U Zmajevom gnijezdu

Bauk zgražanja lebdi nad Bosnom i Hercegovinom i njezinim susjedstvom. Zgražanja nad činjenicom da joj je trebalo rekordnih 420 dana da formira vladu. Evo, brži su u tom poslu bili čak i tradicionalno najnesložniji Flamanci i Valonci u Belgiji. Skandal s vladom BiH-a bio je tim veći što se sve to događa u vrijeme apsolutne prevlasti izvršne vlasti.

Giorgio Agamben kaže da već dugo ne živimo u parlamentarnoj, već u vladinoj demokraciji. U atmosferi prevlasti efikasnosti kao vrhunske političke vrijednosti, BiH (ne)namjerno prakticira antiizvršnu politiku. U doba želje za političkom efikasnošću i užurbanosti svake vrste, u Bosni se već godinama provodi politika oklijevanja, slabe okretnosti, posvemašnje nedefiniranosti te općenite sporosti i krajnje političke neodlučnosti. Mogli bismo reći da bosanskohercegovački političari sprovode svojevrsni bijeli štrajk u politici. “Oni nikako da se dogovore”, stalna je žalopojka domaćih i stranih nestrpljivaca, onih kojima je urgentnost na prvom mjestu. Uostalom, i ta se sporost može smatrati nekovrsnim otporom stanju stalnog i već duže vremena ponižavajućeg međunarodnog monitoringa Bosne i Hercegovine.

Trajno izvanredno stanje

Kao što se zna, prekretnička točka novovjeke politike emergentnosti je 11. rujan 2001. godine kada, nakon napada Al-Kaide na New York, američka vlast putem dva zakona (Patriot act i Zakon o domovinskoj sigurnosti) na velika vrata u politiku vraća teoriju i praksu izvanrednog stanja. Tim zakonima i kasnijom praksom izvanredno stanje postaje svojevrsna tehnika vladanja, a ne izvanredna i privremena mjera. Štoviše, privremenost se ukida, a izostaje i opravdanje o postojanju clear and present danger, pa se danas može govoriti, kako kaže već spomenuti Agamben, o trajnom izvanrednom stanju.

E sad, kakve su reakcije na to što je tako neambicioznoj bosanskohercegovačkoj političkoj eliti trebalo, kako rekosmo, čak godinu i tri mjeseca da se dogovori oko podjele funkcija u Vijeću ministara? Neki, primjerice, nade polažu u susjedstvo. Tako se u posljednjih nekoliko tjedana pojavilo nekoliko tekstova i javnih istupa, sve na temu većih ili manjih očekivanja od nove hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić u pogledu Bosne i Hercegovine. Već bi ovakva gotovo pa kolonijalna impostacija cijelog ovog problema morala biti u najmanju ruku sumnjiva. Naime, kakve bi veze trebalo imati imenovanje šefa ili šefice diplomacija susjedne zemlje s vašom domovinom­? Nikakve, dakako. Međutim, valja se lišiti naivnosti, barem kada su u pitanju odnosi Hrvatske, BiH-a i Srbije. Dok se jedni nadaju konstruktivnim potezima prema Bosni haenesove vanjskopolitičke akvizicije u novoj hrvatskoj koalicijskoj vladi, drugi primjećuju da će se nova ministrica morati jako potruditi oko izlaska iz bosanske slijepe ulice što – e tu smo, rođo – može uključivati i treći, hrvatski entitet, ako se svi oko toga slože, dakako.

Ovakva konsocijacijska teorija, koja bi trebala biti aplicirana novim kursom hrvatske diplomacije prema BiH-u, već je bila iskomentirana na relaciji Zagreb – Sarajevo. Najprije je toj teoriji svoj prilog s hrvatske strane dao Franjo Tuđman, pokušavajući ranih devedesetih ratnim putem ostvariti treći entitet. Zatim isto, ali na polemičko-akademskoj ravni, pokušava ostvariti profesorica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Mirjana Kasapović, koja u svojoj knjizi “Bosna i Hercegovina – podijeljeno društvo i nestabilna država” iz 2005. godine nudi, među ostalim, upravo takvo, konsocijacijsko rješenje za susjednu državu. Sada joj se pridružuje i aktualna ministrica vanjskih poslova. Ove “nove nade” vezane uz susjednu zemlju, iskazane bilo kroz prve istupe ambiciozne nove ministrice ili u tekstovima njezinih novinskih tumača, nisu daleko od autokolonizirajućeg stava, u smislu olakog pristajanja na traženje spasa od stranaca.

