Autor uvijek ima pravo

Rđa nađe rđu.

Branimir Johnny Štulić (u razgovoru s novinarkom “Dnevnog avaza”, veljača 2012.), kao komentar na loše obrade njegove muzike i korištenje njegova imena za novi kafić u Sarajevu

U jeku svakovrsnih priloga raspravi o prijedlogu ACTA-e jedno je mjesto pod suncem uvijek zauzeto: bezinteresni muzičar Branimir Johnny Štulić ne daje pet jugoslavenskih para, pet hrvatskih lipa ili pet europskih centa za probleme zaštite, naplate i općenite neoliberalne šize oko autorskih prava. Bez zabune ipak, Štulić je apriorni, osvjedočeni protivnik obrade vlastitih pjesama, to mu savršeno ide na jetra, pa je i zagrmio u nedavnom, zaumnom intervju “Dnevnom avazu”, čijih se 19 i nešto minuta može poslušati na YouTubeu.

Postojao je taj povod, otvaranje kafića koji bi trebao nositi njegovo ime. “Ja ću ih ganjati, nikoga ne diram i ne želim da se mene dira, to tako ne može”, govori Štulić svoju kletvu, poznati komunikacijski balast koji servira svakom novinaru posljednjih desetljeća. Dosadan si, brate! Naplati ili šuti, reklo bi se sličnom gnjavatoru. Ne i Štuliću, koji je i u novim, novomedijskim, novokapitalističkim, promijenjenim okolnostima opet veći od problema.

Ne znamo jeste li primijetili, posljednjih mjeseci do godinu dana internetski YouTube obogaćen je novim radovima Branimira Johnnyja Štulića koje na taj “kanal” postavlja izvjesni Petrovic Petar. Zapravo “to nije moj kanal, koristim kanal jednog drugog čovjeka, Petrović Petra, a ja onda postavljam stvari”, objašnjava autor.

Simbolički overdose

Iz vlastite radionice, sve ručni rad, iz dana u dan niču na internetu novi Štulićevi prepjevi, bez brige za “sound” i ostalu produkcijsku bagažu. Kako bi se tu uzrujao, recimo, tankoćutni Neil Young koji je u kompletu reperkusija oko ACTA-e neki dan izrazio duboku tugu u vremenu digitalizacije glazbe, brinući za nedostižnu kvalitetu zvuka umjetničke glazbe! Štulić je tu blagotvorno balkanski pragmatik, s radnom etikom tovara i dešperacijom direktne akcije: “Primoran sam na to. Svjestan sam koliko se stvari radi mimo mene, sve te kompilacije, CD-i, da barem nešto vredi, ali ne vredi! Stavljam zato svoje obrade, da barem nešto vredi. Sviram ono što imam da sviram, inače se zaboravi.” Još kaže da je “stavio” čak 150 (baš 150?) vlastitih obrada narodnih pjesama “s ovih prostora”, Balkana, Jugoslavije, zavičaja, kakogod. “Sve sam ih obradio, to nitko još nije”, govori Štulić, iako su uz “Fijaker stari”, “Danku”, “Falu” ili “Volim te bre”, na YouTubeu postavljeni i Morrisonova “Ljudi su čudni” i nešto Arsena Dedića, Mikija Jevremovića i Zvonka Bogdana. Savršen medij za Branimira Štulića: hladna podloga za simbolički overdose.

Poznato je, Štulić nije član niti jedne cehovske udruge na svijetu pa ne može, jer ne želi, ubirati perje od autorskih prava svojih pjesama. Znamo da hrvatski hotelijeri, vlasnici klubova i kafića moraju izdvajati paušalni iznos ZAMP-u, instituciji za regulaciju autorskih glazbenih prava, zbog pretpostavke o korištenju glazbe s radijskih, televizijskih ili drugačijih prijemnika u društvu svojih gostiju. Kako onda povezujemo dvije zgodne činjenice u cjelinu, na zadovoljstvo svih prisutnih?

