Veliki povratak statista

DNEVNIK NOVE TV

Da Mladen Bajić ostane bez posla državnog odvjetnika, mogao bi elegantno potražiti novo zaposlenje u istoj, Gajevoj ulici, u OUR-u Posmrtna pripomoć. Ima sve kvalifikacije. U političkom pokapanju Damira Polančeca Bajić je odigrao pristojnu rolu, kako je primijetila Ivana Ivanda. Pogurnuo je koprivničkog Fausta u ponor baš kad je počeo politički padati za svojim Mefistom, dr. Ivom Sanaderom. Novinarka je odlično uočila da državni odvjetnik svoje uspjehe sjajno reklamira preko omanje armije novinara, dok neuspjehe skriva kao zmija noge. Sramežljivi prekid istrage protiv Polančeca u slučaju TLM jedan je takav, zatajeni fijasko. Bivši potpredsjednik Vlade osumnjičen je zbog prodaje struje TLM-u i organiziranja kriminalne grupe. Zbog te je istrage izbačen iz HDZ-a i proveo je u pritvoru tri mjeseca. Društveno je umro. Hoće li ga stranka sad primiti natrag i ispričati mu se? Hoće li tužiti državu, pa ići do Strasbourga?

U slučaju TLM i inače se najviše osjeća utjecaj politike. Na čelu sumnjivaca tu je Ivo Sanader, pa se možemo pitati što će biti ako, poput Polančecovog, na sličan način propadnu i drugi predmeti?

APOKALIPSA – DRUGI SVJETSKI RAT, NATIONAL GEOGRAPHIC

Crne uniforme SS trupa i smeđe košulje ili odore Hitlerjugenda neobično su elegantne, a stvar postaje puno jasnija kad saznamo da se dizajner koji ih je oblikovao zvao – Hugo Boss…

Dokumentarna serija producenta Louisa Vaudevillea, u kojoj usput saznajemo i tu bizarnost, fantastičan je uradak, u svakom svom detalju suprotan “metodama i tehnikama” istaknutih domaćih dokumentarista. Naime, dok naše gore listovi u pravilu ili najčešće imaju jedan jedini prosede, jednu zvijezdu vodilju – uzmi pare i zbriši – Francuzi su odlučili raditi kao crnci, vođeni strašću, ljubavlju i profesionalnom skrupuloznošću, a uspjeh, kako bog da. Dok naši povjesničari-dokumentaristi svoje teme doživljavaju kao poligon za navijanje, kao teren za ispoljavanje političkih strasti, svodeći iznesenu građu najčešće tek na ideologiju, Francuzi su posložili dojmljivu i plastičnu priču iz “pukih” činjenica. To su, naravno, ozbiljni zapadni standardi kakve vidimo u svim velikim kućama, od BBC-ja naniže. No ono što je “Apokalipsu” učinilo najvećim historijsko-dokumentarističkim blockbusterom u povijesti jest “farbanje” svakog pojedinačnog kadra. Povijest Drugoga svjetskog rata, koju uobičajeno doživljavamo kao nešto crno-bijelo i samim tim svjetlosnim godinama udaljeno od nas, sada iskrsava u koloru, plastična i svakodnevna, kao i ljudi koji su je stvarali. Tako Hitler više nije čudovište iz Jurskog parka, nego naš suvremenik, pa onda ni njegova ideologija više nije neki prašnjavi rekvizit sa smetlišta povijesti, nego trajnožareća opasnost, čija vitalnost čovjeku postaje jasna čim ode na neki internetski portal gdje pogleda komentare čitatelja. Tu je sva filozofija Einsatzkommandoa, kapoa, SS odreda – potencijal  fašizma je živ i snažan kao da mu nije tek 90 godina… “Da nije bilo 1929. i velike depresije Hitler bi vjerojatno ostao marginalni ekshibicionist s dva posto glasova”, kažu autori “Apokalipse”. To dovoljno govori i o opasnostima današnje recesije, koja prijeti prerasti u depresiju.

Na “Apokalipsi” je radilo tridesetero ljudi. Za bojanje jedne minute materijala potreban je jedan dan. Arhivske snimke tražene su u 30 zemalja. Istraživači su skupili 300 sati materijala, a u finalnu verziju ušla su samo dva sata. To sve govori. Dakako, za takav posao potreban je i golem proračun, no takav rad, spojen s profesionalnim obzirima, uvijek se isplati. “Apokalipsu” treba odgledati u cjelini: nakon nje, svijet u kojemu živimo učinit će vam se puno opasnijim mjestom.

