Danas radnici nemaju ni posao, ni tvornicu, ni ugled

Marijan Crtalić, rođen 1968., godinama se bavi Siskom, kad se već Sisak ionako bavi njime. Njegov umjetnički projekt “Nevidljivi Sisak” ima novu izložbenu stanicu – u ciklusu “Sadašnjost povijesti”, u zagrebačkoj Galeriji VN, Crtalić intervenira na fotografskim portretima radnika Željezare znakovima suvremenog kapitalizma i domaće politike.

Kažete da radnik više nije “društveno-politički brend” nego “ismijani relikt socijalizma zabilježen na crno-bijelim fotografijama”: kolektivni subjekt radništva više ne postoji, moderna je takozvana fleksigurnost, ostaje nam da gledamo radnike na izložbama? Kako ste i gdje našli “svoje” radnike u Sisku?

U bivšem su sustavu radnici izvršavali volju Partije i zauzvrat bili nagrađeni simboličkim kapitalom brendiranja klasnog statusa kao okosnice društvenog napretka. Time su, makar na kolektivnoj razini, imali društveni ugled i priznanje. Proučavanjem Željezarine arhivske građe, kao i razgovorom s ljudima, zaključio sam da su osim simboličke naknade imali i osigurane plaće, stanove, pravo na rekreativne, kulturne i uopće normalne ljudske sadržaje. Danas uglavnom nemaju ni posao ni tvornicu, pa ni bilo kakvu materijalnu nagradu, a simbolički su svedeni na sprdnju. Nekad nisu imali pravo na političko mišljenje drugačije od partijskog, a danas se “partijsko” pretvorilo u “stranačko”. Neke druge bitnije razlike nema.

Domovinski kič

U čudu uskrsnuća hrvatstva, sastavni sadržaj bilo je gušenje i zatiranje sjećanja na režim i povijest koji su izgradili sve u čemu danas živimo, a na meti su pogotovo bili kulturni objekti. Više od 3.000 skulptura na teritoriju Hrvatske je srušeno, a tisuće su prepuštene propadanju. Gomile zgrada i objekata pretvorene su u glomazni otpad, a o tonama uništene arhivske građe možemo samo maštati. Novokomponirana hrvatska histerija nije mimoišla ni Željezaru Sisak, a naročito njenu bogatu kulturnu i arhivsku građu. No, i arhivski ostaci ostataka, kao i pamćenje živih svjedoka, sasvim su dovoljni da zaključimo kakav je ološ zavladao radničkom imovinom i sjećanjima.

Komentirali su neki posjetitelji otvorenja da su portreti Šuška, Tuđmana i Pašalića kao umjetničke intervencije na fotografiji pionirske svečanosti “prvoloptaške”. Ne slažem se i ne pamtim da je itko pokazao točniju simboličku sliku: propast je počela s Tuđmanom, a slika Sanadera ne visi na zidu jer je usputni protagonist?

Zanimljivo je da je ta fotografija, izložena u Berlinu, izazvala pažnju publike kojoj nisu bile poznate ličnosti iz naše bliske povijesti. Uz fotografiju sam stavio njihova imena i uloge koje su imali. Dakle, iole obrazovanom hrvatskom čovjeku sasvim je jasno o kome je riječ, ali strancima su uz fotografiju i popratna objašnjenja bile puno jasnije i ostale fotomontaže. Sanader je samo osuvremenjeni sljedbenik Tuđmanove kriminalne ideje i prakse. Sisak je samo usputna stanica na meti pretvorbeno-privatizacijske pljačke. Sve što je provincijalno u mraku je ne samo nepažnje nego i kriminalnog provođenja šupljikavih hrvatskih zakona u lokalnu pravnu žabokrečinu. Sve što je izvan centra, kao da i ne postoji. Ovu sam izložbu imao u Galeriji SIZ u Rijeci u lipnju prošle godine, a tek je postavljanjem u Zagrebu dobila punu medijsku pozornost.

Ideju radničke solidarnosti vidimo još samo na fotografijama. Zašto se ne razgovara o solidarnosti na terenu kulture? Kako, kao kulturni radnik, povezujete nestanak radničke solidarnosti s propašću sisačke kulturne baštine socijalizma?

