Gusta šuma predsjedničkih povlastica

Prošlotjedni obračun izjavama između predsjednika Ive Josipovića i bivšeg predsjednika Stjepana Mesića bio je posljednje što je domaća politička elita rekla u raspravi o vlastitim povlasticama. Josipović se u tu raspravu uključio prekasno, nakon što su već bile ukinute povlaštene mirovine zastupnika i ustavnih sudaca, i tek nakon što je postavljeno dotad zaobiđeno pitanje ukidanja njegove mirovine.

A i kada se uključio, djelovao je neuvjerljivo. Dok su se povlaštene mirovine ukidale drugim dužnosnicima, dok se javnost skandalizirala saborskim zastupnicima koji su se požurili jednodnevno umiroviti prije novog zakona, predsjednik se nije oglašavao. No kada je na red došlo pitanje predsjedničke mirovine, najednom se kod njega osjetila strašna napetost.

Josipović se tada javio sav zabrinut oko budućeg položaja državnih dužnosnika kojima  bez ekstremno visokih i prijevremenih mirovina prijeti povratak na tržište rada. Neprestano je napominjao kako on nema ništa protiv tog ukidanja i kako je zapravo bio među prvima koji su se za to zalagali – o kojem zalaganju, međutim, baš i nije ostavio neki snažan trag u javnom pamćenju – ali da je sada zabrinut da je nova vlada postupila ishitreno jer istovremeno nije osigurala da se dužnosnici nakon mandata mogu vratiti na stari posao.

Gladni kao argument

Osim što ga nije bilo da na to upozori prije izmjene zakona, predsjednikova argumentacija za takvo rješenje nikoga nije osobito impresionirala. Za primjer dužnosnika čija će neovisnost biti ugrožena ako im se doživotno ne osigura posao uzeo je suce Ustavnog suda, ljude koji su imenovani po političkim kvotama i koji, uz to, u samo jednom mandatu zarade koliko većina građana tijekom radnog vijeka. Nije mu se, usput rečeno, ni jednom dogodilo da je za primjer izvukao glavnog državnog odvjetnika, koji nema nikakvih povlastica. Teško je u zemlji u kojoj je u posljednje tri godine preko 130.000 ljudi ostalo bez posla, a da nije uspjelo pronaći novi, navesti ljude da se zabrinu za 13 ustavnih sudaca. No jednako je teško, pokazala je rasprava o povlasticama dužnosnika, navesti ove da postanu svjesni toga.

Predsjednik je u atmosferi općeg negodovanja zbog statusa dužnosnika, koji je Kukuriku vlada htjela amortizirati hitnim ukidanjem povlaštenih mirovina, uporno nastavio davati intervjue objašnjavajući zašto ih želi dodatno zaštititi. Usput se neprestano morao vaditi tvrdeći da to ne čini iz vlastitog interesa, jer će se on po isteku mandata vratiti na zagrebački Pravni fakultet, no nitko se na njega nije ni osvrtao sve dok ga samoopravdavanje nije dovelo do toga da izjavi kako njemu ne treba ni ured bivšeg predsjednika, kojim raspolaže Mesić.

Time je izazvao bivšeg predsjednika, pa je Mesić primijetio kako je Josipovićeva izjava da će se nakon mandata vratiti na fakultet “jeftina demagogija”, jer će i on nakon 70. ići u mirovinu bivšeg predsjednika. Josipović je uzvratio da je, “kada veliki broj ljudi gladuje”, legitimno pitati o potrebi postojanja ureda bivšeg predsjednika, koji kroz sadašnji ustav i zakone nema nikakva zaduženja, a Mesić odgovorio prebacivši mu da je “upriličio primanje za tisuću uzvanika u vrijeme kada ljudi gladuju”.

Gladni su obojici služili kao argument dok su se čerupati oko toga koliko tko troši i koliko zauzvrat daje domovini, pri čemu su pale i konkretne brojke, pa smo mogli doznati i to da je Josipović nahranio tisuću uglednika sa samo 15.000 kuna. Štedljivi Josipović od proračunom predviđenih 55,5 milijuna kuna potrošio je lani samo 44,6 milijuna kuna, dok je Mesić 2009. kao predsjednik potrošio 47,7 milijuna kuna. Mesić je na zaposlene u uredu trošio 27,2 milijuna kuna, a Josipović samo 24,2 milijuna kuna. No i Mesić je štedio od 2010. pa je u svojem uredu bivšeg predsjednika potrošio samo 663 tisuće kuna, a lani 856 tisuća kuna, iako je raspolagao proračunom od 1,2 milijuna kuna.

