Vrijeme je za smjenu generacija

Kabinet ministrice kulture Andree Zlatar je popunjen, dokumentacija pregledana, kostura u ormarima nema, neuralgije su ponovljene stoput bez stresa i nervoze, optimizam promjene je ohrabrujući, ležernost atmosfere atipična za hodnike u Runjaninovoj ulici. Čemu se imamo veseliti, prije i/ili unatoč sljedećem proračunu?

Skladatelj, dirigent i predavač na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji Berislav Šipuš novi je zamjenik ministrice, na to mjesto pozvan nakon gradske epizode iz 2001-2005., kada je kao ravnatelj Zagrebačke filharmonije odlično surađivao s Andreom Zlatar, tada članicom gradskog povjerenstva, i Vladimirom Stojsavljevićem, tadašnjim gradskim kulturnim pročelnikom, aktualnim pomoćnikom ministrice za izvedbene umjetnosti. Šipuš je uz predsjednika Ivu Josipovića medijski najpoznatiji lik klasičarskog muzičara: agilan, najzaposleniji među “klasičarima”, umjetnički je direktor Muzičkog biennala, voditelj komornog ansambla Cantus i Osorskih glazbenih večeri, uvijek prisutan na nacionalnim obljetnicama i strukovnim festivalima, vječito “projektivan” ali i oštar polemičar, sklon otvorenom medijskom ratu, posebno ako je riječ o financijskim disbalansima.

Krivnja javne televizije

Optimist po habitusu, novi posao doživljava kao “pozitivan impuls i izazov”, pa i na budžetske crne prognoze ne sliježe ramenima, nego po navici kuhara koji radi s dostupnim materijalom konstatira da je ministarstvo “palo sa 0,8 na 0,7 posto proračuna otkako se u aktualnom mandatu više ne brine za floru i faunu”. Šipuš nije stranački aktivan, a motiv novog angažmana posve je otvoren: nekomercijalna, posebno klasična glazba podcijenjena je i zanemarena u odnosu na ostale umjetničke i kulturne discipline. Takvu je dijagnozu, uostalom, ministrica Andrea Zlatar ponavljala prilikom selidbe u kabinet, riječ je o stabilnoj činjenici koja, međutim, ne zanima protagoniste sretnijih kulturnih žanrova u Hrvatskoj, a posebno ne zanima medije.

– Dva su osnovna problema kulture na nacionalnoj razini. Prvi, zaštita ogromne količine kulturne baštine, što uključuje posao restauracije, održavanja i njihove buduće, razumne komercijalizacije. I drugi, problem potplaćene i zanemarene glazbene proizvodnje, koja se događa nauštrb drugih kulturnih disciplina – kaže Šipuš.

Općenit izostanak sluha za klasičnu, čak svaku vrstu nekomercijalne muzike, Šipuš vidi u “zagađenju javnog kulturnog prostora, koji su postupno uništili mediji”.

– Estradizacija je žutilo s duplim dnom, kao recesija – propadate, a mislili ste da ste dotakli dno. U tom smislu najveću krivnju snosi javna televizija, odnosno nedostatak javnoga na HTV-u. Volim vesterne, ali zašto Johnu Wayneu nije problem ušetati u večernji termin nacionalne televizije, a snimke jednog od najvećih suvremenih pijanista Evgenija Kissina ili jednog od najboljih dirigenata Simona Rattlea moraju čamiti u buksi dok se konkretni ljudi na javnoj televiziji ne dogovore hoće li ih pustiti oko ponoći ili će ih jednostavno zaboraviti? Ili dobro, ne mora biti muzika, ne mora biti klasika: djeca nemaju ni obrazovni ni školski program, je li to uopće normalno? HTV ima Simfonijski orkestar, odličan zbor i glazbenu proizvodnju koja jedva opstaje, podcijenjene i ponižene profesionalce koji provode svoj vijek na javnoj televiziji umjesto da se bave kulturom – za mene je sve to zanemareno nacionalno bogatstvo – zaključuje Šipuš.