Što ta linija, zapravo, želi? Trodiobnu podjelu Bosne i Hercegovine po etničkim granicama.

Dobrovoljni aparthejd

Odgovor na to stigao je od nekolicine sarajevskih autora, među njima Nebojše Jovanovića, koji zajedno s Damirom Arsenijevićem u svom tekstu “Bespuća politološke zbiljnosti” nudi odgovor na, prije svega, tvrdnje Mirjane Kasapović o Bosni kao oduvijek podijeljenoj zemlji. Iz takvog fatalizma andrićevskog tipa koji, sjetimo se, o Bosni govori kao o “tamnom vilajetu”, nastao je i današnji konsocijacijski prijedlog, odnosno sugestija da faktičnu situaciju podjele konačno priznamo, bespogovorno je prihvatimo i jednom zauvijek razdijelimo Bosnu. Ili riječima bosanskohercegovačkog kantautora Damira Avdića: Bratstvo-jedinstvo je završilo! / Vrijeme je da se upoznamo / onakvi kakvi stvarno jesmo. To segregirajuće rješenje autori otvoreno, potpomažući se Arendom Lijphartom, nazivaju “dobrovoljnim aparthejdom”.

Zanimljiva je situacija i s Republikom Srpskom i Miloradom Dodikom kao stalnim metama tzv. lijevo-liberalne štampe i publicistike, koje moraliziraju nad njegovim likom i dijelom, iako se tu radi o klasičnoj situaciji što prati svaki intervencionizam. Naime, u Bosnu je 1995. s mirom i Daytonskim sporazumom implementiran i internacionalni intervencionizam sa svom svojom popudbinom. Dvije se važne stvari nalaze u tom paketu “mekog kolonijalizma”: tranzicija i prateća joj marketizacija. To dvoje u neokapitalističkoj eri ide skupa, što je Dodik ispravno shvatio i odlučio dvostruko profitirati, politički od etnonacionalističke strategije, a privatno od ekonomije utemeljene na ratnom profiterstvu i marketizaciji društva izvana. Njegovi kritičari skloni su diskreditirati ga raznim etno-pogrdama, smatrajući ga najeklatantnijim primjerom “divljeg Balkanca”. Međutim, nema tu ništa etnički specifično “divlje” – njegov neuglađeni stil i “divljaštvo” samo su pravo lice kapitalizma kojem je nasilje inherentno.

Jedno vrijeme, odgovor na bosanske nevolje trebala je biti tzv. deliberativna demokracija. To će reći, implementacija demokracije preko tzv. civilne scene. Legitimacijski vakuum pokušao se prevladati obilnim uplatama američkih agencija bosanskohercegovačkoj mirovnjačkoj, kulturnjačkoj i inoj eliti. Jedini rezultat politike potkupljivanja bio je taj da je stvorena klasa odnarođene inteligencije koja bi samo još više intervencionizma, još više suspenzije bh. zakona, još više ograničenja ovlasti lokalnih politika, posebno one u Republici Srpskoj. Stoga je plač medija i komentatora zbog nemanja vlade u najmanju ruku bio licemjeran.

