Doktrina ledenog šoka

Mogli bismo reći da je slučaj “Kerum i snijeg” primjer svojevrsne politike outsourcinga od strane države. Nesposobna (a na devoluciji centralne države u nas se sustavno radi već 22 godine) da kroz centralni društveno-politički sistem osigura komunalno, ali i na svaki drugi način odgovornu lokalnu vlast, država malo-pomalo odustaje od gradskih i regionalnih zajednica i svojevoljno ih predaje u ruke poduzetničko-političkim gradonačelnicima, kakvi su Željko Kerum u Splitu, Milan Bandić u Zagrebu ili Stipe Gabrić Jambo u Metkoviću. Ta kapitulacija politike pred tržišnim imperativom političkog enterprenuera, koji vlast doživljava i prakticira isključivo kao produženu ruku vlastitog biznisa, svoj je, barem kada je Split u pitanju, vrhunac doživjela sa snježnom katastrofom prilikom koje je gradonačelnik de facto odbio provesti potrebne komunalne mjere primjerene vremenskim neprilikama.

Odbio ih je provesti iz barem dva razloga. Najprije zato jer to može i jer mu je kultura političke neodgovornosti ionako svojstvena te, puno važnije, zato jer u čišćenju snijega nije pronašao ama baš nijednu priliku za vlastiti profit. Posve iskreno i u skladu s duhom vremena, splitski su vlastodršci cinički poručili građanima da izvole uzeti lopate u ruke i sami očistiti grad od snijega.

Forsiranje gradova

Bijeda centralne države spomenuta je i u jednom tekstu vezanom uz nemoć vojske da pomogne zatrpanima u snijegu. Naime, otkada je Hrvatska vojska postala plaćeničko-intervencionistička ispostava NATO-pakta na Balkanu, njezini društveni kapaciteti posve su zanemarivi. Što se ljudstva tiče, unesrećeni u nekim budućim katastrofama od vojske, u najbolju ruku, mogu očekivati pomoć koja se mjeri tek ponekim vodom, kako je bilo ovaj put u snijegom zatrpanoj Zagori. Što se mehanizacije tiče, izgleda da jedinice na raspolaganju neće imati išta više od običnih lopata. S tim u vezi bio je više nego smiješan pokušaj naredbe recentnog ministra obrane Ante Kotromanovića neopremljenoj vojsci da forsira – usiljenom hodnjom ili kako već – Sinj, Knin i Split, pa pokuša galvanizirati javnost i proizvesti u nas nikada stvoren poslijeratni duh obnove kroz hibridnu welfare-warfare državu.

Nakon svega, jedino što država radi jest pokušaj kontrole štete. Zato sada Kerumu šalju Državno odvjetništvo. Ovaj to ismijava riječima da “država na njega šalje DORH, valjda zato da ga pita zašto je pao snijeg”. S druge strane, devastirana društvena i politička javnost Splita pokušava se konsolidirati i iskoristiti snijeg da peticijom sruši Keruma.

Što se tiče naše struke, ona je najprije pretjerivala opisujući splitski slučaj kao nezabilježeni snježni armagedon. Evo primjera s portala “Dalmacija Newsa”: “Split i tri dana nakon snijega izgleda kao scenografija kakvog ozbiljnog filma katastrofe. Promet paraliziran. Škole ne rade. Stotine polomljenih ljudi okupirale bolnicu. Zaleđene ulice i pločnici. Odsječene cijele gradske četvrti. Nestalo mlijeka, mesa i voća. Javni prijevoz nepostojeći.”

Nakon ovakvog opisa situacije krenuli su tekstovi u stilu regionalne šovenske karakterologije (lijeni Dalmatinci neće da očiste snijeg) i popularne psihologije (Kerumi seljačine), s jasnim ciljem da se dodatno poploča put prema novom rješenju za splitsku lokalnu vlast: novi, efikasniji lokalni poduzetnički duh minus kulturološka kerumovština (naši ljepodusi posebno na to frkću) i eto recepta za bolju gradsku vlast. Ili za javno-privatno partnerstvo s ljudskim likom i potrebnim bontonom.