Kada pitamo za rješenja, opet se nalazimo na terenu poznatog, floskulastog. Ipak, prvi put se čini da ima dobrih izgleda za promjenu, Šipuš ne daje materijala za metodsku sumnju:

– Valja raditi na edukaciji i decentralizaciji, polako profesionalizirati muzičke interese, institucionalizirati napore u lokalnim sredinama.

Kako?

– Treba ponovno pokrenuti Hrvatsku glazbenu mladež, pogon u socijalizmu poznat kao Muzička omladina, koji je povezivao i organizirao muzički život nacije kroz školski sistem. U suradnji s Ministarstvom obrazovanja treba raditi na otvaranju osnovnih i srednjih glazbenih škola, da bi iz zdravih situacija rasli komorni orkestri. Kada smo se mi školovali, bilo je normalno da u školskom ormaru imate barem tamburicu, gitaru: ljudi na to gledaju s nostalgijom, umjesto da kupe instrument. Obrazovati od predškolskog uzrasta do akademije, bez toga nemamo ništa – objašnjava Šipuš, poznat kao izuzetno inkluzivan tip, posebno kada su u igri mladi muzičari.

Ključne promjene

– Već su me optužili da provodim “teror mladih”. Istina, uvjeren sam da je došlo vrijeme smjene generacija, stari su ansambli izgubili tonus. Čitavoj generaciji fantastičnih mlađih muzičara treba otvoriti vrata institucija, dati im vodeća mjesta u orkestrima – kaže.

E to bi bila slika, da dvadesetogodišnjaci preuzmu nacionalna kazališta.

– Da, mi si utvaramo da nam četiri nacionalna kazališta nisu previše, iako ih u čitavoj Italiji ima jedanaest. Nisam za zatvaranje postojećih resursa, ne bih da zalupimo vrata, ali ih treba prisiliti da rade više i bolje. S čak pet premijernih predstava za pet nacionalnih kuća, koje je producirao prošli Muzički biennale, uspjeli smo dokazati da je moguće iznijeti komplicirane projekte. Ali ako se opet priklanjaju modelu premijernog teatra, pa predstavu igraju tri puta i gase svjetla, to je neodrživo – rezolutan je prema kamilici, poznatim domaćim statistikama.

Evo komparativne statistike za kraj, koja daje misliti o ozbiljnosti novih zahvata novih ministarskih akvizicija.

– Ako Muzički biennale s proračunom od četiri milijuna i 400.000 kuna uspije u dvogodišnjem roku proizvesti pet opernobaletnih produkcija za pet nacionalnih kuća, koliko bi kulturno nacionalne koristi tijekom čitave repertoarne godine mogao “proizvesti” Dubrovački ljetni festival, koji ima godišnji proračun od 11-12 milijuna kuna, od čega Ministarstvo kulture izdvaja više od četiri milijuna kuna? Ili ako Zagrebačka filharmonija kao nacionalni orkestar s hladnim pogonom i programom Zagreb košta oko 40 milijuna kuna, sa stotinu zaposlenih i minimalnom administracijom, a proizvede svega 40 koncerata, koliko kulturnog sadržaja bi trebao donijeti zagrebački HNK čiji budžet od oko 90 milijuna kuna dijele Ministarstvo i Zagreb? Po iskustvu znam da Filharmonija može raditi duplo, i treba održati 80 koncerata po čitavoj zemlji, tijekom čitave godine. Ključna promjena je suradnja Ministarstva kulture i lokalnih uprava na kvaliteti i broju kulturnih i obrazovnih sadržaja. Da se ne ponovi situacija iz 2011. u Zagrebu, kada se iz Gradskog ureda za kulturu čak 40 milijuna kuna iz budžeta dodijelilo propalim sportskim klubovima i čak pet od ukupno 23 ovogodišnjih milijuna kuna poklonilo Snježnoj kraljici – završava naš sugovornik.