Privatizacija ureda

Mesićev trošak, pokazalo se, i nije toliko velik, no Josipović drži da ured bivšeg predsjednika nema uopće smisla ako nisu definirane njegove ovlasti i ako svoje aktivnosti ne koordinira s vladom i aktualnim predsjednikom, kako se ne bi događalo da solira, kao Mesić u slučaju Gadafija. Time je kazao kako ni on načelno nije protiv postojanja takvog ureda, naprotiv, bilo bi potrebno da se ured bivšeg predsjednika ustavno i zakonski čak bolje definira.

Iako je u obrazloženjima državnog proračuna ipak opisano za što se točno uredu bivšeg predsjednika daje novac – to su stvari poput “nastavka korištenja razgranatih kontakata širom svijeta”, “promicanja ugleda Hrvatske” ili “pomaganja prodora hrvatskog gospodarstva na strana tržišta” – Josipović je na Mesićev sadašnji položaj imao više opravdanih primjedbi, pri čemu čak nije ni spomenuo da se Mesić angažirao na čelu nadzornog odbora Ingre, tvrtke koja posluje sa zemljama u kojima Mesić ima “razgranate kontakte”, čime je ovaj doista privatizirao svoj proračunski plaćeni status.

S druge strane, primijeni li se Josipovićev kriterij razmjernosti ovlasti s financijskim sredstvima koje netko troši, može se postaviti i pitanje o tome zašto današnji ured predsjednika ima 3,5 puta veći proračun od ureda Franje Tuđmana, svemoćnog šefa države s ondašnjim polupredsjedničkim sustavom, u kojem je izravno kontrolirao vladu i unutarnju politiku, samostalno krojio diplomaciju, upravljao vojskom i tajnim službama, da ne spominjemo upražnjavane moći mimo ustavnih ovlasti.

Da bismo isključili inflaciju, možemo reći da su troškovi predsjedničkog ureda u posljednjih 15 godina rasli brže i od BDP-a i od ukupnih proračunskih rashoda, iako su ovlasti predsjednika bile značajno skresane već ustavnim i zakonskim promjenama 2000. i 2001. godine. Tuđmanov ured 1996. je trošio 16,2 milijuna kuna, naredne dvije po 21,5 milijuna kuna, a u godini njegove smrti 28,6 milijuna kuna. Prve dvije godine Mesićeva mandata proračun ureda bio je vraćen na 20-ak milijuna kuna, no već u par godina premašio je 40 milijuna kuna da bi došao do lanjskih 55,5 milijuna kuna. Rashodi za plaće iznosili su 1996. godine 6,7 milijuna kuna, već 2002. su bili 18,2, a lani 28,7 milijuna kuna, od čega je Josipović, kako je objavio, uštedio 4,5 milijuna kuna.

Domaćini na Pantovčaku

Unatoč daleko smanjenim ovlastima, koje su kao takve također opisane u obrazloženjima državnog proračuna o tome zašto se predsjedniku daje toliki novac, ured predsjednika zadržao je i povećao glomazni Tuđmanov pogon s oko 30 dužnosnika, 50 službenika i 80 članova tehničkog osoblja s, primjerice, 37 ugostiteljskih djelatnika, 16 spremačica, domaćica i cvjećarica, 12 kućnih majstora i 12 vrtlara.

Kada je riječ o plaćama 30-ak dužnosnika, predstojnik prima 20.000 kuna, a savjetnici između 17.000 i 19.000 kuna, što je u rangu ministara. Neki od njih, doduše, uzimaju samo naknade od oko 3000 kuna, jer su zadržali poslove na sveučilištu, no radno opterećenje savjetnika daleko je od opterećenja ministara. Pročelnici raznoraznih odjela u uredu primaju između 13.000 i 14.000 kuna.

Dok, kako bi rekli Josipović i Mesić, “ljudi gladuju”, ova se dvojica nisu odrekla ni skupocjenog predsjedničkog kompleksa na Pantovčaku koji im je ostavio Tuđman, s vilama Zagorje i Prekrižje te novosagrađenim objektima. Mesić je na početku mandata izjavljivao kako je Pantovčak 241 tek privremena njegova adresa, dok vlada ne pronađe drugo rješenje, no ono nikada nije nađeno, a predsjednik se u međuvremenu toliko udomaćio da je Josipović u svojoj kampanji izjavio da o preseljenju nije niti razmišljao.