60 % snijega je državno

Inače, predradnje za privatizaciju lokalnog javnog sektora napravljene su odavno. U srednjostrujaškim medijima doslovce se na dnevnoj bazi piše o javnoj usluzi kao neefikasnoj, skupoj, napuhanoj, nadutoj, korumpiranoj, birokratiziranoj i sl., dok paralelno s time vlade, kako one prošle tako i ova sadašnja, pripremaju preustroj lokalnih jedinica, odnosno ukidanje financijskih i na svaki drugi način, navodno, neodrživih općina. Logika je jasna, ta višegodišnja kampanja za tzv. reduciranjem broja općina vodi tome da se, među ostalim, pogoduje novim potencijalnim ugovarateljima i koncesionarima za odvoz smeća, čišćenje ulica, održavanje parkova, javnu rasvjetu etc., samo kako bi oni dobili bitno veća područja za ostvarenje svojih profita – bitno veća, dakle, od današnjih usitnjenih, parceliziranih općina, koje su svakom poduzetniku trenutačno posve neisplative.

Da ne bi bilo zabune, u nas se samo slijedi jasan vanjski naputak o tome kamo krenuti kada je lokalna uprava u pitanju. U izvještaju Europske komisije o Zapadnom Balkanu iz 2009. godine, pod nazivom “The Western Balkans in Transition”, jasno se kaže: “Nedovoljno sposobne javne uprave ograničavaju brzinu reformi, isporuku javnih usluga i prihvat investicija u području oskudne javne infrastrukture. Veliki dio javnog sektora, posebice komunalne usluge, mora se modernizirati i privatizirati.”

Inače, kapitalizam katastrofe, kako ga u svojoj knjizi “Doktrina šoka” naziva Naomi Klein, jako dugo pamti. Ovi snjegovi u južnim krajevima sigurno će ući u kolektivnu memoriju, ali bi kad-tad mogli biti i otponac s delayem za neke nove privatizacijske mjere. I sam Kerum njuši da mu je možda jedina šansa da se od neke buduće smjene izvuče tako da papagajski ponavlja u nas omiljenu mantru o tome da je država kriva za sve. Na to su nas podsjetili na web-stranici Filozofija.info. U šaljivom tonu autor teksta tamo kaže: “Ko kaže da kriza nije neophodna za zamah neoliberalizma. Evo je u regionu pao sneg, pa je samo u toku nekoliko dana društvena svest otkrila da se i te kako može bez države. Splitski gradonačelnik Željko Kerum jasno je stavio do znanja da je država kriva za više od 500 ozleđenih građana: Problem je zašto su ljudi nastradali? Te čizme koje ljudi nisu kupili, te gume koji nisu kupili, te lance koje nisu kupili, koje nisu ni mogli kupiti jer nemaju zimske gume, 60 posto od tih čizama, guma i lanaca ide državi, 60 posto od ove vode ide državi.”

Aktualni Pusić

Dugo pamćenje koštalo je, kako vidimo iz novog prijedloga proračuna, i nesretne Hrvatske željeznice, javno poduzeće koje je već neko vrijeme na nišanu mainstream medija kao kronični gubitaš. Svoju sudbinu zapečatio je HŽ nesrećom otprije nekoliko godina kada je sletio vlak na relaciji Zagreb – Split, s nekoliko smrtnih ishoda, a što je bilo uzrokovano upravo outsourcingom posla uništavanja korova, koji je povjeren nekompetentnoj privatnoj tvrtki. Zato je u novom budžetu HŽ kraći za oko pola milijarde kuna. Očito, ni njemu ne gine usud mješovite ekonomije, sve po principu “ideje naše, benzin vaš”.

Još prije 18 godina Eugen Pusić jasno je naznačio kamo bi posvemašnja privatizacija javnog sektora mogla odvesti. Nevjerojatno aktualno zvuče njegove rečenice iz 1994. godine: “Ne treba mnogo mašte pa da si predstavimo moguće scenarije privatizacije: zdravstvo kao pljačkanje bogatih pacijenata, a ignoriranje siromašnih, s dominacijom medicinsko-farmaceutskog industrijskog kompleksa; visoko obrazovanje po deset hiljada DEM na semestar; socijalne ustanove kao azili za osigurane; socijalni radnici kao super-guvernante koje će skinuti s vrata problematičnu djecu onima koji su u stanju platiti itd.”

I evo nas, već smo tu.