U Željezari su radnicima omogućavali izgradnju identiteta na temeljima potreba svakog čovjeka, dakle kroz edukaciju, rekreaciju i kulturu. U sklopu toga se i umjetnicima omogućavalo zbližavanje s radnicima i načinom proizvodnje, sve u svrhu sinergije koja je rezultirala zanimljivim događanjima i radovima. Naglom zamjenom sistema, radnici su ostavljeni na milost samovolji HDZ-ovih kadrovika. Postali su topovsko meso, a zauzvrat su ostali bez posla, upućeni na razne oblike snalaženja u društvu kojem je korupcija osnova funkcioniranja. Kultura i kulturni radnici doživjeli su sličnu sudbinu. Svi smo šutke gledali kako primitivci ruše spomenike i guše svaki pokušaj suvremenosti. Pojavio se domovinski kič kao putokaz za razvoj nove hrvatske kulture. To je bilo vrijeme kad su intelektualci počeli odlaziti, a primitivci dolaziti na položaje. Svako malo u Sisku nestaju kuće stare više od 200 godina, premda je cijeli grad, navodno, stavljen pod kulturnu zaštitu. Trebalo bi malo ispitati kako funkcioniraju kulturne ustanove i tko zapravo vodi igru. Korupcija nije rezervirana samo za stranačke ljude.

Rad iz sebičnih poriva

Projektom “Nevidljivi Sisak” potaknuli ste konzervatore da popišu građu, vojsku da povadi bombe iz rijeke, uzburkali ste lokalno-političku nervozu. Što niste uspjeli, gdje ste bili ismijani, zašto ste tako uporni?

Sve što radim, radim iz sebičnih poriva, da mi bude dobro u neposrednoj životnoj okolini, a glavni motiv je da, kad dođem u Sisak, imam osjećaj da sam u gradu urbanih sadržaja i društva. Nisam uspio natjerati grad, državu i mjerodavne institucije da poduzmu konkretne zahvate u spašavanju baštine. Naprotiv, grad mi je uskratio novac i ismijao me posredno – davanjem enormnih financijskih potpora lokalnim kulturnoumjetničkim diletantima. Već vrapci na granju pjevaju o gradonačelnikovoj ženi, njenoj sramotnoj koncertnoj direkciji i milijun kuna koje je okrenula u toj priči, kao i o gradonačelnikovom prijatelju slikaru, u čiji je atelje utrošeno više od milijun kuna gradskog novca. Ima još primjera…

Čitamo reportaže o Sisku kao “gradu duhova” i mjestu gdje cvjeta biznis sa sekundarnim otpadom, dostojan prizor Zone u “Stalkeru” Tarkovskoga. U ciničnim vremenima, idealno za postapokaliptični safari na liniji, recimo, Zagreb – Sisak?

Planiram i sam organizirati varijantu navedenog safarija, konkretno – izvesti akciju dovođenja ljudi busom iz Zagreba u sisačku Željezaru i naselje Caprag. Naravno, u bus bih probao smjestiti što više stručnih ljudi, koji bi nakon posjeta Željezari imali direktniji uvid i poticaj za stručnu elaboraciju i potencijalno nalaženje rješenja problema zaštite zatečene građe.

Živite između Zagreba i Siska: pretpostavljamo da je izmještenost nužna za normalan rad. Jeste li razmišljali o vlastitom političkom angažmanu kao tipu rješenja za sisački problem, barem s kulturom?

U Sisku normalan čovjek s izraženim kulturnim potrebama nema što raditi. Živjeti ovdje i surađivati s lokalnim krkanima čisti je mazohizam. Rijetki su normalni ljudi za suradnju, a i njima je politika poprilično zavezala ruke: ako otvoreno progovore, gube posao. Zato mi je Zagreb baza iz koje relativno pristojno mogu raditi. Politički sam angažiran na nestranačkoj razini, dakle po vlastitoj savjesti – provodim osobnu varijantu tzv. direktne demokracije.