Klasno i nacionalno pitanje

Bilo kako bilo, ljudi se posvuda, pa tako i u BiH-u, dijele u klasno-socijalne skupine prije svega prema tome kakvom ekonomskom moći raspolažu u društvu. Jedni tu moć posjeduju, drugi su je lišeni. Paradoksalnost svih klasnih društava, u koja spada i bosanskohercegovačko, ogleda se u tome da ekonomsku moć uglavnom posjeduju oni koji ne proizvode materijalna dobra, a oni koji ih proizvode ili bi to htjeli lišeni su takve moći. I u ovom društvu, u pitanju kakve društvene odnose treba graditi, kakav treba biti društveno-politički sistem, sadržano je i pitanje tko treba držati vladajuću socijalnu poziciju. Ako su radničke klase i nacije proizvodi istog proizvodnog odnosa – kapitalističkog – onda i u Bosni i Hercegovini samo organizirane radničke klase mogu biti zbiljski nosioci prakse ravnopravnosti. Oslobađajući sebe unutar okvira nacija, radničke klase oduzimaju im ulogu posrednika u klasnoj eksploataciji. Proces približavanja odnosno udaljavanja klasa od nacija ovisi od socijalne borbe, a ne samo od ustavnih aranžmana. Kada je moguće naciju povesti u pravcu socijalnog oslobođenja, tada identifikacija radničke klase s nacijom – znamo to iz bolje revolucionarne prošlosti – ne samo da nije problem, već može biti i dio rješenja. Kada je, pak, na djelu građanska kontrarevolucija, radne klase ne znaju što bi s nacijom “svojih” i “tuđih” eksploatatora. Narušeni međunacionalni odnosi već desetljećima u svim jugoslavenskim tzv. nacijama-državama, isto kao i u BiH-u, izraz su narušenih klasnih odnosa. Bogati svih nacija posvuda pobjeđuju, no to se može preokrenuti. Tada će se radničke klase svih naroda u BiH-u prema svojim eksploatatorima postaviti kao predvodnici radništva uopće.

Čak i iz perspektive koja se ovdje zove realnom politikom, sada kada je sastav Vijeća ministara konačno dogovoren, pitanje je što činiti. A ono danas, uz svoje povijesne konotacije, nadilazi poteze jedne Vesne Pusić.

Intelektualna “alternativa” nije artikulirala nikakav politički odgovor na identitetsko nasilje

Oprosti za kung-fu

Nino Raspudić i Veselin Gatalo dio su općeg desničarskog revivala koji preplavljuje medije u BiH-u, a na drugoj razini, današnji se angažman nekadašnjih sljedbenika “Zmajevog puta” nadovezuje na dvadesetogodišnju tradiciju depolitizatorskog, kulturotvornog govora o Bosni i Hercegovini

PIŠE: Dinko Kreho

Sjeća li se još itko mostarskog Brucea Leeja? Postavljanje spomenika Malom Zmaju u mostarskom parku Zrinjevac u novembru 2005. neko vrijeme je bilo omiljena “alternativna” medijska tema – kako u Bosni i Hercegovini, tako i u legendarnom regionu. U gradu čije je ime od rata naovamo sinonim za etničku segregaciju, Bruce Lee je trebao simbolizirati transetničku i transkulturnu pravdu i solidarnost. Postavljanje spomenika osmislio je i inicirao Urbani pokret Mostar, nevladina organizacija s misijom promoviranja alternativne kulture, a vijest o tome kako “Mali Zmaj postaje simbol mira na Balkanu” dobacila je i do BBC-ja. No, pompa se jedva malo slegla, a statua je već postala žrtvom vandala. Službeno otpremljen na popravak, kung-fu junak ostao je sakupljati vlagu u nekom podrumu, u najboljem slučaju skladištu, do dana današnjeg.

O aktivnostima Urbanog pokreta nakon epizode s Bruceom Leejem ne može nas informirati, čini se, ni svemoćni Google. S druge strane, ovo se nipošto ne može reći za dvije najistaknutije figure Pokreta: oni danas medijski nastupaju kao privilegirani interpretatori i komentatori društveno-političke zbilje – jedan kao akademski situiran ekspert, drugi kao poslovično svestran pisac-u-kolumni.

