Balade iz ruševina

Calexico: “Selections From Road Atlas” (Touch and Go/Quarterstick, 2011)

Calexico su, kao malo koji sastav, sposobni stvoriti oniričku i filmsku atmosferu, no to je takav specifični soundtrack koji postoji samo u vašoj glavi, nastao od krhotina filmova koje ste voljeli, od letećih vizualnih objekata vaše svijesti: svih onih Kubrickovih lutanja prostranstvima svemira i ludila ili Peckinpachovih odustajanja od pokušaja da se živi sukladno zahtjevima šire zajednice, poetičnih slika Ermanna Olmija

Album “Selections From Road Atlas” kolekcija je snimaka izabranih s albuma koje se moglo kupiti isključivo na njihovim koncertima, koja bilježi petnaestak godina jedne vrlo zanimljive karijere.

Šamanski albumi

Burns i Convertino započeli su karijeru s Howeom Gelbom, s kojim su radili šamanske albume potpisivane s Giant Sand. To je grupa čiji je utjecaj daleko nadmašio popularnost, o zarađenom novcu da se i ne govori. Oni su glazbenici koji su slušali svašta, posve su lišeni predrasuda: dosta je pustiti “Glowing Heart of the World” i čuti Morriconea i Shadowse – tako bi zvučali da su ikada zaprašili zajedno.

Calexico su strašan bend, sposoban u svojim pjesmama napraviti atmosferu koja omogućuje ovakvo spajanje različitih svjetova i nazora. Kod njih imate osjećaj da bubnjar Johna Coltranea Elvin Jones svira s Meksikancima; sposobni su, naime, napraviti takav melting pot da vam se u uho slije pjesma koja zvuči kao da slušate tajne, noćne snimke velikih majstora, odrađene negdje na granici, kamo su se sklonili svi u kojima još ima života. Svijet kojemu su oni zvučna kulisa književno prati Cormac McCarthy, to je devetnaesto stoljeće koje se događa u dvadeset i prvom, ali nakon velikog rata, kada je sve sravnjeno sa zemljom, to su balade iz ruševina, ljubavne pjesme koje su oprostile nevjeru, poziv partnerima s kojima bismo mogli i konje krasti. Lirski subjekt njihovih pjesama nije biblijski Jeremija nego stipovski Džeremaja, koji negdje u dubini zemljopisne mape čita predivnu zbirku pjesama Cesarea Pavesea “Rad umara”. Opasan je pištoljem, voli jednu davnu, nikada prežaljenu dragu i ne pada mu na pamet da bude Shane.

Nema sigurnog mjesta

Pjesama na albumu je šesnaest i dobro je prikazan osnovni raspon zvučnih nastojanja grupe, od meksičkih serenada do odmetničkog galopa. Calexico su mariachi koji ne forsiraju osjećajnost, grubost koja se ne suspreže zasuziti, tako da je s njima, zapravo, teško izaći nakraj. Jedno su vrijeme čak bili fancy i prijetila je opasnost da ih počnu slušati ovi nakaradni tehnomenadžeri i odvjetnici, a od toga do HDZ-a samo je jedan korak, i to mali.

Granica na kojoj se događaju pjesme Burnsa i Convertinoa danas postoji samo u imaginaciji, nema više sigurnog mjesta za Džeremaje. “Boletos” je pjesma iz čije se prpošnosti može zaključiti da se Calexico znaju s time obračunati, odnosno da se jedini teritorij koji je ostao slobodan nalazi u našim glavama. Burns i Convertino mješanci su prerijskih štakora i pustinjskih lisica, pa onda Calexico ne sviraju boračke pjesme, nego pjesme koje uče kako se izmiče borbi. Poslušate li ih predvečer, teško da ćete otići do centra u potrazi za avanturom. Eventualno ćete se odvući do kvartovskog kafića i popiti meditativnu kavu. Zvuče krajnje nepretenciozno, kao prateći bend koji uvodno rasvirava auditorij, samo što to rade tako moćno i dobro da je malo izvođača koji bi imali što ponuditi nakon njih. Za njih je glazba očito isto što i poezija za starog, objektivnog Ujevića: tek desert.