od samog spominjanja nacijâ, tad sam se trudio biti anacionalan. Religiju ionako nisam nikad poštovao. Tako da ono što ljudi danas gaje kao sentiment, ili je to više možda trend, davno sam to apsolvirao, i nemam potrebu stalno dokazivati svoje poštenje, humanizam, socijalnu osjetljivost. To me sve skupa više nimalo ne zanima. Mislim, ako će ljudima danas biti bolje ako se sjećaju nekog od prošlih života, ja to podržavam. Sve je to samo melanholija, nema veze sa državnim uređenjem. Svijet je definitivno izgubio svoju nevinost, i crno-bijela slika života se izgubila. Ali ako je sad loše, ne znači da cijeli život trebam gledati u retrovizor.

Rat ubrzava metabolizam

Kako vam se čini današnja situacija? Kako biste opisali vrijeme u kojem živimo?

Sumorno, gadno, sivo, depresivno, očajno, jadno, na rubu suicida, prljavo, primitivno, zatucano, nazadno, totalitarno, antiutopijsko, previše religije u svemu, siromašno, jadno kao u ruskim romanima s početka 20. vijeka, robovski jadno, tragično, toliko tragično da mi to nećemo nikad shvatiti, odvratno, blijedo, neuvjerljivo, kao da živimo tuđe živote. Unatoč ovim epitetima koji čine današnji život, meni je moj život jedan i jedini – nemam rezervnog, pa se trudim da to što sam okružen mrakom, to što se bavim dijagnosticiranjem tog mraka, ne znači, apsolutno ne znači da je moj vitalizam, moja volja za životom išta manja nego što je to bila prije rata kad nam je, eto biva, bilo toliko bolje. Čak naprotiv, još više vjerujem u život bez obzira na to koliko on ima malu kvotu na globalnoj kladioničarskoj ponudi.

Jesu li se, po vama, devedesete godine prošlog stoljeća, godine rata, ipak činile optimističnijima u odnosu na ove danas? Je li na neki način postojala vjera da iza rata dolaze neki bolji dani?

Moralo je tad biti tako, jer ko bi preživio sve te paklove, samo onaj ko je imao snagu da mašta. Moja generacija, uslovno rečeno, ljudi rođeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća, imala je tu nadu. Tako je poslije svakog rata: nastupa jedan fanatični, suludi optimizam, pisao sam o tome u ovoj knjizi.

Je li vas rat trajno obilježio kao pisca?

Ne bih se mogao zakleti da me je rat tako apsolutno obilježio. Svakako su tu ožiljci, koji su vidljivi u ovoj knjizi, mislim tjelesno su uočljivi na glavnom junaku. Već godinama odgovaram na ovo pitanje, i odgovor mi uvijek nekako izmiče. Teško se odrediti prema vlastitom doživljaju rata, jer moj doživljaj rata stari zajedno sa mnom, tako da je ta obilježenost nekako fluidna. U “Knjizi o Uni” rat je drukčije prikazan nego u mojim prijašnjim knjigama. Prije sam htio fascinirati užasom, sad je slika rata puno smirenija.

Biste li uopće pisali da nemate iskustvo rata?

Mislim da bih pisao svakako, samo što bi proces sazrijevanja kao pisca tekao dosta sporije, jer rat ubrzava metabolizam, da se našalim: brže se misli kad imaš takvo iskustvo, i nepotrebne stvari otpadaju same od sebe. Vjerovatno bi to bile neke nebuloze tipa semantičkog konkretizma ili štajaznam poezije. Kad živite monotono i kad je sve oko vas takvo, treba pisati o tome, ali da to ne bude monotono: stil, jezik, forma su bitni. Drama i tragedija se posvuda dešavaju, samo ih treba vidjeti, a meni je brutalnost rata to omogućila, to da se odmah oslobodim stegâ suvišne literarnosti, jezičkih spektakularnih vratolomija. Zato s mojim knjigama imaju problem oni koji su opterećeni “književnom književnošću”, oni koji misle da je to nešto sveto. Sveti izmet.

Roman je čudo

Dosad ste uglavnom pisali poeziju i kratke priče. Kako ste se odlučili na promjenu forme, na pisanje romana?

Pisao sam poeziju koja je dosta razumljiva, narativna počesto. Ima glavu, rep i tijelo, a usto sam objavio knjigu kratkih priča – labav roman, tako da je bilo prirodno da me počne zanimati roman kao kralj književnih disciplina. U poeziji sam došao do nekih limita, trebala mi je rečenica, a ne stih. Poezija je OK, ali ko to danas uopće čita. Kod romana postoji nešto privlačno, jedna druga vrsta izmišljanja svjetova. U izmišljanju likova i scena ima nečeg čarobnog. Zanimalo me također da pomiješam zbilju i fantastiku, ratni zločin sa nedužnim prozračnim bićima. Roman je čudo, što bi rekao Emir Nemanja Kusturica.

“Knjiga o Uni” gotovo je istovremeno izdana u Sarajevu i Zagrebu. Je li širenje na prostor cijele regije jedina opcija kad je o izdavaštvu riječ?

To je prirodan književni prostor. Teoretičari to zovu “južnoslavenskom interliterarnom književnom zajednicom”, mada meni treba Klaićev rječnik da bih rastavio ovu verbalnu bombu. Ako se zajednička država raspala i ako nas sad dijele administrativne i druge barijere, šta to znači za književnost, mislim baš ništa. Sve ima svoje tajne puteve, pa tako i knjige. Jezik je jedan sa četiri različita naziva, ali je razumljiv svima. Četverojedan, kako reče Igor Lasić. Opcije su mnoge, samo ih još nismo otkrili.

Možete li napraviti usporedbu hrvatske i bosanske književne scene?

Mogu, to je vrlo jednostavno. To je kao razlika između hrvatske i bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije. U ovom trenutku BiH možda ima sjajnije zvijezde, jače pojedince, ali je taj tim zajedno lošiji od hrvatskog, jer hrvatski ima bolju logistiku, bolje kopačke i bolje nogometne terene, osjećaj zajedništva toliko stran bosanskom čovjeku-fudbaleru. A isto bi bio problem dvojnog državljanstva, jer bi mnogi bh. pisci mogli igrati za obje reprezentacije, jer dosta nas objavljuje u Zagrebu i aktivno učestvuje na hrvatskoj književnoj sceni. Moje knjige imaju svoju publiku u Hrvatskoj, ništa manju nego što je to ova bosanska.