Društvo u oblacima

S obzirom na sklonost klišejima, sva je prilika da je Zoran Milanović u onim traumatičnim mliječnim godinama, dok je još prstom kopao nos i pravio kuglice od sline, sanjao o tome da će kada poraste postati pilot.

To nije nimalo neobično, naprotiv, čak bi i površna sociološka istraživanja vjerojatno potvrdila da veliki postotak dječaka predškolskoga uzrasta na sličan način fantazira o budućoj realizaciji svoje muškosti. Neobično je, međutim, kada Zoran Milanović, kao muškarac u zreloj dobi, odluči svoj djetinji san proglasiti ostvarenim.

Cijela se nacija odjednom osjeti pomlađenom – slušaš predsjednika Vlade kako sa suzdržanim dostojanstvom zahvaljuje na ukazanom povjerenju i najavljuje odgovorno služenje javnim interesima, a čuješ ono neizrečeno: “Jesam ti rekao, mama, da ću postati avijatičar?”

Obraćajući se Glavnom odboru SDP-a prvi put od pobjede na parlamentarnim izborima, novi je premijer izložio vrlo zanimljivu – takoreći aerodinamičnu – viziju hrvatskoga društva. Evo kakvom on tu stvar zamišlja:

“Svi smo u istom avionu. Netko je u kokpitu – predsjednik i Vlada – netko u biznis klasi, netko u ekonomskoj. Ali svi dijelimo istu sudbinu i isti cilj, da avion sigurno i u miru dođe na cilj. Pilot ima jednu plaću, u biznis klasi sjede oni koji zarađuju puno više od pilota. I ekonomska klasa ima svoju plaću, pa kad slete, svatko pije na svoj račun – nema jednakijih.”

Nedostajao je još samo plastični model zračnog plovila s kojim bi mandatar teatralno zamahao s govornice i naglasio svoju programsku riješenost: Zzzzzuummmmm! Zaista, ima li boljeg načina da se suočimo sa surovom realnošću od poziva da, pod vodstvom izabranog tima u kokpitu, zajednički držimo glave u oblacima? Može li u ovim kriznim momentima išta ulijevati toliku sigurnost kao Leteći odred kapetana Zokija?

Već sada je prilično jasno kako će navada Zorana Milanovića da se u svakoj prilici koristi metaforama kao retoričkim igračkama, umjesto da ga prikaže drugačijim, poslužiti za ovjeravanje hiljadu puta potvrđenog pravila: čim se dokopaš vlasti, automatski postaješ banalan. Prelaziš na režim rada automatskog pilota. Jezdiš otvorenim nebom i prodaješ maglu, a sprava piči sama od sebe, devetsto na sat, budući da je opremljena motorom na mamlazni pogon.

Ipak, premijerovu pozivu na zajedničko putovanje nebeskom trasom, apelu da se udobno zavalimo u numerirana sjedala, vežemo pojaseve i tako uklopimo u projekt “Flying Croatia”, vrijedi posvetiti nešto sitničave pozornosti. Ne zbog toga što bi nas zanimala komplicirana psihologija odrastanja ili dužnosnikov sredovječni povratak u djetinjstvo, nego iz razloga praktično-zabavne naravi: činjenica da se šef državne administracije voli izražavati slikovito, omogućuje nam ponešto jasniji uvid u tajne snove vladajuće klase.

Prije svega – zašto baš avion? Zbog čega ne autobus? Zbog čega ne tramvaj?

Razina kompetencije pilota, razumije se, neusporedivo je veća nego kod šofera ili tramvajdžije, što znači da bi struktura putnika u potonjim slučajevima bila više nego sumnjiva: barem bi se svaki drugi od njih za nevolju mogao prihvatiti volana, možda čak uspješnije od profesionalca, a uz kraći bi kurs lako svladao i upravljanje tramvajem.

Pilot je, s druge strane, nezamjenjiv. On je jedan jedini, kirurg među prometnim djelatnicima. On nije netko kome tek prepuštamo da nas prebaci s jednoga na drugo mjesto, nego netko kome povjeravamo sudbine, projiciramo strahove u njegove nadnaravne sposobnosti i doživljavamo ga poput božanstva koje suvereno vlada nerazumljivom komandnom tablom.

Pilot gradi svoj autoritet na kolektivnom strahu od letenja. Njegovo zvanje i stručnost po općem sudu nisu od “demokratske” sorte – za razliku od šofera ili tramvajdžije, koje izabereš odoka i uvježbaš za tjedan dana – pa je u tom smislu ilustrativno što se avijatičarskim atributima okitio upravo onaj koga je na funkciju iznjedrila demokratska procedura.

Odatle slijedi mnogo važniji moment. U Milanovićevom avionu, naime, vlada nepromjenjivi klasni red: tu je kokpit, tu je biznis klasa, tu je ekonomska klasa, i nema mrdanja. Svi koji putuju strogo su separirani, odvojeni fizičkim pregradama, a profesionalno osoblje brine se da ne dolazi do nedopuštenog miješanja. U solidnijim avionima nećeš uspjeti proći kroz biznis klasu niti da se dokopaš toaleta, jer će te niži članovi posade uputiti da za pišanje koristiš zahod u repu aviona. A taj je vječno zauzet.