Evo hipotetske situacije čiji smo ishod, onkraj zdrave seljačke logike, provjerili na najvišoj razini. Uzmimo da neki klub, možda čak onaj koji bi se htio kititi Štulićevim imenom, prikazuje isključivo Štulićeve obrade pjesama, isključivo s YouTubea. Štulić i ništa više, u komercijalne svrhe kafića. Kome se naplaćuju i je li moguće naplatiti autorska prava ZAMP-u, pitali smo Nenada Marčeca, direktora HDS ZAMP-a i predsjednika CISAC-a, međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja. “Ne, radi poznatih činjenica zbog kojih autor ne želi imati financijske koristi od svojih autorska prava, nije ih moguće naplatiti.” Kratko i osvježavajuće: Johnny Štulić izvan sistema, veći od samoga sebe. Štulićev barok s YouTubea: neprocjenjivo.

Naravno, popis muzičara i filmskih režisera koji se javno odriču naplate autorskih prava je okrupnio, ali nema velik medijski odjek. Na redovitim CISAC-ovim europskim konferencijama, primjerice, simpatično je osjetiti koegzistenciju autora i predstavnika njihovih kuća za zaštitu autorskih prava. Billy Bragg tako drži govor o pirateriji kao modelu slobode, Alfonso Cuarón ne žali što se njegovi filmovi dilaju webom jer to smatra prirodom medija, a agenti zaštitari se kiselo smješkaju jer autor, naime, formalno i neformalno, uvijek ima pravo.

Ali ovdje nekad nije bilo tako komplicirano. Na modernistički respekt autorstva i nultu točku copyrighta u socijalizmu podsjetio je Slobodan Šijan, gostujući neki dan na zagrebačkom predavanju uz svoju izložbu “Mjesto pod suncem” kao posvetu Tomu Gotovcu. “Zapadni autori su nas čudno gledali kad smo im govorili da zaštita autorskih prava kod nas ne pali. Kažemo im, ljudi, mi ne priznajemo autorska prava”, podsjeća Šijan.

Namet na prazne medije

Kad ga se, pak, pita o aktualijama vezanim uz brigu oko autorskih prava, priznaje da bi volio da ih može naplatiti jer “od toga živi”. Nikako, naravno, na račun ograničenja bilo čijih sloboda na mediju, zbog čega daje prednost svakoj vrsti piraterije: “Promene u legislativi ionako uvek diktiraju multikompanije.” Osim toga, srpska udruga filmskih radnika očito ne funkcionira, za razliku od hrvatske, koja se umrežila sa ZAMP-om. “Kad smo se raspitivali zašto stvar kod nas ne funkcioniše, rekli su nam da su svoja autorska prava u Srbiji uspele da naplate jedino Ceca Ražnatović i Mira Marković. To valjda sve govori”, objašnjava Šijan.

Buku u kanalu oko ACTA-e i njezinih prijetećih dosega u Hrvatskoj je najprije uzburkao predsjednik Ivo Josipović, idejni fizički začetnik ZAMP-a, usporedbom krađe autorstva kao robe u supermarketu. Prispodoba poput onog iritantnog filmovanog upozorenja “Piracy is a crime!” koji ne možete preskočiti prije kućne projekcije nekog (kupljenog ili posuđenog) filma.

Direktor ZAMP-a Marčec ima umjerenije viđenje, koje izgleda kao reteriranje pred problemom. “Ne, ne mislim da reteriramo, uvijek imamo jasan stav. Nismo reagirali na Josipovićev komentar ACTA-e, ali to ne znači da se s njime slažemo. Smatram da je Josipovićeva izjava bila doista neprimjerena. ACTA nije savršen dokument, mora se dorađivati: iako možete lako vidjeti, u dokumentu ne stoji ništa od spornih, restrikcijskih reperkusija građanskih sloboda o kojima se ovih dana govori. Nismo za ograničavanje sloboda na internetu, jedino želimo naći način da reguliramo zaštitu autorskih prava u digitalnoj sferi”, kaže Marčec.

Također, problem takozvanog privatnog kopiranja, notornog nameta na prazne medije, ovih dana je u vrhu EU-a promoviran u “gorući”. Europska komisija nedavno je imenovala povjerenika da “uskladi sistem naplate s legislativom EU-a”, kako kaže direktor ZAMP-a. Još jedna tekovina EU-a doživjet će, možda, kozmetičke promjene? Neprocjenjivo. Za sve ostalo tu je Štulić na YouTubeu i njegova obrada klasika, izabiremo nasumce, “Lepe ti je Zagorje zelene”.