Ubojice naše svakodnevne

Zagrebački pjesnik Vinko Hut Kono dobitnik je prve nagrade za poeziju na ovogodišnjem književnom natječaju u Zrenjaninu. Uz prvonagrađenog, pohvalu žirija dobila je i zagrebačka pjesnikinja Andreja Hlupić, dok su drugo i treće mjesto u kategoriji proza osvojili Milko Valent iz Zagreba i Lada Vukić iz Zadra.

Nagrada u Zrenjaninu vam je prva. Što vam to znači?

Otkad znam za sebe, patim od klaustrofobije koju mi nameće moj nezamjenjivi, ali i neizrecivo skučeni materinji jezik. Početkom devedesetih svijet tog jezika dodatno se smanjio izbijanjem sukoba u bivšoj Jugoslaviji, zbog kojeg svi pišemo u još ograničenijim uvjetima. Posljedično, od tog vremena naovamo, ionako uska i relativno siromašna čitateljska publika osjetno je reducirana. Drugim riječima, ponovna uspostava živih kulturnih veza između Beograda, Sarajeva i Zagreba predstavlja apsolutni imperativ. Tek kad ti kanali ponovo profunkcioniraju, autori ove regije naći će se na pozitivnoj nuli i steći će barem male šanse za osvajanje međunarodnog tržišta. Na kraju krajeva, ono što jednog izdavača u Frankfurtu ili Tokiju uopće može potaknuti na razmišljanje o nekom hrvatskom autoru je upravo regionalni uspjeh. Kao i slični festivali, natječaj u Zrenjaninu jedan je od mogućih pokretača tog ponovnog, ali zasad još neizvjesnog spajanja koje bi koristilo književnosti čitave regije. Zbog toga je pobijediti ondje ogromna čast, prije svega zato što Zrenjanin i ja po tome pitanju dijelimo istu politiku.

Japan i Hrvatska

Poezija Vam je često angažirana pa tako primjerice poznatog tajkuna ironično uspoređujete sa Cher, a pisali ste i o libijskome ratu i obitelji Zec.

U potpunosti prezirem angažiranu književnost i isključivo se klanjam hirovima inspiracije i savršenstvu forme. Ipak, ponekad me zainteresira neka tema koju bi se moglo smatrati angažiranom. Uglavnom nemam potrebu braniti zakinutu stranu sve dok, a to se obično dogodi iznenada, potaknut nečim na čas ne uđem u um žrtve. Pjesma posvećena obitelji Zec nastala je tokom zadnjeg posjeta Japanu. Isprva, namjera mi je bila pisati o masakru u Nankingu jer me odavno fascinira ideja o ubojicama koji su spletom okolnosti na slobodi i još se k tome sjajno uklapaju u pozadinu svakodnevnog života. No kako je pjesma nastajala, shvatio sam da zapravo pišem o obitelji Zec i njihovim egzekutorima koji su čitav niz godina uredno čekali u redu u banci, kupovali na sniženjima, poslije ručka čitali novine čudeći se općem rasulu u zemlji itd.

Dakle prijestup ubojstva nije čovjeku toliko stran kao što se na prvi pogled čini, no ono što užasava je kasnije nijekanje istog. Upravo to se događa današnjem Japanu koji se svojim susjedima još nije ispričao za Drugi svjetski rat, i, naravno, Hrvatskoj koja zaokupljena ulogom žrtve uopće nema potrebu bilo kome polagati račune, ponajmanje Srbima. No ova zemlja snosi posljedice takvog ponašanja, prije svega zato što u svojoj nezainteresiranosti tone u sve veći mulj provincijalizma. Stvar je u tome da je žrtva književno vrijedan materijal, a pogotovo ona žrtva koja nije podignuta na pijedestal od strane režima. Usudio bih se reći da iživljavanje nad npr. hrvatskim Srbima ostaje nedovoljno iskorištena tema u književnosti, a upravo bi to mogao biti prečac u potkopavanje učmalog statusa quo koji truje ovo društvo.

Iako uopće ne vjerujem u praktičnu primjenu umjetnosti, mjesna bi književnost već jednom trebala u znatnijoj mjeri obaviti svoju najklasičniju zadaću, a to je uzburkavanje i propitivanje poretka koji se uzima zdravo za gotovo. Međutim fenomen iščašenih hrvatsko-srpskih odnosa u zadnje me vrijeme zanima i u mnogo širem smislu. Naime, prolazeći gradom svakodnevno viđam grafit sadržaja: “Mamiću Srbine” i ne mogu se načuditi neobičnoj upotrebi riječi “Srbin” na mjestu gdje bi inače trebala stajati psovka.

Prva zbirka

Očekujete objavljivanje prve zbirke?

Zbirku bi uskoro trebalo objaviti Hrvatsko društvo pisaca, a naslov je “Nabrajanja”. Ono o čemu razmišljam paralelno je postholokaustno stanje knjiškog tržišta. Tu prije svega mislim na maloprodaju. Primjerice veliki broj knjižara godinama ne plaća preuzetu robu, a najneuredniji platiše su upravo najveće knjižare. Pa iako ovakva vijest u hrvatskom kontekstu neće šokirati nikoga, ona je upravo alarmantan dokaz da živimo u ruševinama društva.

Jedan ste od pokretača novog zagrebačkog zimskog festivala poezije koji bi se uskoro trebao održati na. O kakvom se festivalu radi?

Riječ je o festivalu kojemu je cilj spojiti dramsko i pjesničko i to u nemogućim zimskim uvjetima tuškanačke šume, odnosno tamošnje ljetne pozornice. Ono što je ključno je činjenica da budžet festivala iznosi točno nula kuna i da je, unatoč tome, zamišljen kao međunarodni događaj zbog čega je naslov na engleskom – “50 Poems for Snow”. Dakle ono što želimo je pjesništvom motivirati ljude da se smrzavaju na otvorenom usred zime, a to je tek jedan od neizvedivih zadataka koje zadajemo sebi. No nema veze jer već je i vrijeme da se netko u ovom gradu počne baviti nemogućim.