Samo u posljednjih deset godina predsjednikovom uredu iz proračuna je bilo namijenjeno blizu pola milijarde kuna, no u spomenutim obrazloženjima lanjskog proračuna svejedno možemo pročitati kako je kompleks na Pantovčaku u “izuzetno lošem stanju” zbog višegodišnjeg izostanka tekućeg i investicijskog održavanja. U istom dokumentu može se pronaći i podatak po kojoj park-šuma oko predsjedničkih dvora ne zauzima tek 100.000 četvornih metara, koliko stoji na web-stranici Ureda predsjednika i kako su do sada prenosili svi mediji, već čak 950.000 četvornih metara, što smo potvrdili i provjerom u katastru, pa i izmjerili da samo između Vile Zagorje, u središtu kompleksa, i Vile Prekrižje, na rubu, stoji čitav kilometar. Na sve inicijative da se ta park-šuma otvori za građane, i u Mesićevo i Josipovićevo vrijeme uvijek se našao neki razlog zbog kojeg to nije moguće.

Zahvaljujući nedavno dovršenom izvještaju Državne revizije o poslovanju Vlade, Sabora i Ureda predsjednika za 2010., raspolažemo točnim podatkom po kojem je na kraju te godine Ured predsjednika imao 156 zaposlenih, ne računajući osiguranje Počasno zaštitne bojne. Također, tu je i podatak da je ukupna imovina Ureda vrijedna 86,6 milijuna kuna, od čega 32,7 milijuna zemljište, a 46 milijuna kuna objekti. Ako je vjerovati medijima, samo Vila Zagorje ima 3.700 četvornih metara, a zgrada koju je dogradio Tuđman još 3.500 metara, ne računajući Vilu Prekrižje, pa su nekretnine Pantovčaka, naročito s parkom površine golf igrališta, knjigovodstveno višestruko podcijenjene. No i tako evidentirane, po Državnoj reviziji vrijedile su više od nekretnina Sabora, koji je imao 392 zaposlena, i nekretnina Vlade, koja je imala 494 zaposlena.

Rasprava o povlasticama

Josipović se zabrinuo ima li “dok ljudi gladuju” financijske opravdanosti za Mesićev mali ured, no nije mu palo na pamet pitati se kakva je financijska opravdanost njegova glomaznog ureda. Na sreću, verbalni okršaj između njega i Mesića, koji za tako nešto sigurno nije pozvan, utihnuo je prije nego što je netko drugi počeo postavljati takva pitanja.

Sve u svemu, hrvatska politička elita može biti vrlo zadovoljna načinom na koji je, brzim ispunjavanjem predizbornog obećanja, na njoj prihvatljivi okvir svela nezadovoljstvo građana statusom koji uživa, čak i ako je to ostvareno obećanje u neku ruku bilo prevara jer nije obuhvatilo na stotine bivših dužnosnika koji već konzumiraju takve mirovine. Njih se navodno nije diralo zbog nemogućnosti retroaktivne primjene zakona, no činjenica je da o tome nije ni vođena rasprava, a da retroaktivnost nije smetala Jadranki Kosor kada je sredinom 2010. posebnim zakonom srezala povlaštene mirovine za deset posto, što pokazuje da ima drugih načina da se reguliraju ta pitanja.

No onih osam jednodnevno umirovljenih zastupnika poslužili su kao zgodna meta za ispuhivanje ogorčenosti građana, a sve ostalo proglašeno je običnom demagogijom. Političari se nikako nisu dali navući na raspravu o visini svojih primanja, tri do četiri puta većih od prosječnih, čak ni onda kada su mediji izračunali da je novi ministar uprave Arsen Bauk u samo jednom saborskom mandatu uštedio za kupnju prosječnog stana.

Rasprava o povlasticama bila bi već posve utihnula da nije bilo zanovijetanja predsjednika Republike, koji je točno primijetio kada je rekao da se u projekt ujednačavanja mirovina ušlo bez dobre pripreme i sagledavanja zakonodavstva u cjelini. No ni on, zajedno sa svojim skupocjenim timom, nije se dometnuo dalje od toga da od stabla ne vidi vlastitu park-šumu.