Kao što je poznato, putnici u autobusu ili tramvaju ne dijele se na one iz ekonomske i biznis klase, a i vozač ne mora biti sudbonosac sa specijalističkim znanjima. No Zoranu Milanoviću, političaru općeg lijevog usmjerenja, takva vrsta prometne slikovitosti nikako nije po volji, valjda zbog toga jer je realist i preferira avijaciju. On čak ističe različite platežne moći putujućih kao samorazumljivu stvar, pa još dodaje da po slijetanju “svatko pije na svoj račun”, i onda uzbudljivim mentalnim manevrom izvlači zaključak: “Nema jednakijih!”

Hoće reći – svima nam je u tom zrakoplovu isto, “dijelimo istu sudbinu i isti cilj”, a to je da “avion sigurno i u miru dođe na cilj”. Zdravorazumski gledano, “dijelimo istu sudbinu” jedino utoliko što smo nečijom voljom u zraku, a ne na čvrstome tlu, jer čak i dok putujemo – putujemo u različitim uvjetima, odvojeni i klasificirani. Ako je akcent na zajedništvu, i to takvom gdje “nema jednakijih”, cilj je očigledno u samome letenju, a to će reći da nesretni avion nikada ne smije aterirati, nego uz određene teškoće s gorivom “sigurno i u miru” poslužiti za konstituciju društva u oblacima.

To je ono što Zoran Milanović nastoji naglasiti: raspored ljudstva i pravila ponašanja unutar aviona ukazuju mu se kao nužno, pa dakle i idealno društveno uređenje. Takva je njegova predodžba uspostave (među)klasnog sklada, ostvarivanja jedinstva u punoj različitosti. Jedini element “jednakosti”, dakako, proizlazi iz gvozdene logike zračnog prometa, to jest iz zajedničke odvojenosti od zemlje, ergo – treba letjeti da bismo sve nepremostive međusobne razlike usvojili kao suštu jednakost. Kao “istu sudbinu i isti cilj”.

Iz perspektive putnika ekonomske klase, međutim, prometalo u pokretu – pogotovo kada je par tisuća metara iznad zemlje – nadaje se kao idealna klopka. Srdžba, revolt ili pobuna su nezamislivi. Niti se smiješ miješati s mrcinama iz biznis klase, niti ti pada na pamet uznemiravati pilota dok obavlja odgovornu zadaću navigacije, zbog bojazni da ćeš ugroziti vlastiti život. Dužan si se povinovati propisima lebdećega statusa quo. Posada će te u više navrata na to upozoriti: “Molimo ostanite vezani na svojim sjedalima.”

Naravna stvar, konstatacija da “dijelimo istu sudbinu i isti cilj” predstavlja golu podvalu. Niti nam je sudbina slična, niti su nam ciljevi isti. Čak i kada bi onaj Milanovićev metaforični avion eksplodirao u zraku, ili se u punoj brzini zabio o tlo, Todorići i Pavići iz biznis klase propadali bi na sasvim drugačiji način od radnika smještenih u stražnjem dijelu plovila. U regularnim okolnostima, pak, prosperitet društvanca smještenoga bliže kokpitu uglavnom je proporcionalan intenzitetu bijede među putnicima ekonomske klase. Sudbine ovih kategorija, koliko god se voljelo šutjeti o tome, proizlaze iz temeljne suprotstavljenosti njihovih ciljeva.

Pa kada predsjednik Vlade u svom avijatičarskom entuzijazmu zada “istu sudbinu i isti cilj” – iliti nešto kao nacionalni interes, liniju obvezujućeg zajedništva – a pritom ne pledira na smanjivanje razlika (ništa autobus, ništa tramvaj), već na nužnost njihova održavanja (biznis klasa, ekonomska klasa), tada poanta njegova slikovitog doživljaja hrvatskog društva nije u tome da ono “sigurno i u miru dođe na cilj”, nego u konstruktivnom učinku zajedničkog straha od letenja. Cilj je da se do cilja ne dođe. “Sigurnost” i “mir” su najizgledniji ako nam je putovanje utjerano u kosti.

Drugim riječima, Zoran se Milanović sa svojom inflacijom metafora sve ozbiljnije dokazuje u zahtjevnoj disciplini kenjaže. Stručnjaci za to područje skovali su za posebno uspješne praktičare termin bullshit artists. Jedan je istaknuti književni teoretičar, mnogo primjerenije, takvu poetiku običavao nazivati “taštinom praznine”. A to već miriše na bestežinsko stanje.

Doista, zbog čega avion, a ne svemirski brod? Sudionike leteće agonije iz ekonomske klase tehnološki bi iskorak vjerojatno radovao. U tom bi slučaju majstori iz kokpita bili i jedini putnici, idealni da ih se proglasi nacionalnim herojima, svečano katapultira sa zemlje i pošalje bestraga.