Tumači Naše Stvari

Dr. sc. Nino Raspudić, docent na zagrebačkoj talijanistici i blog-kolumnist “Večernjeg lista”, posljednjih godina gradi medijski image neovisnog glasnogovornika bosanskohercegovačkih Hrvata. Od ljubitelja kung-fu akcije i NGO aktivista, on je tako napredovao u autentičnog tumača Naše Stvari. Naime, Raspudić nastupa kao tumač hrvatskih interesa neovisan o bilo kakvoj stranačkoj afilijaciji ili ideološkom projektu; akademski pedigre i imidž urbanog ordinary guya u njegovoj medijskoj samoprezentaciji surađuju na proizvodnji ove “autentičnosti”. U Raspudićevim tekstovima, intervjuima i javnim intervencijama Bosna i Hercegovina pokazuje se dostupnom isključivo kroz optiku kulture-i-identiteta; “BiH” je tu ime za nekakvu super-identitetsku konstrukciju, poligon na kojem Narodi ili Kulture ulaze u raznorazne ratne, mirovne ili ratno-mirovne aranžmane. I puka mogućnost političkog mišljenja kod Raspudića je pacificirana imperativom “nacionalnog interesa”: drugim riječima, u BiH-u ne mora biti konzervativaca, liberala ili socijalista, ali uvijek ima Bošnjaka, Hrvata i Srba – podjela pred kojom blijedi svako političko razlikovanje.

Raspudićev kolega Veselin Gatalo, pisac i kolumnist banjalučkog “Glasa Srpske”, ide dva koraka dalje. U svojim kolumnističkim napisima on proklamira vjeru u “genetsko pamćenje”, teoretizira o vlastitoj genetski induciranoj averziji spram “Azijata”, “Huna” i “Mongola”, objavljuje privrženost tlu i grobovima predaka itd. Pritom je osobito upadljiv fantom “Sarajeva” koji nastanjuje njegove tekstove: “Sarajevo” je za Gatala imperijalni centar, relikt osmanskih i Titovih vremena istodobno, “totalitarna” sredina iz koje se šire eksploatacija, hipokrizija i (ne samo simboličko) nasilje. Gatalo nastupa kao disident i nepotkupljivi kritičar s društvene margine, koji prokazuje laži, obmane i mitove što ih proizvodi sistem. Subverzivnost bi bila sadržana – Gatalo ne ostavlja mjesta sumnji – već u činjenici da se on jasno i glasno izjašnjava kao “Srbin i Hercegovac”. No, kako aura “autentičnosti” po prirodi stvari krasi poziciju pisca-disidenta, Gatalo igra ulogu višestrukog subverzivca: Srbin-Hercegovac-i-pisac, ukratko slobodoumni pojedinac (kako sam voli reći, “rab Božji”) u konfliktu s jednoumljem sustava, oličenog prije svega u “Sarajevu”.

Nobody is kung-fu fighting! Dapače, kao da se i Raspudić i Gatalo danas ispričavaju pred sublimnom nacionalnom Stvari: “Oprosti za kung-fu!” Ipak, namjera ovoga osvrta nije tek uprti prstom u nedosljednost ili pomak u samopercepciji nekadašnjih prvoboraca “alternativne kulture”, ili pak tragati za motivima koji su vodili jednog i drugog u njihovoj “promjeni fokusa”. Daleko je zanimljivije, ali i važnije ispitati strukturne razloge koji ovakav, prividno nevjerojatan zaokret čine mogućim, pa i bezbolnim.

Naime, daleko od toga da Raspudić i Gatalo u bilo kojoj dimenziji svog medijskog angažmana predstavljaju usamljene pojave. Na jednoj razini, oni čine dio općeg desničarskog revivala koji posljednjih godina preplavljuje bh. medije. Samopercepcija tog novog vala izgleda otprilike ovako: nakon što su stari, korumpirani političari te licemjerna inteligencija duboko zgriješili spram same suštine Naše Stvari – po sebi inače čiste i neupitne – na scenu stupaju novi, (više-manje) mladi, neovisni intelektualci, s misijom da Stvar(i) ponovno postave na noge. Dakle, ako smo prije koju godinu i mogli otpisati cijelu kulturidentitetsku rabotu kao opsesiju sredovječnih bijelih mužjaka i anemične građanske inteligencije, ona se danas vraća – i to u radikalnijem obliku – kao svojevrsni omladinski trend. Raspudić i Gatalo – iako, istina, ne više u prvoj mladosti – ostaju njegova najprepoznatljivija lica.