IN MEDIAS RES

Od famoznog “Kornera” Miroslava Zadre, koji je televizijsku emisiju vodio kao da je radijska – znao je bez riječi piljiti u kameru po pola minute, ali je odustao već nakon druge emisije – HTV nije imao ovako loš početak novog informativnog  projekta. Kako bi rekao Ivan Raos, “prvi pa iscidak” – prva emisija o honorarima pjevača za Novu godinu bila je katastrofalna, s lošim izborom gostiju (od Duška Lokina do Maje Šuput), dok je nastavak bio još gori. U emisiji o smrti Mirjane Pukanić pretresan je pokojničin zdravstveni karton, što je skandal kakav ni na našim televizijama nije odavno viđen. Dva pitanja vape za odgovorom: zašto emisiju tog tipa stavljati na Drugi program i drugo, zašto je dati Petru Vlahovu, kojemu je svaki iskorak izvan estrade rizik ravan izletu u minsko polje (legendarna je njegova konstatacija izrečena u nekoj davnoj emisiji o tome kako Japanci “uzmu harakiri i ubiju se”).

“In medias res” u četvrtak, na temu previranja u HDZ-u, ipak nije bio negledljiv, jer već i vrapci na grani cvrkuću o borbi za vlast u HDZ-u. Nekolicina gostiju – Tihomir Dujmović, Zoran Tomić, Jaroslav Pecnik, Ivica Šola – dobro su analizirali stanje u vodećoj stranci oporbe. Izuzev Pecnika svi su, očito, skloni HDZ-u i svi su, čini se, a Dujmović posve eksplicitno, zaključili kako s postojećim kadrovima HDZ-u prijeti haeselizacija – dugo i mučno odumiranje, odnosno, na drugoj strani politike, vječni ostanak na vlasti SDP-a i ortaka. Milanović i Josipović  s dvije rukoveti desne demagogije HDZ-u će, bez jakog političara koji može iskoračiti prema centru pa i lijevo, poput Sanadera, biti nesavladivi, čak i ako ne budu osobito uspješni. HDZ-u treba novo lice, treba im desni Milanović, ali je otvoreno pitanje bi li stranka tog profila izabrala, primjera radi, Andreja Plenkovića, čiji fotorobot odgovara opisu “princa na bijelom konju”.

No, to je već HDZ-ov problem. Vlahova, međutim, očito prati peh: u emisiju mu je trebao doći sve beznačajniji i sve otpisaniji Vladimir Šeks (kandidati za predsjednika ne žele se družiti s njim ni u ludilu), ali mu je bivša supruga doživjela prometnu nesreću, pa nije mogao doći. No od Šeksa ionako ne bismo puno doznali: ljepši je i dojmljiviji kao predmet analize nego kao subjekt kakve spletke ili opačine, sigurno.

DNEVNIK NOVE TV

Ovakvu promociju odavno nismo vidjeli. Novi ministar pravosuđa Orsat Miljenić kasni na press konferenciju pedeset minuta, da bi u navrat-nanos sklepanoj isprici nonšalantno dodao da mu to možda neće biti zadnji put! Ali nije to dno dna. Na seriju novinarskih pitanja Miljenić odgovara s “ne znam”, “nisam još dovršio preuzimanje”, “nemam još odgovor”, “stvar se razmatra” i tako dalje i tomu slično.

Orsata Miljenića “Feral” je prije desetak godina nazvao Orsatom Benderom, “statistom na poziciji predstojnika vladina ureda za suradnju s Haškim sudom”. Nakon cijelog jednog desetljeća, Orsat nam se, eto sreće, vratio isti kao prije, kako bi rekao Dražen Matošec, možda čak i istiji nego prije, ako je to teoretski moguće. Postoji realna bojazan da će nam i nova vlada biti ista Račanova, osim ako se prvi mačići u vodu ne bacaju. Zasad, naime, osim poreza, nameta, danaka, harača, dažbina i taksi od njih ni jednu originalnu ideju čuli nismo. Voditi državu porezima, pa to bi mogla i baba Lončaruša.