Ekstremizam centra

Na drugoj razini, međutim, današnji angažman nekadašnjih sljedbenika Zmajevog puta umnogome se nadovezuje na dvadesetogodišnju tradiciju depolitizatorskog, kulturotvornog govora o Bosni i Hercegovini. A primarni proizvođači ovoga diskursa nisu bili zli nacionalisti, nego neki od njihovih najprilježnijih kritičara. Naime, još od kraja osamdesetih godina, kada se na valu demokratskih promjena u BiH-u rađaju novi populistički pokreti, intelektualna “alternativa” nije artikulirala nikakav politički odgovor na sveprisutno identitetsko nasilje. Naprotiv, profesionalni “kritičari nacionalizma” prihvataju njegove ključne imperative: depolitizacija politike u korist fetiša kulture-i-identiteta, poistovjećivanje demokracije s kapitalizmom, antikomunizam opće prakse. Umjesto istupanja s političkim projektom koji će dovesti u pitanje ove trendove, “antinacionalisti” u posljednjih dvadeset godina proizvode samo mitske narative koji teže opisati “suštinu” ili “ideju Bosne”. Od pripovijesti o “dobroj Bosni”, preko onih o “sirotoj Bosni”, “tamnom vilajetu”, ili “zemlji mržnje”, do one najnovije o “konsocijacijskoj Bosni” – svi ovi narativi strukturirani su tako da isključuju politički uvid u stanje stvari. Pritom, samodoživljaj “antinacionalističke” intelektualne scene jest onaj skupine trezvenih-i-nepristranih znalaca “istinske” stvarnosti; ideologija, to su drugi, mi govorimo o stvarima onakvim kakve jesu. Ni lijevo, ni desno, nego “realistično” i “racionalno”: namjesto ekstremizma identitetskog nasilja, tu je na djelu ekstremizam centra.

Ni naša dva mostarska mala zmaja nisu ponikli iz nekih opskurnih desničarskih krugova, niti iz stranačko-političkog miljea uopće (unatoč Gatalovu svojedobnom angažmanu u SDP-u, i onom ne tako davnom u SNSD-u). Naprotiv, oni su proizvod upravo spomenute građanske, nevladine, neovisne scene, koja već dva desetljeća pred blagonaklonim pogledom Zapadnog hegemona priređuje spektakl vlastite neovisnosti i “alternativnosti”. Uostalom, sjetimo se opet nesretnog Brucea Leeja: svojedobno je kao jedan od glavnih argumenata u prilog postavljanju spomenika isticana potreba da se svakodnevnica “dekontaminira” od politike i ideologije, kojoj se ima suprotstaviti “zdrava” kultura. Od političke intervencije ni traga; umjesto nje, povlačenje u apolitičnu retoriku alternativnog-i-urbanog. I Raspudićeve aktualne kulturidentitetske preokupacije, i Gatalov kolokvijalni rasizam (koji niti ne traži alibi “kulture”), oblici su suštinski antipolitičkog diskursa o “suštini BiH-a”. Radi se o diskursu nesposobnom da društveni rascjep, antagonizam, konflikt pojmi u političkim terminima, nego ga jedino može izmjestiti u druge ravni: u ovom slučaju to je ravan kulturnog sukoba, jaza među identitetima ili, u krajnjoj liniji, ravan genoma.

U tom smislu Raspudićevo i Gatalovo pisanje predstavlja radikalizaciju jedne antipolitičke intelektualne tradicije, njezinu surovu, ali ne i nepredvidivu nuspojavu. Toj se sceni oni sad vraćaju kao neželjena djeca, kao cijena njezina ideološkog čistunstva, odbijanja da “prlja ruke”, ukratko – ekstremizma centra na kojem je izrasla.